Majka Katu sitno upletuje

Izvor: Викизворник


[Majka Katu sitno upletuje]

Majka Katu sitno upletuje,
i ovako njojzi poručuje:
„Čuješ, Kato, čuješ čisto zlato!
Kad ćeš otis u Pavlove dvore,
da ne zboriš za devet godina: 5
ne govori svekru i svekrvi,
ne govori tri godine dana;
ne govori kumu ni deveru,
ne govori dve godine dana;
ne govori z’vi i jetrvi, 10
ne govori za godinu dana;
ne govori okolo komšijam,
ne govori za godinu dana;
ne govori Pavlu domaćinu,[1]
ne govori dve godine dana“. 15
Kako gu je majka poručila,
sve onako Kata učinila.
Kad je bilo u sedmu godinu,
Bog joj dade jedno muško čedo,
kuća pazi oće l’ da govori, 20
da govori svome milom čedu;
ona ćuti kako da je nema.
Dosadi se Pavlu domaćinu,
pa govori svojoj domaćici:
„Zbori, Kato, ze ću da se ženim!”. 25
Ona ćuti, ništa ne besedi,
a kuća joj drugu svadbu spralja;
zaprosio Pavle domaćine,
zaprosio lijepu Mariju
u Stambolu gradu bijelome; 30
pa mi kiti četiri zdravice,
da isprativ na četiri strane,
da saberev kićene svatove.
Sakupili kićene svatove,
i su pošli za lepu Mariju. 35
K'd su svati blizu dvora došli,
promeni se Kata nemturača:
obukla je mladnevestko ruo
i turila dukat do pojasa,
a na ruke devet burme zlatne, 40
pa uzela jen f'ndak borine,
da prečeka lijepu Mariju.
Itro Kata trči pored svata
te privati konja pod devojkom;
progovara lijepa Marija: 45
„Bog t’ ubija, Kato nemturačo!
Ne vidiš li ći borina zgore?
Ja ne žalim tvoje bele ruke,
no ja žalim devet burme zlatne!"
U groot se Kata nasmejala, 50
i u smej se Mari odgovara:
„O, orjatko, brgo-govoritko!
Brgo ćeš se rodu povratiti;
ja ti nesam nema nemturajka,
teke mi je majka naručila, 55
da ne zborim za devet godina!"
Brgo trču Pavlu na mižde:
„Progovori Kata nemturača!”
Mnogo drago Pavlu mu je bilo,
neznano je blago rasturija, 60
pa govori kumu i deveru:
„Verna braćo, kićeni svatovi!
Da vratite lijepu Mariju!”
Pavle pita Katu nemturaču:
„Što si na me tolko ljuta bila?“ 65
Tiho Kata njemu odgovara:
„Tako mi je majka naručila,
kada mi je t’nku kosu plela”.



Reference[uredi]

  1. Žene u Staroj Srbiji i Albaniji nipošto ne izgovaraju imena svojih muževa pred muškarcima, a ni pred ženama, jer bi se to smatralo nepriličnim i bezobraznim. Kad se žene pozdravljaju, onda se za muža pita: kako ti je domaćin?, tj. kako je zdravlje glave kuće. Takođe i muž ne izgovara ime svoje žene nego je naziva „domaćica". Umesto ove titule, od muža ćete čuti i: ona, tj. njegova žena; i žena umesto „domaćin" kaže on, onaj, tj. njen muž.

Izvor[uredi]

  • Obыčai i pѣsni tureckihЪ SerbovЪ : (vЪ Prizrѣnѣ, Ipekѣ, Moravѣ i Dibrѣ) : izЪ putevыhЪ zapisokЪ I. S. Яstrebova. S. PeterburgЪ : Tipografія V. S. Balaševa, 1886, XXIV+626., str. 330-332.
  • Narodna književnost Srba na Kosovu - Pripovedna epika, priredio dr. Vladimir Bovan, knjiga 3, Jedinstvo, Priština, 1980, str.: 141-143.
  • Vladimir Bovan: Antologija srpske narodne epike Kosova i Metohije, Jedinstvo, Priština, 1974., str. 136-138.