Mahmut-beg
| Mahmut-beg Pisac: Svetozar Ćorović |
- Mahmut-beg
Otkako Švabo uljeze u Bosnu, niko više nikada vidio nije Mahmut-bega u čaršiji. Zatvorio se čovjek u kuću, među čeljad svoju, i otuda nikako kije izlazio, ni povirivao čak. Nije htio svojim očima da vidi ni Švabu, ni ženu mu, ni dijete, ni švapskog vojnika, ni činovnika kakvog. Ako je muzika zasvirala, sakrivao se u najdublje sobe, gurio se, bježao, začepljujući uši rukama i sakrivajući glavu među jastuke, da je ne čuje; ako je zatrubila truba, on je padao na ćilim, čudnovato stenjao i, stiskajući šake i iskrivljujući lice, počeo grditi čeljad iz svega glasa, što je mogao jače, samo da zagluši sviranje njezino, da je nadviče. Ni prijatelji, ni srodnici, ni niko živi nije ga mogao natjerati da se okani toga, da se pomiri sa sudbinom, i da radi kao što i drugi rade... Ne!... On je puštao da mu veresija propada, gine, ne htijući da ide po sudu i tužaka; puštao je da mu kmetovi, jedan po jedan, gotovo preotimlju zemlju i grabe je; puštao da mu i dućani u čaršiji ostaju nepopravljeni, iskrhani, da mu se kirajdžije sele iz njih, samo da se ne odreče svoje namjere: da se ne pokori Švabi i da ne izađe... Ako mu je ko došao da sam plati, primao je smješkajući se i tvrdeći kako još ima poštena svijeta i kako pravda još nije potpuno istjerana iz zemlje ove; nije li došao niko, on je ćutao i zaboravljao, tješeći se da će mu se to platiti na onom svijetu, gdje se po Božjim zakonima sudi.
A drago mu bilo, ako mu ko dođe... Vodio ga je odmah u sobu, nudio kahvom i duhanom, i pažljivo raspitivao za sve: šta se radi, šta se govori, kako se živi u čaršiji... Svaki događaj, svaka sitnica interesovala ga. Htio je saznati: i je li ko bolestan, i ko je umro, je li se ko potukao na čaršiji, gradi li ko novu kuću ili popravlja staru... O svemu je raspitivao podrobno, na tehnane, zastajkujući malo i kao domišljajući se... Odgovore je slušao oborene glave, čupkajući bradu i stavljajući primjedbe razne, smijući se, ljuteći, prijeteći, — kako kad. Prema odgovorima i čašćavao je goste. Za radosnu vijest pila se medovina i pušio mirisniji duhan, a za ružan glas gost se morao zadovoljiti i sa kahvom bez šećera i sa mršavim, tankim cigarom...
Krivo mu je bilo, ako na dva, na tri dana niko došao nije da ga posijeti i da ga vidi. Odmah je postajao nemiran, neveseo; mrštio se, gunđao, psovao i odmah poručivao po stare jarane. Sazivao je često i sijela, velika, neobična sijela, gotovo teferiče... Okupivši sve u kući, kao da bi se podmladio malo, razvedrio se nekako... U njihovu društvu i raspričao bi se mimo obično i razgovarao, želeći da samo on priča, samo njega da slušaju. Među njima, samo među njima, volio je pričati o prošlom srećnom dobu, o mladosti svojoj i njihovoj, opominjati ih na razne prijatne događaje i krupne i sitne, od kojih su većinu još davno pozaboravljali i izgubili račun o njima. Volio je pričati i kojekakve tobožnje doživljaje, svoje ili tuđe, na čudan jedan način, kao kad se pričaju narodne priče ili one iz Hiljadu i jedne noći. Od kakva neznatna događaja on je, ostajući usamljen, na besposlici stvarao čitave bajke, duge, otegnute, beskrajne bajke, koje je kašnje vješto udešavao, prekrajao, izmjenjivao. Docnije je sa neobičnom nasladom sve to prepričavao drugovima, kazivao im, i teško tome ko bi se usudio da ga i prekine, a kamo li da posumnja u priču i da ne povjeruje!... Jarani su to dobro znali i puštali ga, povlađujući mu katkada kao ćudljivu bolesniku. Svi su ga voljeli i zato mu sve i opraštali... Šta više, izgledalo je ponekada da i oni sami vjeruju u njegove priče, naročito kad bi se zapio, uspalio, pa počeo proricati šta će sve biti u budućnosti i kako će se sve prevrnuti i preokrenuti.
