Marko Kraljević i Odža Đuprilić
Kad je kavga na Kosovu bila,
Tu su oba cara poginula,
Car Murate i slavni Lazare,
Izgiboše sve srpske vojvode,
Ne uteče oka za svjedoka, 5
Ni da kažu kako im je bilo.
No ostade Kraljeviću Marko,
Marko bješe zap’o u tavnicu,
U nekaku prokletu tavnicu.
Kad se Marko dovati šarina, 10
Pa sa sobom riječ besjedio:
Hvala Bogu, hvala velikome,
Kud ću moga okretat’ šarina?
Ja l’ u Turke, ja li u ajduke?
Da okrenem gori u ajduke, 15
Što će jadan učinjeti Marko,
Kad sad Srba nema nijednoga?
No ću ići u Stambola grada,
Na divanu car Otmanovića,
Neće li me care pogubiti, 20
Il’ primiti u svoje delije.
A u misli u koju bijaše,
Tako Marko u Kosovo dođe,
Do malena šera Vučitrna,
Pred meanu Boška Jugovića. 25
Pa kad Marko pred meanu dođe,
Na meanu naklonio glavu,
Kad tu Srba nema nijednoga,
Samo sjede janičari Turci,
Turci piju vino i rakiju. 30
Kad ih viđe Kraljeviću Marko,
Tu su Marka suze propanule,
Pa se vrnu do konja šarina,
Te svojega posjede šarina,
Otište ga put Stambola grada. 35
Što ću brojit’ brda i doline,
Il’ duljiti kakve lakrdije,
Kud gođ ide u Stambola dođe.
Kada Marko u Stambolu dođe,
Tu svojega odsjede šarina, 40
Povede ga u podrumje mračno,
Narani ga zobi i sijenom.
Ode Marko u pjanu meanu,
Te se ladna napojio vina,
Tu je Marko konak konačio. 45
A sjutra dan rano poranio,
Pa otide caru na divanu,
Sve mu kaza što je doš’o Marko.
Car ga primi u svoje delije,
A šarina u toplo podrumje, 50
Tu on staja tri godine dana.
Kad se treća napuni godina,
Jedno jutro podranio Marko,
Pa presreće careve delije,
Još kako se pomamio šarac, 55
Šarac ate i paripe tuče.
A to gleda odža Ćipriliću.
Kad vidio protivno mu bilo,
Pa otide caru na divanu
I kazuje za postupak Markov. 60
Još ovako odža progovara:
„Sultan care, njemu žarko sunce,
Daj ti mene tri stotin’ delija
I daj mene delibašu Marka,
Da ja idem u lov u planinu." 65
Car mu dade tri stotin’ delija.
Otale se odža podignuo,
Sa carskijeh tristotin’ delija
I povede delibašu Marka.
Lov lovili za neđelju dana, 70
Po Jastrebu visokoj planini.
Niđe lova ni okom viđeti,
A kamo li lova uloviti,
Pa se natrag povratili bili,
Dok su došli na sred od Jastreba 75
Kod nekakva zelena jezera.
Tu su sjeli te su počinuli,
Ko je gladan hljeba založio,
A ko žedan vode se napio.
No da vidiš odžu Ćiprilića, 80
Nešto mu se dade pogledati
I ugleda utve zlatokrile,
Đe se tice po jezeru sjaje,
Pa doziva Kraljevića Marka:
„Šta se ono u jezeru sjaji?" 85
A Marko mu ode besjediti:
„Ono su ti utve zlatokrile,-
Vi puštite vaše sokolove,
Oni će vi utve povatati."
Kad to začu odža Ćipriliću, 90
Pa pustio tice sokolove,
Onamo ih utve povataše
I svakome salomiše krila.
Al' da vidiš Kraljevića Marka,
On sokola ne pušta svojega, 95
No ga drži sebi u njedrima.
A velimu odža Ćupriliću:
Delibaša, Kraljeviću Marko,
Mi puštismo tice sokolove,
Onamo ih utve povataše 100
I svakome polomiše krila,
Ti sokola ne puštaš svojega,
No ga držiš sebe u njedrima."
A Marko mu na to odgovara:
„Puštio bih sokola mojega, 105
Moj će soko utvu uvatiti,
Pa se bojim ile od Turaka,
Ili mene, il’ sokolu mome."
A odža mu daje vjeru tvrdu,
Da s’ ne boji ile od Turaka, 110
Niti sebe nit’ sokolu svome.
Kad to začu Kraljeviću Marko,
Pa sokola puštio svojega,
Izvi mu se nebu pod oblake,
U jezero zagon učinio 115
I onamo ticu uvatio,
Na suvo je donosio Marku.
Kad to viđe odža Ćupriliću,
On poteže sablju od bedrice,
Te sokolu posiječe krilo 120
I ote mu utvu zlatokrilu,
Pa povika tri stotin’ delija,
Te pobježe niz Jastreb planinu.
Osta jadan kod jezera Marko,
Žao mu je sokola svojega. 125
Razljuti se Kraljeviću Marko,
Pa sokolu posiječe glavu,
A dovati tuluminu vina,
Te napija sebe i šarina,
Pa posjede svojega šarina, 130
Otište ga tragom za Turcima.
Lako goni ama stiže brzo.
Đe dostiže odžu Ćuprilića,
Tako Marko odži progovara:
„Ajde odža u Stambola grada, 135
Te ti tamo za ovamo kaži,
Ovi tamo dolaziti neće.“
U delije zagon učinio.
Dokle konja izigra šarina
I dok sablju krvi napojio, 140
Tu nestade tri stotin’ delija.
Pa svojega otište šarina,
Pravo goni put Stambola grada.
Kad dostiže odžu Ćuprilića,
Na labuda konja pomamnoga, 145
Odža Marku tako besjedio:
„Kud ćeš Marko u Stambolu gradu,
Caru ću te učiniti davu.“
A Marko mu na to odgovara:
„Kurvo jedna, odža Ćupriliću, 150
Kad mi ođe stade prijetiti,
A kako ćeš kad u Stambol dođeš?"
Sabljom manu otsječe mu glavu,
Goni šarca u Stambola grada.
Kada Marko u Stambolu dođe, 155
Tu svojega odsjede šarina,
Eto Marka caru na divanu,
Sve mu što je po istini priča.
No mu veli car Otmanoviću:
„Što učini Kraljeviću Marko, 160
Nek’ pogubi tri stotin’ delija,
Što pogubi odžu Ćuprilića?
Kad bez njega živjet’ ne možemo,
Nit’ možemo živjet’, nit’ umrijet’."
Na dželate okom namignuo, 165
Da Markovu posijeku glavu.
Al’ se Marko pogubit’ ne dade,
U dželate zagon učinio,
Obrnu se tri četiri puta
I posječe četiri dželata, 170
Pa naćera car Otmanovića.
Car s’ izmiči, a primiče Marko,
Dok doćera cara do duvara,
Onda care besjedio Marku:
„Bogom sine Kraljeviću Marko, 175
Nemoj moju posjeć’ rusu glavu,
Prosto tebe što si učinio
I daću ti pod turom fermana,
Što učiniš u Stambolu gradu,
Za to tebe suda biti neće.“ 180
Tako kažu i govore ljudi,
Dade njemu pod turom fermana
I po tada što je učinio,
Nigda Marku suda nije bilo.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
