Marko Kraljević i vila Vodarica
Uranio Kraljeviću Marko
U Prilipu na bijeloj kuli,
Te s’ umio i Bogu molio;
Kad s’ umio i Bogu molio,
Bojali je čibuk zapalio, 5
A sluge mu kavu doniješe,
Slatku kavu i bistru rakiju;
Dok je Marko ćeif napravio,
Pak doziva slugu Milutina:
„Milutine, moja prava slugo, 10
„Hitro skoči od zemlje na noge,
„Te otidi u podrum Šarinu,
„Šarca ćeš mi timar učiniti;
„Kad opremiš debela Šarina,
„Izvedi ga iz topla podruma, 15
„Dovedi ga na mermer avliju,
„Zaturi mu uzdu na jabuku,
„Valja meni do Prizrena sići,
„Da ja viđu pobratima moga,
„Pobratima Miloš Obilića.“ 20
Kad to začu sluga Milutine,
Hitro sluga na noge skočio,
Pak odletje Šarcu u podrume,
Stade spremat’ Markova Šarina:
Šarina je timar učinio, 25
Mlakom vodom i rakli sapunom,
Sunđerom mu vodu pokupio,
A čaršafom dlaku izgladio,
Previ ćebe, turi tatariju,
A po njemu sedlo šenaiju, 30
A po sedlu zlatnu abaiju,
Zlatne kite pale na kopite,
S obje strane do zelene trave,
Pak po njojzi puli risovinu,
A po risu mrku međedinu, 35
Da mu rosa risa ne pokvasi;
Zauzda ga đemom njemačkijem,
Prihvati ga za oba dizgina,
Izvede ga iz topla podruma,
Odvede ga pod bijelu kulu, 40
Pod bijelu kulu na avliju,
Pak mu baci dizgin za jabuku:
Sam se Šarac po avliji voda,
Sam se voda i tamo i amo.
Ode sluga na bijelu kulu, 45
Pravo ode gospodaru svome,
Gospodaru Kraljeviću Marku.
Pak se stade opremati Marko:
On obuče čudnu đeisiju,
Dobru svlači, a bolju oblači, 50
Ponajprije svilenu košulju,
Na košulju kadifli dolamu,
Na dolami sedamn’est dugmadi,
Svako dugme po od litru zlata,
A što mu je dugme pod grocem, 55
Ono mu je od tri litre zlata
I ono se na burmu odvrće,
U njem’ nosi čašu i maštrafu,
Čime Marko hladno pije vino
U planini gdje mehane nema. 60
Kad obuče na pleći dolamu,
Na dolamu troje toke sjajne;
Kakve su mu troje toke sjajne!
Nijesu mu vite ni kovate,
Već u Mljecim’ od zlata izlite, 65
Svake toke od četiri oke;
A navuče na noge čakšire,
Mor-čakšire, kovče đumišlije, —
Više mu je pod koljenom zlata,
Nego soje čohe na koljenu; 70
A na glavu kalpak i čelenke,
Kako mu je devet čelenaka,
I deseto na direku krilo!
Krilo mu se na čekrk okreće
U sahatu po dvanaest puta, 75
Znati more, kad mu sahat prođe,
Da ne vadi sahat iz njedara.
Kad se Marko na kuli opremi,
On objesi niz bedricu đordu,
Ponisko je objesio đordu, 80
Sve mu sablja po kamenju zveči,
A privuče perna buzdovana,
Pak udari niz bijelu kulu,
Dok on siđe konju na avliju,
Pak prihvati svijetla Šarina, 85
Priteže mu na toke kolane,
Sva četiri jedan po drugome,
Pak i petu, ibrišim kanicu,
Što mu konja od kolana čuva.
Pak se Šarcu na srijedu baci, 90
Otište ga od bijele kule;
Daleko ga sluge ispratiše,
Gospodaru srećne pute daju.
Ode Marko brdu uz planinu,
Zdravo pređe četiri planine, 95
Dok izide na Prolog planinu.
Kad je bio kroz Prolog planinu,
Tu je Marko noćcu zanoćio,
U Prologu visokoj planini.
Kad ujutru jutro osvanulo, 100
Osvanula sveta nedjeljica,
Uranio Kraljeviću Marko
U planini pod jelom zelenom,
Te s’ umio i Bogu molio,
Pak Šarina konja opremio, 105
Pak se konju na srijedu baci,
Otjera ga kroz Prolog planinu.
