Major Tepić
| Major Tepić Pisac: Slavko Perošević |
MAJOR TEPIĆ
Tri hiljade bojovnika
U Bjelovar toga ljeta,
Na vojnike mlade krenu
Isturenih bajoneta.
Kraj kasarne opkoljene,
Iz sveg grla, željni klanja,
Klicali su: „Za dom spremni!
Za Hrvatsku i za Franja!”
Iznad grada, smrt sluteći,
Graktali su crni vrani.
A pukovnik Kovačević,
Još se s’ vojskom muški brani.
I poslednjom snagom, klete
Zaustavlja napadače.
Boreći se kano vitez,
Protiv sile, sto put jače.
U Bedenik u skadištu,
Tamo pokraj Male Rače,
I major je Tepić hrabro
Dočekao napadače.
Od prijetnji njinih nije
U junačkom srcu streca,
Al s’ njim vojske bješe malo
Sve regruti, skoro djeca.
Dan čitavi bez prestanka
Vodila se bitka ljuta.
Za skladišta što bijahu
Puna mina i baruta.
Tmurno nebo, parali su
Mitraljezi i strojnice,
Al’ skladište muški brani
Srpski heroj iz Dubice.
Smrt stravična nad Bedenik
Mračna krila bješe svila,
A on stoji ko Leonid
Na vratima Termopila.
Al’ kad vidje, moćnoj sili,
Da odoljet neće moći,
I da nema ni otkuda
Nade, spasa i pomoći.
Da će bitku izgubiti,
Prije no’ što padne veče,
Golobradim vojnicima
Oštrim glasom vako reče:
„Djeco moja sve oko nas
Od ustaša kletih vrvi,
Al’ magacin ja im neću
Bez prolite predat krvi.
Mi smo ovdje ostavljeni
Bez pomoći i bez nade,
Ka’ nama su blokirani
Svi putevi i sve džade.
Iz kasarne opkoljene
Prestala je borbe jeka,
Zla sudbina, djeco moja
Sve nas ovdje, danas čeka.
A ja živ se, predat neću,
Tovar da mi daju zlata,
Jer od svega, vazda mi je
Bila preča riječ data.
I kad spavam, kraj se’ držim
Detonator eksploziva,
Kunem vam se da ustaše
Hvatati me neće živa.
Zadnji sati mog’ života
Polako se evo troše,
Neka prašta svak’ kome sam
Učinio nesto loše!
Sva skladišta sa žicama
Povezo sam i minira’.
Pa znak kad vam dadnem djeco,
Bjež’te glavom bez obzira.
Spašavajte mlade glave,
I sve neka vam bude prosto.
Za me rec’te da sam vječno
Na braniku zemlje osto!
Da sam barut u zrak digo’
Nežaleći krvi svoje,
Ko Sinđelić Stevan davno,
Na krvavom Čegru, što je.
Pomisao na smrt strašnu
Ne plaši me i ne stravi,
Jer jednom se riječ daje
Svom narodu i državi.
Lakše mi se predat bilo
I u ruke past’ Hrvata,
Al’ kod mene na Kozari
Ne gazi se riječ data.
Ja sam rođen gdje se slavi
Čast, viteštvo i poštenje,
A sad bjež’te, to je danas
Moje zadnje naredjenje!”
Teška srca s’ majorom se
Oprostiše svi regruti,
Dok napolju iznenada
Boj ponovo poče ljuti.
Jedan vojnik iz Srbije
Što od smrti nije preza,
Na ustaše osu vatru
Iz teškoga mitraljeza.
Sa oklopnog transportera
S’ krvnicima sam se kolje,
Dok na njega, sa svih strana
Bljuju vatru, klete zolje.
Tu Mirković Stojadina
Dim i strašni plamen zavi,
Al’ danas ga zbog hrabrosti,
Zvuk gusala srpskih slavi.
Sam je stao pred armadom
Hrvatskijeh bojovnika,
Vitez kom’ je u grudima
Tuklo srce od čelika.
A sokolu ovom sivom
Kad zadaše smrtnu ranu,
Ustaše se ponadaše
Da je došo’ kraj megdanu.
Dok Stojadin krvav leži
Kraj teškoga mitraljeza,
Skladištu se opušteno
Primicahu bez opreza.
Ko’ na Čegru kad se Turci
Primicahu barutani,
Mislili su da Bedenik
Nema više ko’ da brani.
Bijahu se već spremili
Da pobjedu slave kletu,
Ne znajući, Milan Tepić
Da prst drži na dugmetu.
Eksplozija u to grunu
Zatrese se, tlo pod noge,
Tu val ognja i plamena
Bojovnike sprži mnoge...
A kroz oblak, gustog dima
Major Tepić iz Dubice,
Ode tamo gdje je carstvo
Obilica i Toplice.
Gdje Kosovka, junacima
Iz krčaga vino sipa,
Ovaj vitez srpski sjede
Pokraj Stepe i Principa.
U svemiru, beskonačnom
Gdje viteške duše lete,
S’ rukama ga raširenim
Gavrilović major srete.
A Sinđelić legendarni
Sa rajskijeh viknu vrata,
Braćo Srbi, blago meni
Dobio sam danas brata.
A Bedenik dim zavio..
Svud spržena leže t’jela,
Hrvatska je zemlja dugo
Tepićevu hrabrost klela.
Dvjesta ljutih bojovnika
U crnome leži garu,
Gdje položi Milan život
Srpskoj časti na oltaru.
Toga dana, vitez ovaj
Cijelom je svjetu kaza’,
Da je čovjek kome život
Nije preči od obraza.
Zakletve se oficirske
Do zadnjega držo’ slova.
Zbog toga ga danas slavi
Stihovima pjesma ova.
Divno ti se moj Milane
Odužila zemlja tvoja,
Proglašen si od svog roda
Za viteza i heroja.
O viteštvu, tvome djeca
U srpske će, učit’ škole.
Pjesnici će, stihovima
Da ti pletu oreole.
Ime tvoje, kroz vjekove
S’ gusala će slavit žice.
Neka ti je laka zemlja,
GORSKI ZMAJU IZ DUBICE!
Zor viteže, što u boju
Bez uzmaka pade smjelo,
Snaga mog’ je pera mala
Da opjeva tvoje djelo.
(septembar 2019.)