Marko Bočaris

Izvor: Викизворник
Pređi na navigaciju Pređi na pretragu
Marko Bočaris
Pisac: Jovan Sterija Popović




        MARKO BOČARIS

I
   Mustaf-paša s vojskom ide,
S vojskom silnom, golemom,
I kao grom,
Što potresa les i dom,
Kad grmove blizu razi,
Grke vest porazi.
   Plačno starci ruke šire,
Žene vriskom vrište,
A dečica poplašena
Na grudma im pište.
Sam junak
Duhom do sad tvrd i jak
Oborto brižnu glavu
Suzam' roseć' travu.
   Tad proleti sred naroda
Mladi Bočaris,
Kano ljuti, kad ga skuče,
Zlih noktiju ris.
„Šta stojite, hrabra braćo,
„Nije l' s nama Bog?
„Koj' je mnoge potro vrage,
„Sokrušiće i ovog.
„Svi u boj,
„Nek je dvaput veći broj
„Dušmanina zlonosnoga
„Nadbiće ga sloga." —
   „Ne može se, Marko, biti
„Na ravnom bojištu,
„Naša deca i za sutra
„Od nas pomoć ištu."
Tako razlog drugih vožda
Naglu vatru steže,
A Marku se bolno srce
U grudma napreže.
Dugo ćuti, kamen sinji,
S braćom tugu deli,
Na jedanput gromkim glasom
Tišinu prostreli:
„Gde ste, druzi Leonide,
„Špartanski junaci,
„Kad bijaše da potavne
„Slave grčke zraci?
„Vašeg duha da je među nama,
„Ne bi ovde skukala nas čama."
   Tad poskoče Suliote
Lica mrka,
Dugih brka,
Mišcom snažni,
Borbi strašni,
Namršteni
Natušteni,
Bliznom rana ukršteni,
Vični mraza, vični slote,
To su, brate, Suliote.
„Zašt' se, Marko, sebi rugaš sam?
„Je li mreti? evo nas gotove,
„Poći ćemo, kud nas nužda zove,
„Tek nemojder, da se čini sram."
   Klikću glasi, s blagoslovom
Borcima prileću,
Jedni suze, drugi na njih
Božju pomoć meću.
Pak svi glede sred poljane
Plemenitu revnost žarku,
Gde junaci prepiru se,
Tko će sputnik biti Marku.
   „Kocke, braćo, vikne vitez.
„Svaki svoju sudbu ima,
„Što presudi dobra sreća,
„To će pravo biti svima."
Trista negda palikara
Termopile krvlju skvasi,
Kad bijaše od varvara
Grčka slava da s' ugasi.
Tri stotine zmaj-junaka
Sad Nemezis u boj vodi,
Kad Bog reče: od Turaka
Da s' Jelada oslobodi.
Oj vrlosti svake mati,
Grčka zemljo, zemljo mila,
Tko li život neće dati,
Da nam budeš što si bila,
Da se spet muza dvori
I vek zlatni s njima vrati,
Odavno te tama mori,
Divna sviju nauk' mati.

II

   Kakva 'no je svetkovina
Bliz' ravnice Karpeniza,
Obuzela sve tišina
Kao mrtvačka crna riza.
Kakva je to tamna radost
Na pečalnim obrazima?
Kao da nekog sahranjuju,
Koj' će život dati svima.
Tri stotine s Bočarisom
Odbiše se palikara,
Napadati silnu vojsku
Mustaf-paše od Škutara.
Pak se na boj spremaju,
Svetu tajnu primaju.
   Narod klečeć' u molitvi
Srce topi svoje,
A junaci pred putirom
Sokrušeno stoje;
I bivaju pričasnici
Hrista Boga živa,
Kojeg blagost krilom svojim
Pravedne pokriva.
Po molitvi hrabru družbu
Skroman obed zove,
Svi se pašte, ko će bolje
Gostom da ugove.
Junaci su dobre volje
Šala brigu vara,
Nazdravljajuć' svoju Marko
Družbu razgovara:
„Pijte, braćo, sutra ćemo
„S Leonidom — što Bog dade,
„Nek se samo naša braća
„Plodom žertve naše slade.
„Videćemo Maratonce
„I platejske cvet-vojnike,
„Kojim' danas u junaštvu
„Nigde nećeš naći slike.
„Videćemo Menelaja
„I Ahila Troji strašna,
„Odiseja i Nestora
„U mudrosti nedomašna;
„I Sokrata i Platona,
„I ostale slavom žive,
„Kojima se svi vekovi
„Dost' ne mogu da nadive.
„Neka vide naši predci,
„Da smo prava njihna čeda,
„Rado život žertvujući
„Kad poziva opšta beda."
   Tako vitez braću hrabri
A družina sva zaori,
Pripeva im brdo, reka,
I zefira šušt u gori:
   „More znaš li onu zemlju,
      „Što zmajeve rađa,
   „I u struji Aherona
      „S Kocitom ih srađa? —
   „To su zmaji Suliote,
      „Sve po izbor momci,
   „Nisu, đidi, zabadava
      „Herkula potomci". —
   „More znaš li one ljute
      „Od Epira lave,
   „Što aždaje krvožedne
      „Zatiru i dave? —
   „To su more Bočarisi,
      „Poglavari naši,
   „Dobro, đidi, Stambol čini
      „Što se od njih plaši".
Već se sunce moru kloni,
Put samrtni družbi javlja,
S gromkim glasom: „živa Grčka"
Na noge se svaki stavlja.
Narod nežne suze roni,
Samo njihni srodni ćute,
Da nadežde opšte radost
Skorbnim licem ne uzmute.
Srećoželjni mnogi glasi
Od srca ih drumom prate,
Kad se borci u breg krenu
Da se mož'da viš' ne vrate.
S brega glede besne Turke
Gde po polju četom blude,
I uz svirke pevajući
O propasti grčkoj gude.
   Kao što gladan vuk u gori
Iz zasede stado vreba,
I koju će zubma klati
Sa družinom svojom žreba;
Tako ljute Suliote
Broje turske šatorove,
Mere straže, tube mesta,
I udesne sve putove.
Pak odmoru sebe dadu,
Ogromno ih čeka delo;
Da li srećno, da l' nesrećno?
Na dobar se konac svelo!