Kad je bio po sredi planine,
Na planini nigdje vode nema,
A Marku je žeđa dodijala; 110
Koliko je Marko ožednio,
Još je gore Šarac ožednio,
Stade piska Markova Šarina
Kano ljute pod kamenom guje,
A pogleda i tamo i amo, 115
Gdje će hladnu vodu opaziti.
A Marko mu sjede besjediti:
„Moj Šarine, moje desno krilo,
„Je li tebi žeđa dodijala?
„Koliko je tebi dodijala, 120
„Još je gore meni dodijalaj
„Ja ću zaklat’ tebe, jali sebe,
„Te se crne krvi napojiti.“
Dok zaklikta soko tica siva
Sa planine, sa jelove grane: 125
„Pobratime, Kraljeviću Marko!
„Ti si junak, pak te kažu ljudi;
„Ako s’ junak, ko te kažu ljudi,
„Ti ne kolji sebe ni Šarina,
„Već naprijed potjeraj Šarina, 130
„Ti ćeš naći studenu vodicu,
„Pod jelikom zeleno jezero,
„Kod jezera nagorkinju vilu,
„Nagorkinju vilu Vodaricu,
„Koja vodu i jezero čuva; 135
„Oko vode četiri kapije,
„Sve kapije od kamena suha,
„Troja vrata vazda zatvorena,
„A četvrta vazda otvorena,
„Al’ se nikom napojit’ ne dade, 140
„Već uzima ljutu vodarinu:
„Ko s’ napije vode iz jezera,
„Od junaka oba oka crna,
„A od konja dvije noge prve,
„A od tice iz ramena krila; 145
„Tu se niko napojit’ ne more,
„Ko joj dati vodarine neće.
„Kraljeviću, od Prilipa Marko!
„Ti si danas ožednio ljuto,
„Pak ne moreš drumom putovati 150
„Ja kako je meni bolovati
„U planini na jelovoj grani,
„Žedujući i dnevi i noći,
„Nikako se napiti ne mogu,
„Pak i male sve ptice ostale, 155
„Hitre ptice male i velike,
„I crvići i sitni mravići,
„I po gori sva zvjerja ostala,
„Sve je jadno u planini žedno,
„Al’ se ništa napiti ne smije 160
„Od nesrećne vile Vodarice.
„Ako s’ junak, ko te kažu ljudi,
„Ti natjeraj debela Šarina,
„Ti se napoj vode iz jezera".
Kad to začu Kraljeviću Marko, 165
Što govori soko sa planine,
Sa planine, sa jelove grane,
U napredak potjera Šarina,
Okrenu ga s desna na lijevo,
Dok on nađe jelu suhovrhu 170
I pod jelom zeleno jezero,
Kod jezera četiri kapije,
Troja vrata jesu zatvorena,
A četvrta jesu otvorena,
Kod njih spava Vodarica vila; 175
Do nje Marko dotjera Šarina.
Kad natjera na vrata Šarina,
Dobar Šarac vodu opazio,
Pak na vodu juriš učinio;
Marko pušta dizgin u Šarina, 180
Pade Šarac na koljena prva;
Dok se Šarac vode napojio,
Vila spava, ni habera nema;
Na prve se noge ispravio,
Pomače se Šarac od mejdana, 185
A dohvati ploča do kamena,
Taman Marko čašu izvadio,
Izvadio čašu i maštrafu,
Da zahvati vode iz jezera,
Da s’ napoji na konju Šarinu, 190
Dok se vila od sna probudila,
A iza sna na noge skočila,
Pak na Marka očim’ prevalila,
A zavika grlom bijelijem :
„Ta ti li si, Kraljeviću Marko? 195
„Ti li dođe do vode jezera,
„Da s’ napiješ vode iz jezera?
„Vjere mi, se napojiti nećeš,
„Dok ne dadeš vodarinu tešku!“
A Marko joj stade besjediti: 200
„Stani, vilo, grlo te boljelo!
