Marko Kraljević i Ruško Arap-aga
Uranio Kraljeviću Marko,
U Prilipu na bijeloj kuli,
Te s' umio i Bogu molio,
Kad s' umio i Bogu molio,
Na šiljtetu noge prekrstio, 5
A sluga mu čibuk pripalio,
I šećerli kavu dohranio,
Ponajprije rakiju popio,
Dok je Marko ćeif napravio,
Pak ovako slugi govorio: 10
»Milutine, moja prava slugo:
Slušaj mene, moja prava slugo,
Ti otidi u podrum Šarinu,
Opremi mi debela Šarina
Pritegni mu na toke kolane, 15
Dok ja svoje prihvatim oružje,
Valja meni danas putovati,
U Kaldaka visoku planinu,
Da po lovim lova po planini,
Ev, imade po godine dana, 20
Ja nijesam pošo na planinu,
Nit' sam izv'o rte ni ogare,
Nit' sam pušto sive sokolove,
Da uhvate ribu u jezeru,
Na Kaldaku zeleno jezero
U njemu je riba šestokrila,
Kad gođ dođem na Kaldak-planinu,
Do jezera do vode studene,
Pak zapuštim sive sokolove,
Sokolovi ribe nahvataju,
Pak je jedem cijel mjesec dana,
A suviše srnetine mesa;
Kadja puštim rte kroz planinu,
Nahvataju srna i košuta.
Tu imade izobila mesa,
Što je ljepše od ovnojskog mesa,
Već mi, slugo, opremi Šarina.«
A kad začu sluga Milutine,
Od zemljice na noge skočio,
Pak odleće konju u podrume,
Šarina mu timar učinio,
Učinio, pak ga opremio,
Zauzda ga rešmom pozlaćenom,
Izvede ga na mermer-avliju,
Kad izvede na mermer-avliju,
Poteže mu na toke kolane,
Kad Šarinu priteže kolane,
Šarin znade pak se putu nada,
Nogom tuče, uz kulu pogleda,
Kad će mu se pomoliti Marko,
Dok evo ti Karaljevića Marka,
Niz bedricu sablju objesio,
Koliko je nisko objesio,
Sve mu sablja okovana zveči,
Marko šeće niz bijelu kulu,
Kako šeće basamake kreće,
Dok on siđe do konja Šarina,
Za gotova zakroči Šarina
Pak se Šarcu na srijedu baci,
Kad posjede na konja Šarina
Stade mu se Šarac propinjati,
Sve mu Šarac poskakuje zečki,
A Kraljević pogleduje vučki,
A za Markom pristanula majka,
Svome sinu sretne pute daje,
A Marko joj odgovore kaže:
»Zbogom ostaj, moja mila majko !«
»U dobar čas, moj milostan sinko!
Zdravo bio, sretno putovao!
Dušmani ti pod nogama bili,
Ko Šarinu čavli pod pločama.«
Pa Kraljević Marko polazio,
I prilipsko polje pregazio,
On povede dva rta zelena,
Što čuvaju njegova Šarina,
A ponese dva siva sokola.
Sokolove meće na krioce,
Kak'a su mu dva sokola siva,
U njihe su krila pozlaćena,
Savili se Marku na krioce.
Kad je Marko polje pregazio,
Prihvati se gore i planine,
On pregazi četiri planine,
Dok iziđe na Kaldak-planinu,
Kad iziđe na Kaldak-planinu,
Na planini razjaha Šarina,
Pak razape svilena čadora,
Sjede piti crveniku vino,
Vino pio tri bijela dana,
Dok se Marko malo odmorio,
I rujna se vinca napojio,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Onda Marko na noge skočio,
Pak debela uzjaha Šarina,
Opera ga kroz Kaldak-planinu,
Dok doćera do vode jezera,
Kad doćera do vode jezera,
Kod jezera razjaha Šarina,
Pak razape svilena čadora,
Sjede piti crveniku vino,
Tu je bio neđeljicu dana,
Lov lovio kod vode jezera,
Lov lovio za neđelju dana,
Nalovio lova svakojaka,
I nahvato ribe iz jezera,
Kad deveto jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Tu je Marko dobro uranio,
Te s' umio i Bogu molio,
I Šarina timar učinio,
I za puta konja opremio,
Pak on sjede pod čadora svoga,
Te se hladna napojio vinca,
Kad se Marko napojio vinca,
Pjana Marka sanak prevario,
Pak on zaspa kajno janje ludo.
