Marko Kraljević i Esa Arapin

Izvor: Викизворник


Marko Kraljević i Esa Arapin

Knjigu piše Budimlija kralje,
Od Budima od bijela grada,
Pak je šalje u zemlju Rusiju,
Na koljeno slavnoj gospojici.
Gospojici rusinskoj kraljici, 5
Ovako je njojzi govorio:
»Gospojice, rusinska kraljice!
Čuo jesam đe govore ljudi,
Đe imadeš do dva svoja sina,
Do dva sina Petra i Nikolu,
Da tak'ijeh u drugoga nema
Đe su đeca odgojila lice,
Kajno jablan kad ogrije sunce,
Ljepotom su narod začinili
U Rusiji slavnoj kraljevini,
To se čulo na četiri strane,
K'o ružica kad razvije grane,
Na ružicu kad pa'ne rosica,
Rosa pane pa ogrije sunce,
Miris daje na četiri strane,
Na n>u pada pitoma čelica,
Glas ponosi po mednu cvijetu,
K'o junaci po bijelu sv'jetu.
Gospojice tako kažu ljudi,
Da ti hraniš sad tak'e junake
U gospo'stvu i u kraljevini,
Gospo naša rusinska kraljice!
Sad je tvoje na istoku lice,
Kajno kita rumene ružice,
Rusija se tvoja proslavila,
Nadaleko slavom spomenula,
Da je tak'e među nama nema,
U našijeh sedam kraljevina,
Po svijetu na četiri strane,
Sve su tvoje odabrane grane,
Odabrane pak su pozlaćene,
Te se znaju i dobro poznaju,
Po porodu u srpskom narodu,
Tvoja će se spomen spominjati,
Već te molim i slavno pozdravljam,
Pošalji mi oba tvoja sina,
Ukraj mora na morsku otoku,
Tu će nam se narod sastanuti,
I teferić veliki staviti,
Sastaće se trista đevojaka,
Gospojica našijeh kraljica,
Kićeno će kolo uhvatiti,
Za tri dana kolo, okretati,
U kolu će pjesme otpjevati,
Gospoda će na kolo gledati,
Pregledati momke i đevojke,
Mlade momke i kitne đevojke,
A ne boj se, kitna gospojice,
I ja ću se u kolu desiti,
Nikak'e ti prijevare nema,
Nevjeru ti neću učiniti,
Kolik' svojoj sestri od matere,
Ja imadem dvije šćeri mile,
Dvije šćeri kićene đevojke,
Neka vide neženjene momke,
Jesu l' tvoji momci nakićeni,
Gospo moja, k'o što ljudi kažu.«
Kad je taku knjigu napravio,
Napravio, pak zapečatio,
Sitnoj knjizi knjigonošu nađe,
Knjiga ode u zemlju Rusiju,
Knjiga dođe rusinskoj kraljici,
Knjigu gleda slavna gospojica,
Gospojica rusinska kraljica,
Knjigu gleda, a smije se na n>u,
Do nje sjede oba mila sina,
Oba sina Petar i Nikola,
Gospojici đeca govoriše:
»Gospo naša rusinska kraljice,
Od'kle tebi tak'a knjiga dođe,
Te se na nju nasmijati pođe,
Nije l' Bog da' sreća donijela,
Naša majko, rusinska kraljice,
Nije l' knjiga od kak'a mejdana,
Da nas, majko, na mejdan opremiš,
Da vidimo jesmo li junaci?
Od kako si naske porodila,
Bijelijem mlekom zadojila,
Na bijelu krilu odgojila,
Na junaštvo srpsko spomenula,
U gospostvu, svojoj kraljevini,
Nijesi nas na mejdan spremila.«
Kad to začu gospoja kraljica,
Ovako je đeci govorila:
»Đeco moja, dva milosna sina!
Vi nemate dana' za mejdana,
Još ste majki ludi i nejaki,
Ne smijem vas na mejdan spremiti,
Ova knjiga nije od mejdana,
Već od našeg kragьa izabrana,
Od Budima grada bijeloga,
Od gospode kralja budimskoga,
Vaske zove Budimlija kralje,
U primorje na morsku otoku,
Tu će nam se narod sastanuti,
Iz našijeh sedam kraljevina,
I teferić jedan sastaviti,
Tu će igrat kolo đevojaka,
Za junaka mladijeh momaka,
Za junaka i za đevojaka;
Đeco moja, dva milosna sina,
Oba sina Petar i Nikola,
Vaske zovu u primorje ravno,
Jer su čuli kako vas je majka
Na bijelu odgojila krilu,
Oglasila po svemu svijetu,
Ko 'čelica po mednu cvijetu,
Pak vas zove Budimlija kralje,
Da vas majka u primorje spremi,
Da vas vide kićene đevojke,
Od našijeh sedam kraljevina,
Al' vas majka opremit ne smije.«
Kad to začu dvoje đece ludo,
Dvoje đece Petar i Nikola,
Ovako su majci govorili:
»Mila majko, gospojice slavna,
Gospojice, rusinska kraljice!