III

   Što se zvezde uznihale
Na plavome neba čunu,
Te plašljivo kril'ma trepte,
I dozivlju sestru lunu?
Što se žure? čudo glede:
Četrdeset Sul-junaka
Posred silne turske vojske,
I pred njima vitez-Marka.
Tko ih pusti, tko ih vodi? —
Stara ona sreća Grka,
I odvažnost i veština,
I sanljiva ponoć mrka.
Ko šatoru paši nagle,
Straža mnije, pomoć nova,
Al' u srcu navet nosi
Zlonamerna četa ova.
Već dva leže umrtvljena,
Trećeg Marko vitez vuče
Iz šatora Mustaf-paše,
Ka 'no ovcu gladan vuče.
„Kakva drzost?" Nije drzost,
Kao grom junak noć uzmuti,
Bočaris je more ovo,
I njegovi lavi ljuti.
Puške huk
Domamljuje drugi zvuk.
I s četiri s polja strane
Grčka vatra plane.
Sunovratce Turci skaču,
Zbunio ih san,
I Mustafin grdni stan
Uznihano posta more.
Tamo trče, tamo biju
Kao bez glave smeten roj,
Da l' je tuđin, da li svoj,
Slepa puška ne razbira.
Glas ranjenih metež množi,
Konji trče tud' ovud',
I gungulom pritisnuti
Božji, viču, to je sud.
Junak Marko družbu vodi,
Pred njime je strah i smrt,
Puška verka i mač krt
Kud naumi praštat' ne zna.
Tri kuršuma priskočiše
Preprečit' mu dalji put,
Al' razjaren tigar ljut
Za sve rane ne razbira.
Složno, braćo, Bog je s nama,
Slomiće se vražja moć,
Družba bije sa svih strana
A pomaže crna noć.
„Celeti?"
„ „Jekure." "
To su reči samoznane,
Turkom grdne rane.
Tri krvava duga sata
Traje slepi boj,
Dok i zora ne ukaže
Lik začuđen svoj.
Marka rane ištetile,
Priklanja se družbi bled,
A Turcima paklen jed
Kivno srce zgoropadi.
Ovaj hudi Grka broj!
Ovaj gibni za se boj!
S besnom vikom svi navale
Da ih potamane.
Al' im beda na put staje,
Hitro hiti Konstantin
Bočarisa mlađi sin
S braćom braći pomoć nosi.
Nova bitka zametne se,
Novi Turke snađe jad,
I bez reda i bez glave
Begstvu dadu pleća sad.
Uz put vreba Karajskaki
S četom malom, vatrenom;
Klanci jaki, Grci laki,
Te zlim vrate vragu zlom.
   Sunce rano uranilo,
Čudeći se zoru pita:
Gde je ona turska vojska
Jučer strašna i mahnita.
Gde su silni šatorovi,
Gde li blago Mustaf-paše,
I tapovi i zastave?
Plen Grcima sad postaše.
Mladi Kosta bratu speši,
Pred njim veseo trči glas:
Gde si, Marko, čedo slave,
Izbavniče sviju nas.
Pade dušman, splasnu beda,
I naša je pobeda.
Ali Marko glas ne čuje,
Obuzeo ga večni mrak,
I radosti uranak
U sumoru iščezava.
Zar da onaj ne uživa,
Koj' vinovnik jeste svemu?
Svakom stručak lavra stiže,
Samo tužni kipres njemu.
Vest s bojišta doma trči,
S punim nosi klikom radost,
Ali ovu tera žalost
Po Jeladu zla udesa.
„Marko mrtav" tko će od sad
Nad bedama junak biti,
Tko će stvarat' divna čuda,
Što će svet za basnu mniti.
S crnim srcem nejač ide,
I suzama pute rosi.
Gde družina setna lica
Hladno Marka telo nosi.
Ah, koj' rodu duša beše,
Kada jučer napast zinu,
Sad bezdušan, mrtav leži,
Radost kivnom dušmaninu.
Svak pristupa sokrušeno,
Svog spasavca da celiva,
U suzama kupaju ga,
Koje za njim rod proliva.
   Tako vitez Marko pade
Sam svojega žertva dela,
Većeg, neg' što povest znade,
Što odvažnost može smela.
I kad daljni putnik strani
Polja vidi Karpenisa,
Je li ovo, pita, mesto
Spomen slavnog Bočarisa.



Napomene[uredi]

  • Ova pesma je objavljena: Sedmica 1853 br. 13, 20, 47 - Davorje, Novi Sad, 1854 str. 39. - Davorje II, Narodna biblioteka braće Jovanovića sv. 3, Pančevo, 1881 str.70. - Davorje, SKZ, knjiga 3, Beograd, 1892 str.31.

Izvori[uredi]

  • Jovan Sterija Popović: Celokupna dela, knjiga 4, strana 43-54, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.