Dok udari jeka niz planinu,
Vrag nanese i nesreća crna,
Vrag nanese Ruška Arap-agu, 120
I sa njima do trista Arapa,
Na mrkijeh trista bedevija,
Pravo idu vodi i jezeru,
Kad viđeše Markova čadora,
Polepeše Markovu čadoru, 125
Opazi ih Šarac od mejdana,
Stade cika Markova Šarina,
Ne bi l' svoga probudio Marka,
Marko spava, ni habera nema.
U to doba Ruško Arap-aga, 130
Pritiskoše Kraljevića Marka,
Pritiskoše, pa ga savezaše,
Svezaše mu ruke do lakata,
Od lakata taman do nokata,
Iz nokata crna ljeva krvca, 135
Sad da vidiš Ruška Arap-age,
Onda Marka nogom udario:
»Ustan' more, da se napijemo!
Znadeš, Marko, crni Kaurine,
Dže si dosta jada napravio, 140
Junačkijeh glava odsjekao,
Junačkijeh majka ucvjelio,
Viš' nikoga ucvijelit nećeš,
Ti si baba pogubio moga,
Na granici kod Kara-Bogdanske, 145
Pak si brata pogubio moga,
U Solunu gradu bijelome,
Na kapiji kamenoj ćupriji;
Drugog si mi brata pogubio,
U bijelu Mlltku kamenome, 150
Trećeg si mi brata pogubio,
Ukraj Save ukraj vode hladne,
Četvrtog mi brata pogubio,
Pogubio u Kara-Bogdanskoj:
Petog si mi brata pogubio, 155
Na obali ukraj Dubrovnika,
Šestog si mi brata pogubio
U Stambolu gradu bijelome,
Brata moga Durmiš Arapina,
Danas će te sedmi pogubiti.
Znaš li, Marko, jedan kopiljane!
Đe si više napravio jada,
Već imadeš u perčinu dlaka,
A danas ti suđen danak dođe,
I to ti je sreća i junaštvo,
Đe će tebe junak pogubiti,
Pogubiti R^ško Arapine,
Koga danas na daleko nema.«
A Marko mu sjede besjediti:
»A vjere mi, crni Arapine!
Moli boga za đavola svoga,
Đe si mene ljuto prevario,
U sanku mi ruke savezao,
A ja bih te bolje pogubio,
Vidio bih i tvoje junaštvo.«
A veli mu Ruško Arapine:
»Ja kurviću, Marko Kraljeviću!
Je si l' baba pogubio moga,
I mojijeh šest rođenih brata?
Je l' istina što govore ljudi,
Da je tvoja pogubila ruka
Od Arapa najbolje junake?
Nije šala sve šest poglavara!«
A Marko se na to nasmijao,
Te ovako njemu govorio:
»Be ne luduj, crni Arapine!
Ja nijesam samo pogubio
To vašijeh do šest poglavara,
Veće sam ja, more, pogubio:
Devedeset i osam Arapa,
Sve Arapa troglavih junaka,
Na njihe je mučno i gledati,
Kamo l' s njima mejdan dijeliti,
A drugijem ni esaba nema,
Još se jesam Bogu zamolio,
Dva troglava ne bi l' pogubio,
Dva Arapa od tri glave crne,
Da namirim stotinu troglava,
Čini mi se da ću namiriti,
Na stotinu još kog nabrojiti.
A veli mu aga Arap-aga:
»Kopiljane, Kraljeviću Marko!
Što si dosad mlogo pogubio,
To nek bude sve na tvoju dušu,
A odsele što pogubiš, Marko,
To nek bude sve na moju dušu !
Neka znadeš, crni Kaurine,
Kada tvoju posiječem glavu,
Poslušaj me što ću učiniti:
Odn'eću ti glavu na tromeđu,
Na tromeđu srpsku i arapsku,
Na granicu tursku i kaursku,
Onđe ću ti objesiti glavu,
Nek se znade ko te pogubio,
Kad si tak'i silan junak bio,
Nek se vidi šta si zadobio
Na mejdanu s agom Arap-agom!«
Pak da vidiš silna Arapina,
I u n>eg su do tri glave crne,
Sjede Marku na prsi junačke,
Pak dohvati jednu mješku vina,
A doziva Nuka Arapina,
Koji mu je prvi od Arapa:
»Zdrav si, brate, Nuko Arapine
Da zdravicu Vlašku napijemo,
I da mješku vina popijemo,
Na mješini Kraljevića Marka,
Od Kaura najboljeg junaka!«
Marko za to ni habera nema,
Već se Marko na to nasmijao,
Te ovako njemu govorio:
»Kopiljane, crni Arapine!
