Markova ostavka

Markova ostavka Pisac: Svetozar Ćorović

Markova ostavka

     Stari, gotovo uvijek neočešljani i neobrijani, poslužitelj kotarske oblasti, Marko Gaćan, sjedio je preko čitavoga dana u širokome predsoblju na trošnoj, drvenoj stolici, upravo pred vratima sobe kotarskoga prestojnika. Onako krupan, stasit, sa mrgodnim pogledom, vječito je podupirao zid leđima i pušio na kratki čibuk. Uzgred je razgovarao sa seljacima. Dolazili oni prestojniku radi svakovrsnih tužba i molba, pa ih uvijek puno predsoblje. Svi se okupljali oko Marka i moljakali ga da ih prijavi. Ako prestojnik još nije došao, razgovarali su s njime, neobično uživajući što mogu besjediti sa čovjekom koji stoji tako blisko prestojniku. Svi su poštovali Marka. Neki mu čak gurkali i duhana, neki i po grošić. Naravno, Marko se vječito starao da to poštovanje i očuva, niti se ikada toliko „spuštao” da bude odviše intiman s njima. Uvijek je znao držati se u pristojnoj daljini, ljuteći se, ako bi se koji usudio da ga malo „familijarnije” oslovi, i tri puta napominjući kako nijesu „iz jednoga čanjka puru jeli ...” Naročito je volio hvaliti se pred seljacima svojim živovanjem...
     — Nema ljevšeg života od našeg — govorio je. — Mi činovnici, behamteri, jedna smo gospoda, prava gospoda. Na prvoga primimo plaću, pa nam nije stalo za čitavim svijetom ... Sve olezanjc... Nit’ se plašimo nerodne godine, ni grada, ni rđavih dužnika... Jok! Na svijetu upravo niko se i ne broji u žive, osim nas činovnika.
     Zatim je važno proricao seljacima hoće li se čija molba ili tužba usvojiti. Saslušao bi jednoga, klimnuo nekoliko puta glavom i potegao po tri-četiri dima.
     — To ti nećemo odobriti — veli. — Nemaš nikakvije’ dokumentacija ni paligrafa. To sve ne valja niks. Mi to nećemo ni potpisati ni potvrditi.
     — A ti imaš pravu — sokolio je drugoga, okrećući mu se. — U tebe je sve po ’dvokatsku, sve po cinkularu. Ako nam pružiš što u šaku, dozvolićemo ti ...
     Da se pokaže kao potpuno pismen čovjek, Marko nije samo prijavljivao molitelje prestojniku, nego je u časovima odmora pisao i sam molbe i tužbe nepismenim ljudima. U kraju predsoblja imao je on svoju malu sobicu, mračnu, tijesnu, sa čađavim prozorima, okićenu paučinom prepunom muha. U sobi mu stajao star, sakat, drveni sto sa napuknutom, prljavom tintarnicom. Tu je Marko obično sjedio, ako je prestojnik bio u lovu ili na putu. Pisao je. Oko njega rijetko kada da nije bilo po četiri-pet molitelja, koji su se inadili i gurkali,da im čas prije molbe svrši. Marko se ovdje pravio još važniji. Dok je jedno pero držao u ruci, drugo sasvim nepotrebno zadjenuo bi za uho, kako to i druga gospoda rade, pa otirući znoj i tobože othukujući, gladio hartiju pred sobom.
     — Šta ćeš ti? — pitao je, na primjer, prvoga molitelja.
     — Ja ... ja, brate si dragi, da napišem molbenicu da mi prime sina u đemlaziju i da mu dadu penziju.
     — Štifendiju — popravljaše ga Marko dostojanstveno. — Penzija se daje samo nama behamterima, činovnicima.
     — Svedno — odgovarao je molitelj ponizno. — Samo ti napiši.
     Marko se češkao držaljem po nosu i hvatao se za brk.
     — Hm, a šta će učit’? — pitaše.
     — Đemlaziju, brate si dragi. Nek uči za prijestolnika.
     Mračan oblak navlačio se tada na Markovo čelo i on je ljutito skakao iza stola, bacajući pero u stranu.