Molimo se tebi uz koljeno,
Molimo te i ljubimo ruku,
Da nam danas učiniš naruku,
Opremi nas na morsku otoku,
Da vidimo kolo i đevojke.«
Kad to začu gospoja kraljica,
Gospojici milo ne bijaše,
Al' joj druga biti ne mogaše,
Već opremi oba svoja sina,
Oba sina Petra i Nikolu,
I sa njima Komnen dženerala,
I sa njime stotinu konjika,
Sve Srbina rođena junaka,
Kad je đecu opremila majka,
Ovako je đeci govorila:
»Čujete l' me? dvoje đece ludo,
Dvoje đece Petre i Nikola!
Hajte mudro, ne izgin'te ludo!
Slušajte me što ću govoriti:
Ako Bog da i sreća velika,
Kad siđete moru na otoku,
Tu će igrat kolo đevojaka,
Knjiga piše: tri bijela dana,
Al' će biti i petnajest dana,
Slušajte me što ću govoriti:
Nemojte se vinom opojiti,
Već mol'te se Bogu istinome,
Sve igrajte u kolo hvatajte,
Šest bijelih dana brez prestanka,
A kad dođe neđeljica sveta,
Onda hajte u bijelu crkvu,
Molite se Bogu istinome,
Bogu milu po zakonu svome,
Pak će vama bolja sreća biti,
Bolji će vam spomen ostanuti.«
Kad je tako đecu sjetovala,
Sjetovala, pa ih opremila,
I odoše na morsku otoku,
I pred njima Komnen dženerale
I sa njime stotinu konjika,
Kad dođoše na morsku otoku,
Tu se velik narod sastanuo,
Čadorovi kano labudovi,
A barjaci kajno i oblaci,
Bojna koplja kano gora crna,
Okreće se kolo đevojaka,
Gospojica mladijeh kraljica,
Viš' kola se vije perjanica,
Ko viš' gore 'tica lastavica,
Razvio se barjak iz Rusije,
Iz Rusije slavne kraljevine,
Tu dođoše dva kraljeva sina,
Gospodari njihe dočekaše,
Na stolice zlatne posjedoše,
A sluge im vince poslužiše,
Vince piše, dok se napojiše,
Tu su mloge pjanice mehane,
Krčmarice što prodaju vince,
Kad se đeca napojiše vinca,
Od zemljice na noge skočiše,
Đevojačko kolo raskidoše,
Raskidoše, pak se uhvatiše,
U narodu kolo začiniše.
Tako stade za petnajest dana,
Sve s' okreće kolo naokolo,
A gledaju dva kraljeva sina,
Gledaju ih iz kola đevojke,
Gledale ih, te su govorile,
U svakoj ih pjesmi pripjevale:
»Bože mili, na svemu ti hvala!
Čudnom ti se kitom zakitismo,
Iz Rusije dva kraljeva sina
Među naske u kolo dođoše,
Sve visinom kolo nathvatiše,
Bijelijem licem začiniše.«
Tako stade za petnajest dana,
A đeca se pivom opojiše
Kada dođe sveta neđeljica,
Ne mole se Bogu istinome,
Ko što ih je sjetovala majka,
Već okreću kolo naokolo,
A sve piju po mehanam pivo,
Tu ne šćeše poslušati majke.
Kad iziđe petnajest danaka,
Raskide se kolo đevojaka,
Digoše se bijeli čadori,
Razviše se svileni barjaci,
Svak polazi zavičaju svome,
Tu svi biše, pak se rastadoše.
Kad je jedno jutro osvanulo,
Razviše se i ruski barjaci,
A pođoše mladi gospodari,
Pokraj mora dva kraljeva sina,
A pred njima Komnen dženerale,
Kad bidoše pokraj mora crnog,
Zapjevaše, konje razigraše,
Udariše bubnji i svirale,
Pa vesele konje i junake.