Ni tu slave ni junaštva nema,
Lasno vam j&ispijati pivo
Na junaku svezanijeh ruku
A što mene zoveš Kaurinom,
Ja Kaurin nikad bio nisam,
Već sam junak srpskoga sjemena,
OD Srbina i srpskoga sina,
Po imenu: kralja Vukašina,
Koji pravi slavne namastire,
Koji slavi Hrista istinoga,
A za drugog ne znade nikoga,
Osjem Boga i zakona svoga,
A ti vjere ni zakona nemaš,
A mene se pogubiti spremaš,
Ako Bog da i sreća od Boga,
Čini mi se pogubit me nećeš,
Ja sam većih jada dopadao,
U tavnice mloge zapadao,
U junačke ruke dopadao,
I u bolje neg' u tvoje ruke,
Pak mi opet život ostanuo!«
A kad začu crni Arapine,
Koliko se silan dogodio,
Od sile se na to nasmijao,
Te ovako Marku govorio:
»A vjere mi, crni Kaurine!
Đe si zapo tuna si i propo,
Viš' se nikad izbaviti nećeš,
Da je tvoje sedam kraljevina,
Nek su moje da ih meni dadeš,
Ne bi tebi život ostavio!
Pa da imaš sedam kula blaga,
Da ih meni sve pokloniš Marko,
Ne bi tebi život ostavio!«
A Marko mu sjede besjediti:
»A vjere mi, crni Arapine;
Ti sad radi što je tebi drago,
Danas ti je dopanuo Marko,
Eto sablje, evo moje glave,
Kad je mene porodila majka,
Za jedne me smrti odgojila,
A druga me dočekati neće.«
A kad viđe crni Arapine,
Đe je Marko srca junačkoga,
Đe mu nije žao poginuti,
Sam u sebi Arap promislio:
»Bože mili bijesna junaka!«
Pa arapski društvu besjedio:
»Đeco moja, do trista Arapa!
Nećete li Marka prevariti,
Nećete l' ga kako poturčiti?«
Arapi mu vele lakrdiju:
»Gospodare, aga Arap-aga!
Eto sablje, eto vlaške glave,
Pa ti radi kako tebi drago,
Ako li ćeš naske poslušati,
Kaurina ti ćeš pogubiti,
Jer se Vlaše neće poturčiti,
Dok je njemu na ramenu glave,
Ako bi se Marko poturčio,
Mi svi znamo da bi junak bio!«
A veli im aga Arap-aga:
»Đeco moja, lude ti ste glave!
Nikako ga poturčiti neću,
Da ostane da nam junak bude,
Ni da jaše debela Šarina,
Ni da jaše, ni da sablju paše,
Već ja radim da Vlaše prevarim,
Da prevarim pa da ga poturčim,
Kad poturčim, da ga posiječem!«
Mislijaše troglav Arapine,
Što arapski Arap govoraše,
Da to Marko znati ne mogaše,
Al' to Marko znade i poznaje,
Jer on znade sve sedam jezika,
Kad je Marko riječ razumio,
Golemo se junak zamislio,
Što će sada od života svoga?
Dok mu Arap stade besjediti:
»Kaurine Kraljeviću Marko!
Ak' 'oćeš se, more, poturčiti,
Ja ću tebi život pokloniti,
Pa peš sa mnom četu četovati,
I kaurske osijecat glave!«
A kad začu Kraljeviću Marko,
Marko vidi đe je varalica,
Al* je Marko neka domislica,
Brže smisli, a po hitro zbori,
Te Arapu 'vako odgovori:
»O ču li me, troglav Arapine!
Ako ćeš mi život pokloniti,
Ja ću ti se danas poturčiti?«
A to Arap jedva dočekao,
Pak na mlađe srklet učinio:
»Povedite Markova Šarina,
Navalite Marka na Šarina,
Da vodimo u zemlju arapsku,
U iamiji da ga poturčimo,
Pa ću Marka dolje oženiti,
Daću njemu Arapku đevojku,
Sastaviću momka sa đevojkom!«
Kad to začu Kraljeviću Marko,
I na to se Marko nasmijao,
Te ovako njemu govorio:
»A vjere mi, aga Arap-aga!
Ne vodi me u zemlju arapsku,
Nit' me vodi u vašu džamiju,
Ne sastavljaj sovte ni vajize.
Ti me ovđe moreš poturčiti,
Kod jezera kod vode studene,
Kad sam brata pogubio tvoga,
U Stambolu gradu bijelome,
Sablja mi se krvce napojila,
Nijesam je krvi oprostio,
Dok nijesam na Kaldak izišo,
Na Kaldaku kod vode studene,
Onđe sam ja sablju oprostio,
Krvcu sapro u vodu jezero,
Đe sam krvce sablju oprostio,
Tu se danas mogu poturčiti,
Tursko tobe kod vode klanjati,
Onđe ću se vama pokloniti,
Već mi, age, ruke oprostite,
Oprostite i noge i ruke,
Da umijem i noge i ruke,
Ja umijem vaše turkovanje,
Turkovati i turski klanjati!