U svoja proročanstva vjerovao je čvrsto, slijepo, fanatički. Odlučno je tvrdio kako neće proći dugo vremena dok se na zemlji pojavi novi Sultan jedan, kakva još na svijetu nikada bilo nije, niti će kada biti i pred kime će zadrhtati sve zemlje i svi narodi na svijetu. Njegova crvena čizma biće ćuprija čitavoj vojsci njegovoj, preko sviju mora i provalija, a zlatna perjanica zaigravaće mu kroz oblake i razgoniti ih, da nikada više ne zaklone niti osjenče polumjeseca, koji će uvijek ostati jasan i svijetao, kako nikada prije bio nije. U njegovoj ruci najprije će se razviti barjak prorokov i zalepršaće se tako, da će se podignuti silan i strašan vihor, pred kojim će svi ljudi, mali i veliki, ničice popadati, a vjerne iz svijeh krajeva svijeta donijeće na krilima svojim i okupiti ih oko uzvišenog zastavnika, da mu se poklone i da ga do groba služe. I tada će nastati zeman bolji nego li je prije bio. Zemlja će se tresti i drhtati od topota bijesnih hatova kao što dršće list na topolinoj grani, pjena sa njihovih usta pokriće čaršije i sokake poput najdebljeg snijega, a najcrnja noć osvijetliće se odsijevom junačkih sabalja i biće vidna kao dan majski... Vojska silovitoga barjaktara ovladaće tada čitavom zemljom, od jednog joj ćoška do drugoga, i blago će biti svakom onome, koji je znao u današnjim danima očuvati se i nepokoriti Švabi, kojega je sam đavo iz svoga šupljeg zuba izbacio na svijet, da iskuša vjerne i da vidi: hoće li i na muci ostati junaci i pravi, čisti, šljedbenici prorokovi.
Drugi dan, nakon svakog sijela, Mahmut-beg je bio nekako veseliji, mirniji, zadovoljniji. Bilo mu nekako lakše na duši, ugodnije, što je mogao ispričati sve što ga tištalo nekoliko dana, što se upravo rasteretio malo. Čeljad ga se tada gotovo nijesu ni bojala i svako je moglo raditi šta hoće, ne nadajući se ni najmanjem prijekoru niti kazni kakvoj. Hanuma, ako joj je što trebalo, najlakše je tada mogla izmamiti od njega. Ma šta zaiskala, znala je da je neće odbiti. A djeca su sigurno znala da će se toga dana najesti i šećerlema i urama i da će dobiti po koji groš za ašluka.
Kad nikoga nije bilo da mu u pohode dođe, Mahmut-beg je išao u svoju odžakliju, da pregleda oružje svoje, koga je davno sakrio tamo i za živu glavu nije htio predati Švabi, kao što su drugi predali. Uzeo bi najprije svoje male, mrke, srmom okovane puške, očistio ih pažljivo rutavim krajem teškog, debelog ćurka i obje lagano zadjenuo za široki, resnati pojas, milujući ih neko vrijeme po krivim, duguljastim glavama, kao što se miluju djeca, mjezimci. Pored njih zadjenuo bi i nož, veliki, teški, debeli nož, čiji je balčak pričvršćen bio za nožnice zlatnim, jakim gajtanom, a dvije svilene kite, prišivene za gajtan, kuckale ga po pojasu i rasipale se po resama njegovim. Najpošlje, svrh svega pripasao bi i sablju, skićenu, svijetlu dimiskiju, pošto je prije toga nekoliko puta prislanjao uz prozor i, skrštenih
ruka, izdaljega zadivljeno, sa čudnim osmijehom na licu posmatrao. Ogrnut ćurkom i naoružan kao nekad zastao bi nasred sobe, raskoračio se naširoko, pa nekako gordo, ponosito, izazivački počeo gledati oko sebe, kao da u tom času stoji pred golemom, nepreglednom gomilom svijeta, koja urliče od zanosa, divi se, klanja, slavi ga i obožava, kao što ga je i prije slavila i obožavala.
— Huso! — viknuo bi tad iz svega glasa, snažno udarajući nogom o ćilim, samo da bi mu sablja što jače pozveknula i kite se što jače zatresale. — Huso, dolazi!...
Ponizno, pokorno, kao pseto koje se nakon kazne umiljava, uljegao bi Huso, subaša, u sobu i, držeći obje ruke na pojasu duboko se poklonio, dodirnuvši gotovo turbanom do tala.
— Huso, je li konj namiren? — pitao je beg hladno, odsječno, praveći se miran i ozbiljan, a brada mu lahko podrhtava i' jabučica pod grlom šeta gori-doli. — Je li gotov?...
— Hazur je, čestiti beg.
— I osedlan?
— I osedlan.
— Je li mu kolan dobro pritegnut?
— Ne može bolje.
— Bisage uređene?
- Jesu, čestiti beg.
— Da nijesi što zaboravio pritvrditi u terkiju?...
— Ništa.
Čitav razgovor vodio se tiho, odmjereno i nekako prikriveno, kao da se radi na pripremanju nekih velikih, krupnih i neobičnih planova, za koje niko saznati ne smije, niti se ikome mogu povjeriti. Huso je i sada gledao u bega sa onim pobožnim strahopoštovanjm, kao što je gledao i prije, kad se ozbiljno spremao i polazio na vojsku. Skrušen i skroman, stajao je pred njim kao rob kakav i odgovarajući na pitanja, sve se više klanjao i gurio te je u neka doba izgledalo, kao da će napošljetku glavu među koljena uturiti.
