Kosi Ture zelenu livadu
U Kunaru visokoj planini,
Po imenu Džidovina Meo.
Kako Ture bješe poitalo,
Pa razman’o kosom podaleko. 5
A kad dođe vreme da s’ odmara,
Leže Ture u sijeno meko,
Kako leglo tako i zaspalo.
Kad u sanku čudan san viđelo,
Da to nije za njega livada, 10
Već bijaše vilinska pećina,
U pećini bješe čovječina,
Strahovita kao oblačina,
Na njemu je sura međedina
I na glavi kapa vučetina, 15
Kolko hrče pećina razl’ježe.
Preko krila drži ćemerliju,
Iz kora mu polijeće sama,
K’o da želi boja i megdana,
Muške krvce i dušmanskih rana. 20
Viđe Ture da je nakasalo
Na junaka Kraljevića Marka
I u sebe bješe pomišljalo,
Da već neće viđet’ bjela danka.
Tako Ture oči preturilo, 25
Dok ugleda i drugo stravilo,
Markovoga šarca od megdana,
Gde on grize zub’ma mahovinu.
A pred Markom vila ravijojla,
U ruke joj gusli javorove, 30
Same gude, same udaraju,
Te pjevaju slavu Srbinovu;
Marko pije leđeninom vino,
Služi mu ga vila Ravijojla,
Sa leđenom od dvanajest oka. 35
Reče riječ Kraljeviću Marko:
„Ajde zbogom Džidovana Meo,
Pozdravi mi braću Srbadiju,
Nek poture nesretno oružje,
S kojim svoje kuće iskopaše,— 40
Dok ja junak među Srbe dođem,
Sa mojijem šarcem od megdana,
Tada će se opet dići raja."
