Živio je Bogdan i Bogdanka,
Živili su za devet godina.
Kad nastala godina deseta,
Teško se je Bogdan razbolio.
Na umoru Bogdanku zaklinje:
"Oj, Bogdanko, moja vjerna ljubo,
Ja umirem, a ti ćeš ostati.
Ne udaj se za devet godina,
Ne ostavlja čedo u kol'jevci,
Niti moje ti sramoti dvore!"
Al' besjedi ljuba Bogdanova:
"Oj, Bogdane, mili gospodaru,
Ne mogu ti udovica biti,
Ne mogu ti ni devet neđelja,
A kamoli za devet godina!"
Bogdan umre, Bogdanka ostade.
Al' ne prođe ni neđelju dana,
Bratac seji prosioce vodi:
"Ajde, sejo, da kraljica budeš!"
Al' besjedi ljuba Bogdanova:
"Pričekajte, kićeni svatovi,
Dokle sunce za goru zaiđe;
Dok zatvorim dvore Bogdanove,
Dok uljuljam čedo Bogdanovo."
Živila je za devet godina,
Kad godina nastala deseta,
Sjetila se ljuba Bogdanova,
Sjetila se dvora Bogdanova.
Ona ide u goru zelenu,
Pa doziva nebesku zv'jezdicu:
"Oj, Boga ti, svijetla zv'jezdice,
Jesi l' vid'la dvore Bogdanove?
Jesu l' dvori korovom obrasli?
Je l' uspalo čedo Bogdanovo?
Je li čedo ljebom ogladnilo?
Je li čedo vodom ožednilo?
Je li čedo željno svoje majke?"
Al' govori nebeska zv'jezdica:
"Ja sam vid'la dvore Bogdanove:
jesu dvori korovom obrasli.
jes' uspalo čedo Bogdanovo,
Jeste čedo ljebom ogladnilo,
Jeste čedo vodom ožednilo -
Ali nije željno tak'e majke!"
Kad to začu ljuba Bogdanova,
Ne okrenu dvoru gospodskome,
Već okrenu širokom jezeru -
U jezeru udavi se mlada.
