Marko Kraljević poznaje očinu sablju

Rano rani Turkinja đevojka,
Prije zore i bijela dana,
Na Maricu bijeliti platno.
Do sunca joj bistra voda bila,
Od sunca se voda zamutila,
Udarila mutna i krvava,
Pa pronosi konje i kalpake,
Ispred podne ranjene junake;
Pa nanese jednoga junaka,
Uzela ga voda na maticu,
Okreće se niz vodu Maricu.
Viđe junak kod vode đevojku,
Pa je poče Bogom sestrimiti:
"Bogom sestro, lijepa đevojko!
"Baci mene jednu krpu platna,
"Izvadi me iz vode Marice,
"Čestitu ću tebe ostaviti."
Đevojka je za Boga primila.
Baci njemu jedan kraj od platna,
Izvadi ga vodi na obalu.
Na junaku rana sedamnaest;
Na junaku čudno odijelo;
O bedri mu sablja okovana,
Na sablji su tri balčaka zlatna,
U balčacim' tri kamena draga:
Valja sablja tri careva grada.
Veli junak Turkinji đevojci:
"Sestro moja, Turkinja đevojko!
"Koga imaš kod bijela dvora?"
Reče njemu Turkinja đevojka:
"Imam jednu ostarjelu majku,
"I imadem brata Mustaf-agu."
Progovara dobar ranjen junak:
"Sestro moja, Turkinja đevojko!
"Idi kaži bratu Mustaf-agi,
"Da me nosi dvoru bijelome;
"Kod mene su tri ćemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Ja ću jedan tebe pokloniti,
"Drugi tvome bratu Mustaf-agi,
"A treći ću sebe ostaviti,
"Da ja vidam moje grdne rane;
"Ako Bog da, te rane izvidam,
"Čestitu ću tebe ostaviti
"I tvojega brata Mustaf-agu."
Ode cura dvoru bijelome,
Te kazuje bratu Mustaf-agi:
"O moj brate, aga Mustaf-aga!
"Dobila sam ranjena junaka
"Na Marici na vodi studenoj;
"Kod njega su tri ćemera blaga,
"U svakome po trista dukata:
"Jedan hoće mene pokloniti,
"A drugi će tebe, Mustaf-aga,
"A treći će sebe ostaviti,
"Da on vida svoje grdne rane;
"Nemoj mi se, brate, prevariti.
"Da pogubiš ranjena junaka,
"Donesi ga dvoru bijelome."
Ode Ture na vodu Maricu,
A kad viđe ranjena junaka,
Uze gledat' sablju okovanu:
Manu njome, ods'ječe mu glavu,
Skide s njega divno odijelo,
Pa on ode dvoru bijelome.
Pred njega je sestra izlazila,
A kad viđe, šta je učinio,
Ona reče bratu Mustaf-agi:
"Za što, brate, da od Boga nađeš!
"3a što zgubi moga pobratima?
"Na što si se, bolan, prevario
"A na jednu sablju okovanu!
"Eda Bog da, odsjekla ti glavu!"
To mu reče, uz kulu uteče.
Malo vreme za tim postajalo,
Dođe ferman od cara Turskog
Mustaf-agi, da ide na vojsku.
Ode mujo na carevu vojsku,
Pripasao sablju okovanu;
A kad dođe u carevu vojsku,
Gleda sablju malo i veliko;
Nikome se izvaditi ne da:
Ode sablja od ruke do ruke,
Dođ' u ruke Kraljeviću Marku,
Sama mu se sablja izvadila.
Kad je Marko sablju zagledao,
Al' na sablji tri slova rišćanska:
Jedno slovo Novaka kovača,
Drugo slovo Vukašina kralja,
Treće slovo Kraljevića Marka.
Pita Marko Ture Mustaf-agu:
"Oj Boga ti, Tursko momče mlado!
"Otkud tebe ova britka sablja?
"Ili si je za blago kupio?
"Ili si je u boju dobio?
"Ili ti je od baba ostala?
"Ili ti je ljuba donijela,
"Donijela ljuba od miraza?"
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Oj Boga mi, kaurine Marko!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':"
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Za što, Ture, da od Boga nađeš!
"Nijesi mu rane izvidao?
"Danas bih ti dao agaluke
"Kod našega cara čestitoga."
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
"Be ne luduj, kaurine Marko!
"Da ti možeš dobit' agaluke,
"Najprije bi sebe izvadio;
"Već daj amo sablju okovanu."
Manu sabljom od Prilipa Marko,
Skide glavu Turčin-Mustaf-agi.
Otidoše caru kazivati,
Car po Marka opravio sluge;
Kako koji Marku dolazaše,
Marka zove, Marko ne govori,
Već on sjedi, pije mrko vino;
Kad se Marku veće dosadilo,
On prigrnu ćurak naopako,
A uzima tešku topuzinu,
Pa otide caru pod čadora;
Koliko se ražljutio Marko,
U čizmama sjede na serdžadu,
Pa pogleda cara poprijeko,
Krvave mu suze iz očiju.
Kad je care sagledao Marka
I pred njime tešku topuzinu,
Car s' odmiče, a Marko primiče,
Dok doćera cara do duvara;
Car se maši u džepove rukom,
Te izvadi stotinu dukata,
Pa ih daje Kraljeviću Marku:
"Idi, Marko, napij mi se vina;
"Što su mi te tako ražljutili?" :
"Ne pitaj me, care poočime!
"Poznao sam sablju baba moga;
"Da sam Bog d'o u tvojim rukama,
"I ti bi me 'vako ražljutio."
Pa on usta i ode čadoru.