„Da s’ napijem, pak da onda platim.“
Pak se Marko naže sa Šarina,
Te zahvati vode u maštrafi,
Pak pokvasi svoje grlo žedno; 205
Dok je vila na noge skočila,
Triput Marko vode zagrabio,
Svoje žedno grlo pokvasio,
Al’ opet se nije napojio;
Pak pod sobom povrati Šarina. 210
Žedan Marko, pak se prepanuo,
Pleći dade, pak bježati stade,
Mislijaše, more pobjegnuti,
U dobra se Šarca pouzdati:
Brz je Šarac kano gorska vila, 215
Al’ je vila rasklopila krila;
Bježi Šarac gorom i planinom,
Dostiže ga u planini vila,
Dostiže ga vila Vodarica.
Kad se vidje na nevolji Marko, 220
Kad vidio, gdje će poginuti,
Dalje njojzi ni bježat’ ne šćaše,
Već prihvati od bedrice đordu,
A pod sobom povrati Šarina,
Doista je udariti šćaše, 225
Al’ se vila udarit’ ne dade,
Već je vila Marka uhvatila
I za sablju i za desnu ruku,
Iz ruku mu sablju izmaknula,
Britku sablju u travu bacila, 230
Uze Marka za prsi junačke,
Sa Šarcem se konjem rastaviše,
Obadvoje u travu padoše,
Pak se nose po zelenoj travi.
Nosiše se četiri sahata, 235
Kad na peti sahat nastupiše,
Jaki Marko, vesela mu majka,
Al’ je jača Vodarica vila!
Dok su vilu pjene popanule,
B’jele pjene niz prsi panule, 240
Jadna Marka mutne i krvave,
Jer je njemu dodijala žeđa.
Kad se vidje na nevolji Marko,
Kad vidio, gdje će poginuti,
Tadaj Marko sjede besjediti; 245
„Vodarice, jedna nesrećnice!
„Vidiš, vilo, grlo te boljelo!
„Gdje ćemo mi danas poginuti:
„Et’ otuda dva zelena vuka,
„Privlače se od jele do jele, 250
„Uhvatiće naske obadvoje,
„Istrgati i mene i tebe.“
Kad to začu vila Vodarica,
Oko sebe očim’ pogledala,
A na Marku ruke oslabila, 255
Gdje će vidjet’ dva zelena vuka;
Marko živom srcu pritužio,
Pak je vilom o tle udario,
Kad je njome o tle udario,
On ne traži sablju okovanu, 260
Već krvave oči iskolači,
A poškripnu zubim’ bjelijem,
Za grlo je zubim’ uhvatio,
Pak je zakla u zelenoj travi,
Kano vuče kad zakolje ovcu. 265
Pak od zemlje na noge skočio,
Do Šarina konja doskočio,
A iz trave sablju izvadio,
Odsiječe rozgu omarovu,
Pak se vrati vili Vodarici, 270
Te joj sabljom glavu otkinuo,
A na rozgu glavu nataknuo,
Pak se vrati do konja Šarina,
Te se njemu na srijedu baci,
Otjera ga do vode jezera 275
I odnese Vodarice glavu.
Kada dođe do vode jezera,
Tu se Marko vode napojio,
Napojio sebe i Šarina,
Pak on pobi rozgu omarovu 280
Ukraj vode zelena jezera,
A na rozgi Vodarice glavu,
Pak zavika grlom bijelijem:
„Kogođ danas ima u planini,
„Jali junak, jal’ parip junački, 285
„Jali ptica na jelovoj grani,
„Jal’ ostala zvjerka svakojaka;
„Ko je žedan danas u planini,
„Neka ide na vodu jezero,
„Neka pije vodu iz jezera, 290
„Svu će Marko vodarinu platit’.
„Ako mi se tom ne vjerujete,
„Sad vidite Vodaricu vilu
„I njezinu posječenu glavu,
„Više vama vodarine nema.“ 295
Kad vidješe sivi sokolovi,
I zelene tice golubovi,
I na gori sve tice ostale,
I u gori zvjerka svakojaka,
I crvići, i sitni mravići, 300
Sve poletje na vodu jezero.
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Okrenuo strmo niz planinu,
A zapjeva na konju Šarinu:
„Napojte se, tice u planini, 305
„I ostala zvjerko svakolika,
„Više vama vodarine nema,
„Neka znate Kraljevića Marka:
„Kada Marko u mehanu dođe,
„On ne plaća krčmarici vino, 310
„Veće na nju pogleduje krivo;
„Ja kamo li da vam vodu plaća!
„Ne bi Marko nosio ni gaća,
„Ja kamo li toke i čakšire!“
Pak otalen otjera Šarina, 315
Pravo ode niz Kosovo ravno.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