Sad da vidiš čuda velikoga,
Đe je sreća tu je i nesreća,
Dočeka ih Esa Arapine,
I sa njime do trista Arapa,
Koji mora i otoke čuva,
Opaziše dva kraljeva sina,
Svi Arapi na noge skočiše,
Bedevije mrke posjedoše,
Opkoliše, pa ih pohvataše,
Bijele im ruke savezaše,
Odvedoše dva kraljeva sina,
I sa njima Komnen dženerala,
I sa njime stotinu konjika,
Uhvatiše na moru đemiju,
Uhvatiše, pak se uvezoše,
Odvedoše u zemlju arapsku,
Šemcuk čine po moru Arapi,
Po dva i dva zajedno pjevaju,
Po četiri bubnja udaraju,
U njihe je veliko veselje, 240
Đe su dobar šićar zadobili,
Iz J^sije dva kraljeva sina,
Onda veli dvoje đece ludo,
Suze rone, u sebi govore:
»Jao nama, naša mila majko! 245
Koliko si naske sjetovala:
Nemojte se opojiti pivom,
Kada dođe sveta neđeljica,
Molite se Bogu istinome.
Ti si tako naske sjetovala, 250
Jer je taki zakon u Srbina,
A mi smo to sve zaboravili,
U pjanosti nogam pogazili,
U tome smo slavu izgubili,
Srpsku slavu i srpsko junaštvo.« 255
Kad se tako đeca pokajaše,
Milom Bogu to drago bijaše,
Kad pređoše preko mora crnog,
Bog im dade i sreća velika,
Uzrasla je kraj mora jelika, 260
A visoka bješe do oblaka,
Pod njom sjedi soko tica siva,
To ne bila zelena jelika,
Veće čador Kraljevića Marka,
To ne bješe soko tica siva, 265
Ni ti kaka tica krilatica,
Veće Marko hladno pije vince.
Tad Arapi vodu prebrodiše,
Kraljevića čador opaziše,
Nimalo im milo ne bijaše, 270
Al' im druga biti ne mogaše,
Oko njega poljem okružiše.
Opazi ih Kraljeviću Marko,
Kad on viđe do trista Arapa,
Među njima stotinu junaka 275
Sve im b'jele savezane ruke,
Viš' njihe se krstaš barjak vija,
Svilen barjak na njem kite zlatne,
On poznade barjak iz Rusije,
Pak zavika grlom bijelijem,
Te doziva Esu Arapina;
»Kopiljane, Esa Arapine!
Oklen tebi barjak iz Rusije,
Iz Rusije slavne kraljevine?
Oklen li si roblje zarobio,
Da ih vodiš u zemlju arapsku?
Ako Bog da i sreća od boga,
Danaske ih ti provesti nećeš.«
A veli mu Esa Arapine,
»Kaurine, Kraljeviću Marko!
Nemoj činit brez nevolje kavge,
Brez nevolje kad nije nevolje,
Dok ti nije polećela glava.«
A kad začu Marko Kraljeviću,
Do sebeje mješku primaknuo,
Primaknuo crveniku vino,
Pak ne pije čašom i maštrafom,
Već se sage do zemljice crne,
Grlo s grlom Marko sastavio,
Dok se hladna vinca napojio,
Od zemljice na noge skočio,
Do gotova Šarca doskočio.
Pak Šarinu priteže kolane,
Sve četiri jedan po drugome,
A navali rešmu pozlaćenu,
Pak se konju na srijedu baci,
A Šarac se svačem naučio,
Propinjati nebu pod oblake,
Stade mu se Šarac propinjati,
Po tri koplja nebu u visine,
Po četiri poljem širokijem.
Kad to viđe Esa Arapine,
Silna Marka, a silna Šarina.
To Arapu milo ne bijaše,
Pak zavika grlom gavranskijem:
»O Arapi, moja đeco draga!
Ev' oduvud silna Kaurina,
Kaurina Kraljevića Marka.
Na Šarinu konju mahnitome,
Da ja njemu na mejdan iziđem,
Kaurin je ljuta varalica,
Pak će mene danas prevariti.
Na mejdanu pak me pogubiti,
Već čul'te me, moja đeco draga!
Ja ću svoju, zas'tavit kobilu,
Zastaviti mrku bedeviju,
A vi britke sablje povadite,
Kaurina muški dočekajte,
Kaurina Kraljevića Marka,
Dočekajte, pa ga pogubite.
Ja ću čuvat roblje savezato,
Kad Kauru glavu pogubite,
Eto vaske do trista Arapa,
Da ću vama do trista dukata.
A koji mu odsiječe glavu.