     — E, neću ga pisat’, kad će za prijestolnika! — drečao je bijesno. — Koga gođ zapitam, svak hoće u prijestolnike. K’o da nema drugih behamtera... Evo ja nijesam prijestolnik, pa šta mi fali? Zar ne primam na prvoga uredno svoju plaću? I mislite da su svi prijestolnici dobri k’o ovi naši? Ima ih svakakvih! Ima, pa se namjesti, obuče, ugladi i iziđe k’o iz kalufa, a ’vamo ništa. Kundure viks, a u džepu niks... Metni ti njegakara u šumare, jali u indžilire, pa eto zgode.
     Tada je molitelj morao upotrebljavati svu svoju rječitost, a bogme i koju forintu, dok bi umolio Marka da opet sjedne. Pošto ga je umolio, Marko je usticao svoje debele naočari, trao pero o kosu i umakao u tintarnicu. Počne pisati. Makne nekolikoputa perom preko hartije, užasno škripeći, pa onda othukne i počne trti znoj.
     — Teško je to pisat’ — zborio je. — Teško je kad glava, pamet radi. Stoga pametni ljudi najranije umiru.
     I opet bi umakao pero i vezao neobično krupna, ćoškasta slova, sa silnim kovrdžastim repovima i duguljastim usklicima na kraju svakoga reda.
     — Hoćeš da ti pročitam? — pitaše, pošto je polovinu napisao.
     — Hoću.
     Marko bi pritvrdio naočare na nosu, iskašljao se dobro i počeo čitati:
          Visokoista, zemaljska vlado!
     Mi najniže potpisani najponizniji i najpokor!niji sluga Visokoiste zemaljske vlade, sa svojim od srca! porodom koji nam je milostivi Bog da mu je za! slavu poklonijo neznamo šta ćemo raditi da ga ne!pušćemo da ode u liske i helaće, molimo visoko-! istu zemaljsku vladu da našu molbu sasluša i pri! mi, po savjetu Marka Gaćana kojije namikare dobro! poznat jer je činovnik (Marko je neobično volio u što više molba upisati svoje ime, da se o njemu više čuje na vladi) smislijo samse da dadem sina! u đimlaziju sa vašom visokoistom štifendijom!...
     — Valja li? — pitao je Marko.
     — Lijepo, krasno, brate si dragi. Znaš ga kititi k’o jedan pop.
     Marko se zadovoljno smješkao, opet prihvaćao za pero i nastavljao pisanje.
     Mnogome će biti čudnovato: zašto se on protivio svijetu, da šalje djecu u "prijestolnike”, i zašto su mnogi navaljivali na to ... Bilo je to otprilike prije dvadeset godina, kad se Marko ponudio vlasti za poslužitelja. Njemu za inad ponudio se tada i njegov komšija i najljući neprijatelj Todor Herbar. Zavadili se oko baštenskoga zida, potukli se i postali neprijatelji. I Todora umalo ne izabraše za poslužitelja. Da nije bilo pokojnoga načelnika Hasan-bega, koji se svojski zauzeo za Marka, Todora bi sigurno izabrali. Zbog toga se još više omraziše. A najviše se zainadiše onda, kad Marko dade molbu da mu sina prime u gimnaziju, i kad Todor za inad učini to isto. Tada Todor odnese pobjedu i njegova sina opremiše u Sarajevo. Markov ostade kod kuće.
     — Moj će sin tebi zapovijedati! — proricaše Todor nasred ulice, psujući Marka.
     — Nikada. On neće ni svršiti školu.
     — Hoće, hoće. Klanjaćeš se i njemu i meni.
     — Jok! Išćeraće ti ga prije godine dana!
     Markovo proricanje nije se ispunilo. Todorov sin ne samo da se nije vratio, nego je i svršio škole i postao činovnik. Nedavno je imenovan baš za prestojnika u nekom manjem mjestu u Bosni. I zbog toga je svijet i navalio da šalje djecu samo u prestojnike, a Marko zbog toga omrznuo sve nove prestojnike.
