Marko Kraljević poznaje očevu sablju

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Marko Kraljević poznaje očevu sablju

Rano rani Turkinja djevojka
Prije zore i bijela dana
Na Maricu bijeliti platno.
Do sunca joj bistra voda bila.
Od sunca se voda zamutila, 5
Udarila mutna i krvava,
Pa pronosi konje i kalpake;
Ispred podne ranjene junake;
Pa nanese jednoga junaka,
Uzela ga voda na maticu, 10
Okreće se niz vodu Maricu.[1]
Vidje junak kod vode djevojku,
Pa je poče Bogom sestrimiti:
»Bogom sestro, lijepa djevojko,
Baci meni jednu krpu platna, 15
Izvadi me iz vode Marice,
Čestitu ću tebe ostaviti!« 
Djevojka je za Boga primila,
Baci njemu jedan kraj od platna,
Izvadi ga vodi na obalu. 20
Na junaku rana sedamdeset;
Na junaku čudno odijelo:
O bedri mu sablja okovana,
Na sablji mu tri balčaka zlatna,
U balčacim’ tri kamena draga; 25
Valja sablja tri careva grada.
Veli junak Turkinji djevojci:
»Sestro moja, Turkinja djevojko.
Koga imaš kod bijela dvora?« 
Reče njemu Turkinja djevojka: 30
»Imam jednu ostarjelu majku,
I imadem brata Mustaf-agu.« 
Progovara dobar ranjen junak:
»Sestro moja, Turkinja djevojko
Idi kaži bratu Mustaf-agi, 35
Da me nosi dvoru bijelome:
Kod mene su tri čemera blaga,
U svakome po trista dukata.
Ja ću jedan tebi pokloniti,
Drugi tvome bratu Mustaf-agi, 40
A treći ću sebi ostaviti,
Da ja vidam moje grdne rane;
Ako Bog da, te rane izvidam,
Čestitu ću tebe ostaviti
I tvojega brata Mustaf-agu.« 45
Ode cura dvoru bijelome,
Te kazuje bratu Mustaf-agi:
»O moj brate, aga Mustaf-aga!
Dobila sam ranjena junaka
Na Marici na vodi studenoj; 50
Kod njega su tri ćemera dukata.
Jedan hoće meni pokloniti,
A drugi će tebi, Mustaf-aga,
A treći će sebi ostaviti,
Da on vida svoje grdne rane. 55
Nemoj mi se, brate, prevariti.
Da pogubiš ranjena junaka,
Donesi ga dvoru bijelome.« 
Ode Ture na vodu Maricu;
A kad vidje ranjena junaka, 60
Uze gledat’ sablju okovanu,
Manu njome, odsiječe mu glavu,
Skide s njega divno odijelo,
Pa on ode dvoru bijelome.
Pred njega je sestra izlazila; 65
A kad vidje, što je učinio,
Ona reče bratu Mustaf-agi:
»Zašto, brate, da od Boga nađeš,
Zašto zgubi moga pobratima?
Na što si se, bolan, prevario? 70
A na jednu sablju okovanu,
Eda Bog da, odsjekla ti glavu!
To mu reče, uz kulu uteče.
Malo vrijeme zatim potrajalo,
Dođe ferman od cara turskoga 75
Mustaf-agi, da ide na vojsku.
Ode Mujo na carevu vojsku,
Pripasao sablju okovanu.
A kad dođe u carevu vojsku,
Gleda sablju malo i veliko. 80
Nikome se izvaditi ne da:
Ode sablja od ruke do ruke,
Dođ’ u ruke Kraljeviću Marku,
Sama mu se sablja izvadila.
Kad je Marko sablju zagledao, 85
Al' na sablji tri slova hrišćanska:
Jedno slovo Novaka kovača,
Drugo slovo Vukašina kralja,
Treće slovo Kraljeva Marka.
Pita Marko Ture Mustaf-agu: 90
»Oj Boga ti, tursko momče mlado,
Otkud tebi ova britka sablja?
Ili si je za blago kupio?
Ili si je u boju dobio?
Ili ti je od baba ostala? 95
Ili ti je ljuba donijela,
Donijela ljuba od miraza?« 
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
»Oj Boga ti, kaurine Marko,
Kad me pitaš, pravo ću ti kazat.« 100
Sve mu kaza, kakono je bilo.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
»Zašto, Ture, da od Boga nađeš,
Nijesi mu rane izvidao?
Danas bih ti dao agaluke 105
Kod našega’ cara čestitoga.« 
Veli njemu Ture Mustaf-aga:
»Be ne luduj, kaurine Marko,
Da ti možeš dobit agaluke,
Najprije bi sebe izvadio; 110
Već daj amo sablju okovanu!«.
Manu sablju od Prilipa Marko,
Skine glavu Turčin-Mustaf-agi
Otidoše caru kazivati,
Car po Marka opravio sluge; 115
Kako koji Marku dolažaše,
Marka zove, Marko ne govori,
Već on sjedi, pije mrko vino.
Kad se Marku veće dosadilo,
On prigrnu ćurak naopako, 120
A uzima tešku topuzinu,
Pa otide caru pod čadora.
Koliko se razljutio Marko,
U čizmama sjede na serdžadu,
Pa pogleda cara poprijeko, 125
Krvave mu suze iz očiju.
Kad je care sagledao Marka,
I pred njime tešku topuzinu,
Car s’ odmiče, a Marko primiče,
Dok dotjera cara do duvara; 130
Car se maši u džepove rukom,
Te izvadi stotinu dukata,
Pa ih daje Kraljeviću Marku:
»Idi, Marko, napij mi se vina.
Što su mi te tako razljutili?« 135
»Ne pitaj me, care poočine,
Poznao, sam sablju babe moga;
Da sam Bog do u tvojim rukama,
I ti bi me ’vako razljutio.« 
Pa on usta i ode čadoru.[2]140



Reference[uredi]

  1. Bitka, na koju se ovdje misli, i za koje je otac Markov, kralj Vukašin, sam zaglavio, zbila se je na rijeci Marici kod mesta Crmena 26. rujna (po starom) 1371. U toj su bitci poginula oba Vukašinova brata, Ugiješa i Gojko: utopili su se u Marici, kad su od Turaka izmicali.
  2. U Vukovoj zbirci ima još jedna pjesma o tom; nu budući da se u njoj čin zbiva posve drugdje, nego li se je u istinu zbio, to je ispuštamo.

Izvor[uredi]

Kraljević Marko u narodnim pjesmama, s tumačenjem manje poznatih riječi i rečenica, uredio Ivan Filipović, peto izdanje s 21 slikom, risao Vjenc. Anderle, Tisak i naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, Ilica 30, str. 79-82.