I donese meni u zobnicu,
Da ću n>emu stotinu dukata
Kad Arapi čuše lakrdiju,
Silni biše, jedva dočekaše,
Pak za britko gvožđe prihvatiše.
A pod sobom konje uzljutiše,
Svi na Marka juriš učiniše,
Opkoliše Marka i Šarina,
Kad se Marko viđe na nevolji,
Onda Šarcu konju besjedio:
»Moj Šarine, moje desno krilo,
Moja gorska iz planine vilo!
Kad sam tebe junak nabavio,
Tadaj sam se s vilom pobratio,
I mene je vila darovala,
Dala mi je sablju zakovanu,
Svu u srmi i u suhu zlatu,
A na sablji tri kamena draga,
Valjaju mi tri careva grada,
Sablja mi je od morske mazije,
Što siječe oklop na junaku,
Presijeca šipke od čelika,
Presijeca pancijer košulju.
Moj Šarine, moje desno krilo!
I tebe je vila darovala,
Dala ti je zlatnu abajiju,
Na kojoj su sjajne mjesečine,
Moj Šarine, od dragog kamenja,
Nemoj mi se danas prepa'nuti,
Od Arapa crnijeh junaka,
Dosad sam te dobro milovao,
I hranio ječmom i sijenom,
Ako Bog da, te ih dobijemo,
Od sad ću te bolje milovati,
Pojiću te vinom crvenijem,
A hraniti zobi i sijenom.«
Kad to reče dohvati Šarina,
A napera kalpak na obrveg
A na sablju naslonio ruku,
Zubom škri'nu, dok mu sablja sijnu.
Da vi'š Šarca, zaklali ga vuci!
Stade mu se Šarac propinjati,
Sve preskače konje i junake,
A obara sa konja Arape,
A Marko im odsijeca glave,
I razgoni Turke na buljuke,
Sve Arape po polju široku,
Kajno vuče po planini ovce.
Kad to viđe Esa Arapine,
On povrati mrku bedeviju,
Pak pobježe poljem širokijem,
Mogaše mu poljem pobjegnuti,
Ne viđe ga Kraljeviću Marko,
Jer siječe po polju Arape,
Već ga viđe Šarac od mejdana,
Kad opazi Esu Arapina,
Đe pobježe poljem širokijem,
Ljuto ciknu Šarac Kraljevića,
Pak poleće poljem širokijem,
Sve bojali istrga dizgine,
Kad to viđe Marko sa Šarina,
Be još više Šarcu pritužio,
Kako leti poljem širokijem,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Da je oro rasklopio krila, 400
Ne bi Šarcu konju pobjegnuo,
Al' je brza mrka bedevija,
Brza mu je, zaklali je vuci!
Nit' je more Šarac dostignuti..
Nit' kobila dalje odmaknuti. 405
Goniše se dva puna sa'ata,
Kad na treći sa'at nastupiše,
Nek ti vele i besjede ljudi.
Da u žensku posporišta nema,
Na junaštvu i dugu mejdanu, 410
Stade dobar Šarac prйmicati,
Bedevija stade uzmicati,
Kad četvrti sa'at prihvatiše,
Dostiže je Marko na Šarinu,
A poteže tešku topuzinu, 415
Da pogodi troglav Arapina,
Pak je srcu živo pritužio,
I desnici prebijeloj ruci.
Pak od sebe tupuz otisnuo,
I Arapa dobro pogodio, 420
Na n>emu su do tri glave ruse,
Topuzom mujednu otkinuo
A na njemu dvije ostadoše,
Ne pometa dvoglav Arapine,
Još mu brže bježi bedevija, 425
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Za britku je sablju prihvatio,
A topuzu svome govorio:
»Be topuze, jedna varalice!
Britka sabljo, zlatna perjanice,
Koja si me vazda poslušala!«
Pak prituži bijesnu Šarinu,
Te dostiže crna Arapina,
Pak je njega sabljom udario,
Na dohvatu po svilenu pasu,
Koliko ga lako udario,
Brcimice, ama samrtice,
Ukaza mu mrke džigerice,
Na dvije ga pole prestavio,
Dvije pole u travu padoše, 440
Pod njime je sedla prihvatio,
I pod sedlom mrke bedevije,
Viš' se nikad osedlati neće,
Pa još dvije otkide mu glave,
Sve tri glave na koplje dignuo. 445
A prihvati sablju Arapovu,
Objesi je o konju Šarinu,
Pad pod sobom povrati Šarina,
Oćera ga pokraj mora crnog,
Dok on nađe stotinu sužanja, 450
I pred njima Komnen dženerala,
A kod njega dva kraljeva sina,
Od Arapa nište nikog nema,
Nešto Šarac nogam' pogazio,
Nešto Marko sabljom pogubio, 455
Pak debela naćera Šarina,
Te oprosti svezane junake,
Oprosti im prebijele ruke,
Pak tu sjeli, te se odmorili,
I rujna se vinca napojili, 460
Pak od zemlje na noge skočili,
Te odoše preko mora crnog,
Kad pređoše preko mora crnog,
Izvedoše kolo iz đemije,
Onda Marko sjede besjediti : 465
»Hajte, braćo, i sretno vam bilo !