Nakon razgovora, mirno i dostojanstveno silazio je beg na svoju široku avliju, stao pored golemog binjektaša kamena i, gord i uspravljen, hladnokrvno očekivao dok mu iz ahara izvedu konja... Tada kao da je zaboravljao na svakoga, kao da ni o kom nije vodio računa. Niti je gledo mater, ni ženu, ni djecu, — koja se, poplašena, okupila oko niskih, cvijećem obraslih pendžera i gledala ga blesasto, začuđeno, tupo, ne znajući ili bi udarila u plač i dernjavu ili u divlji, grohotan smijeh, — niti ih pitao štogod. Gledao je samo u dno avlije i samo očekivao.
A kad bi opazio svog omiljenog, lakog, vilovitog dorata, kako, okićen i opremljen, sa dugom, svilenom grivom, u koju su upletene sitne, zelene pantljike, izlazi sa Husom, blažen osmijeh preletio bi mu preko lica i počeo bi nekako poigravati. Mišići na obrazima grčevito su se stezali k rastezali, čelo se i mrštilo i vedrilo, a gusti brkovi micali se, igrali, povijali se.
— He, sokole!... He junace!... He blago moje !— tepao je kao razdragano dijete, nestrpljivo pružajući ruke prema konju i tapkajući na mjestu. — Hocemo li ići? ..
— Ne boji se on puta, čestiti beg, — blago odgovara Huso, a i on se usuđuje da pomalo digne glavu i da se osmjehne. — On jedva čeka kad će poći, kad će te poniti ...
I prije nego što sve dogovori, pažljivo prihvaća za uzengiju, a Mahmut-beg lako, kao momče kakvo, obgrli konja i baci se na ramena.
— He, sokole, he! — samo što veselo podvikne i zategne dizgine, a sablja mu zvekne i fišeklije, obješene o pojasu, jače zaklepeću. I dorat odmah kao da se podmladi, odmah se pomami nekako. Ponosito, visoko, kicoški podigne glavu, frčući i vrisnuvši uzmahne njome i, okrećući se u kovitlac lagano, lako počne poigravati, kao da je nasred polja, na širini onoj, gdje ga visoka trava škaklji po bedrama, a mlada, bujna ljeskovina šiba po vratu... Crvene, guste kite na uzdama igraju mu oko očiju i rasiplju se po čelu i vilicama; obješeni talismani na prsima zvekeću i kao ogledala odsijevaju prema suncu; griva se povija i leprša mrseći se i rasplećući; iz raširenih, rumenih nozdrva bije vrela para, a iz usta mu, kao precvjetali behar, rasipa se svilena pjena i treperći pada po avliji ... A Mahmut-beg ga samo
tapše po vratu, tapše i smješka se, i tek pokatkad udari se rukom po balčaku sablje, kao da bi da opipa: je li mu još na mjestu, drži li mu se. Zadivljen i zanesen Huso, još jednako poguren i pognut, lagano se izmicao u kraj, pa, prekrštenih ruka, neprestano gledao bega, a niz stare, smježurane obraze teku suze jedna za drugom, blistaju se na oštrim prosijedim dlakama, i uzdignuta, kukasta ramena dršću, tresu se kao u groznici. Čak i hanuma, mala, vesela hanuma, nije mogla srcu odoljeti nego se i ona odmakla od pendžera da bolje vidi, a djeca počela grajati i galamiti, poskakujući, drečeći iz svega glasa i veselo tapšući rukama, kao na teferiču kakvu.
— Huso!... Huso!... Vrata otvaraj!... — uzviknuo bi najpošlje Mahmut-beg, u neobičnom zanosu, zatežući dizgine i bockajući dorata bakračlijom. — Otvaraj da se ide!..
— Šta?
— Otvaraj bre!...
I tek tada Huso kao da bi došao sebi, pribrao se malo, na prljavim rukama počeo otirati suze i plašivo se izmičući na leđa, mucati .
— A prid vratima ... na čaršiji ... Švabo!..
— Švabo? — pita otegnuto Mahmut-beg trljajući oči i kao budeći se iza sna. — Švavo?...
I odmah popusti dizgine i okreće konja u stranu.
— Jes’... Švabo je na čaršiji — veli tužno.
Zatim pokunjen, postiđen nekako, sjahiva s konja i predajući dizgine Husi duboko uzdahne:
— Još naš barjaktar nije razvio barjaka.
Pa, polazeći u sobu, drpne Husu za rukav.
— A o ovom ... o ovom ne pričaj nikom ništa — šapne. — Ne treba da se zna ...
Izvori
[uredi]- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 2, strana 223-230 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|