Prostrite mi kožu srnetinu,
Da nejedem meso krmetinu!
A na kožu sablju poturite,
Na sablji ću tobe učiniti,
Da je više neću pripasati,
Niti čijom krvcom napojiti,
Daću vama sablju i Šarina!«
A kad začu troglav Arapine,
Sve slušaše što Marko zboraše,
Al' drukčije Arap promišljaše,
Te ovako društvu govoraše:
»Vi njegove ruke oprostite,
Oprostite i noge i ruke,
Ovđe ćemo njega poturčiti,
Kod jezera kod vode studene,
Nek se klanja i nek se poklanja.
Pak ćemo ga '"ada pogubiti!«
Esabljaše Marko ne znavaše
Što arapski Arap govoraše,
Al' to Marko znade i poznaje,
Pak Markove ruke oprostiše,
Oprostiše i noge i ruke,
Kad se Marko ruku dobavio,
Odvedoše njega do jezera,
Donesoše kožu srnetinu,
Da Ne jede Marko krmetinu.
A po koži sablju zakovanu,
Da učini na njoj kletav Marko,
Da je nikad pripasati neće!
Kad je Marko vodi dolazio,
Sjede Marko umivati ruke,
Poprijeko pogledat na Turke,
Sjede Marko umivati noge,
Britku sablju primicat pod noge,
Dok on priđe sablji i kožici,
Kad on dođe sablji na kožici,
Do zemlje se jednom poklonio,
Dok je sablju rukam' prihvatio,
Kad je sablju rukam' prihvatio,
Zubom škri'nu dok mu sablja sijnu,
Kad mu sablja iz sargije sijnu,
Vilen Marko, pak se pomamio,
Ne bi n>ega savladale vile,
Ja kamoli arapske kobile.
I Arapi šo jašu kobile,
Dok on dođe do konja Šarina.
Sedamnajest odsiječe glava,
Kad se Šarcu na srijedu baci,
Onda svoga uzljuti Šarina,
Marko silan, a Šarac pomaman,
U Arape juriš učinio.
Svi Arapi konje posjedoše,
Cenjak bio čejrek od sa'ata,
Dok on trista posiječe glava,
A uhvati troglav Arapina,
Pak mu sveza i noge i ruke,
Na Kaldaku kod vode jezera,
Od lakata taman do nokata,
Iz nokata crna ljeva krvca,
Pa ga svali u zelenu travu,
Dovuče ga do vode jezera,
A poteže perna buzdovana,
Udari ga sedamnajest puta,
Nasatice među lopatice,
Dok Arapu muke dodijaše,
Niz noge mu voda propa'nula,
A na grlo krvca udarila!
Onda Marko topuz oturio,
A za mješku rukom prihvatio,
Pak donese do Arapa pivo,
Pod grlo mu nogu namjestio,
Pak mu stade nazdravljati Marko:
»Zdrav, Arape, kurvino kopile!
Da pijemo da se napijemo,
Da ti vratim šalu za sramotu,
Kad si mene juče savezao,
Na meni si zdravice zdravio,
Ti na meni, pak i ja na tebi ;
A što si me stio poturčiti,
I u vašu džamiju voditi,
Sastaviti hodže i vajize,
Ja ću tebe danas pokrstiti!
Na Kaldaku kod vode jezera
Na vodi ćeš avdes uzimati,
A u vodi vijek vjekovati,
Jezero ti velika džamija,
A omara visoka munara,
Sablja moja mula i kadija,
Nek te turči, neka te nauči !
A topuz je aga i spahija,
Nek ti rebra u prašinu stuče,
Nek te pravo u dže'enem svuče!«
Kad to reče sablju prihvatio,
Zubom škri'nu dok mu sablja sijnu,
Pak mu sve tri odsiječe glave,
Pak Arapa u jezero baci,
A posadi glave na omare,
Nek ih kljuju gavranovi crni,
Neka vade oči Arapove.
Pak s' otalen Marko povratio,
Pak on ode do vode jezera,
Te sapira krvcu Arapovu,
Umi svoje i noge i ruke,
Pak on sjede pod zelenu jelu,
Tu se malo odmorio Marko,
I rujna se vinca napojio,
Pak od zemlje na noge skočio,
Pak debela posjede Šarina,
Ode pravo do Prilipa svoga.