Pozdrav ćete slavnoj gospojici,
Gospojici rusinskoj kraljici,
Ja vas dalje neću ni pratiti.«
Moliše ga dva kraljeva sina, 470
I sa njima Komnen dženerale;
»Bogom brate, Kraljeviću Marko,
Vodi naske uzemlju Rusiju,
Našoj majci rusinskoj kraljici,
Daćemo ti na tovare blago.« 475
Silan Marko ne haje za blago,
Već ostade u kraj mora crnog,
Ukraj mora u pjanoj mehani,
A odoše kraljevi sinovi,
Tuje Marko noćcu zanoćio.
Sjede piti u mehani vino,
Kad se Marko napojio vina,
Sam u sebi bio promislio:
»Bože mili na svemu ti hvala,
Đe izbavih našu Srbadiju,
Iz arapske i dušmanske ruke,
Mogaše im život ostanuti,
Pak ih spremih niz morske lugove,
Odnesoše tri arapske glave,
Kad udare na vodu Moravu,
Onđe ima tvrda karaula,
A na njojzi stotinu Arapa,
I pred njima Musa Arapine,
Dočekaće dva kraljeva sina,
Opaziće tri arapske glave,
Sve tri glave na koplju jednome,
Tu će đeca ljuto izginuti,
To je meni od Boga grehota,
A od ljudi velika sramota.«
Kad to reče, na noge skočio,
Do Šarйna konja doskočio,
Šarinu se na srijedu baci,
A povadi iz čizme kandžiju,
Udara ga s obadvije strane,
Dok dostiže Srbe izabrane,
Dostiže ih na prvom konaku,
I tu njega dobro dočekaše,
Po redu mu ruku poljubiše,
A ujutru na noge skočiše,
Marko diže tri arapske glave,
Pak debele konje posjedoše,
Na Moravu vodu udariše,
Opazi ih Musa Arapine,
Đe se viš' n>ih krstat barjak vija,
Na Arape zohor učinio,
Svi Arapi na noge skočiše,
Bedevije mrke posjedoše,
Pokraj vode konje naćeraše,
Zastadoše, pa ih pogledaše,
Dok Šarina konja ugledaše,
Na Šarinu Kraljevića Marka,
A bojno mu koplje na ramenu,
A na koplju tri arapske glave,
Na tri strane okrenule lice,
a bijele izkesile zube,
Opazi ih Musa Arapine,
Pak pobježe pokraj vode hladne,
A za njime stotinu Arapa,
Neki viče: »pričekaj me druže!«
Neki druže, niz dolinu struže!
Tuda Marko proćera Šarina,
Sjaji mu se sablja zakovana,
Oblijeće niz bedricu sjajna.
Marko nosi tri arapske glave,
Tuda Marko provede družinu,
I odvede u zemlju Rusiju,
Kad dođoše u zemlju Rusiju,
Haber dođe rusinskoj kraljici,
Đe joj idu oba mila sina,
A vodi ih Kraljeviću Marko,
Pak je gospa na noge skočila,
Te radosno njihe dočekala,
Svoju đecu zagrlivši ljubi,
Sve po jednom u bijelo lice,
Kraljevića i dva i tri puta,
Dade njojzi tri arapske glave,
Turiše ih gradu na bedema,
I tu Marka dobro darovaše,
Dadoše mu tri tovara blaga,
Marko ne šće tri tovara blaga,
Već nakupi u egbeta blaga,
Što mu more biti za harčiva,
Dok on dođe do Prilipa grada,
Pak on pođe zavičaju svome,
A njega je gospa ispratila,
Perjanicom zlatnom zakitila,
Koja mu se prema suncu sija,
Ko ružica kad ogrije sunce.
Ole Marko zavičaju svome,
Onla reče gospoja kraljica: 560
»Nije majka rodila junaka,
Što je majka Kraljevića Marka.«



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 140-154.