     Ali zato staroga svoga prestojnika ipak je poštovao i bojao ga se. Dočekivao ga uvijek gologlav, ponizno se klanjajući do zemlje i otvarajući mu vrata. Lulu je naravno sakrivao u džep, makar bila i neutrnuta, te se jedanput desilo da mu je džep počeo goriti. Gospodin prestojnik opazio je to i tom prilikom izbacio jednu vrlo duhovitu šalu, koje se i on i Marko kašnje često sjećali.
     — Imaš li to očak u džepu? — zapitao ga je ukazujući na dim. — Zovni dimničava da to oćisti.
     Prestojnik je tri slova rđavo izgovarao. Mjesto „dž” govorio je „č”, a mjesto „č” govorio je „ć”. „R” nije mogao izgovoriti, nego nešto što je mnogo naličilo na „v”. Tako izgovaranje toliko se bilo dopalo Marku, da je i sam pokušavao da mu podražava. Počeo govoriti tako i kod kuće i na ulici i već mu se mnogi počeli smijati. Najpošlje je progovorio i pred prestojnikom.
     — Hajde kući, pa mi donesi kišobvan! — reče mu prestojnik jednoga dana.
     — Kišobvan vam je, ćini mi se, ovde. Zabovavili ste ga onomadne — odgovori Marko smješkajući se.
     Prestojnik ga pogleda, namrgodi se, pa dohvati lenjir, i uputi mu ga pravo u glavu.
     — Magavac! — dreknu iz svega glasa. — Zav se meni vugaš? Šta misliš, ko sam ja? ... Ti da se sa mnom šališ?
     Siromah Marko opusti glavu na rame, kao ono Hristos na krstu, i izvuče se na leđa kao utučen. Za čitava tri dana nije smio prestojniku u oči pogledati. Okrećao je glavu u stranu i na sva pitanja tako mu odgovarao.
     Doduše, to mu je bila najveća ukorba od prestojnika za sve vrijeme službovanja. Nije ih zarađivao, pa nije ni primao. Samo mu se epitet magarac prišivao često puta i u zbilji i u šali. Marko je uživao i bio sav blažen, kad bi ga pred seljacima prestojnik potapšao po ramenu i protepao mu: moj magavac. Po tome je mogao svak poznati koliko ga je volio i kako je intiman bio s njime. Iza takih scena Marko je vazda znao izvući od seljaka po nekoliko groša, obećavajući im da će svakako nastojati da im se želje ispune.
     — Jeste li viđeli kako on sa mnom k’o s bratom? — pitao je. — Hrrr Got! Draži sam mu od ikoga. Svaku hapelenciju on primi od menekare, pa sve bilježi što ja reknem. Što ja ovđekara reknem, to odozgar sa vlade vazda acitiraju ...
     Jedini čovjek pred kime Marko nije mogao da se ističe, bio je Todor. Kao za inad on je često dolazio prestojniku. I makar što je bilo mnogo svijeta u predsoblju, naduveno bi prilazio Marku:
     — Prijavi me! — osorno zapovijedaše.
     — Imaju sad posla — odgovarao je Marko mrgodno.
     — Prijavi ti da sam doš’o, a drugo te se ne tiče.
     Makar i preko volje, Marko je morao prijaviti.
     I na veliku žalost njegovu prestojnik je u novije doba Todora odmah primao. Čak ga je i zadržavao kod sebe. Nekoliko puta ispratio ga do vrata. Todor se tada obično zadržavao da i na vratima progovori riječ-dvije sa prestojnikom, pa bi podrugljivo, preko ramena, bacio jedan pogled na Marka, podsmjehnuvši se. Marko je tada postajao bijesan. Stisnutih zuba i stisnutih šaka gledao bi za njim i kad bi samo smio, jednim udarom bi ga oborio na zemlju i gnjavio dugo ... dugo ... Desilo se jedanput te je i poletio, i tek kad je zamahnuo, palo mu je na pamet da ovaj ima sina prestojnika.
     Spusti ruku i pogleda ga mrko.
     — Što me gledaš tako? — zapita.
     — Može mi se, pa i gledam — odgovori Todor prkosno.
     — Ama nemoj ti tako — poče Marko oštrije. — Znaš li ti da nas činovnike ne smije niko uvrijediti? A to je uvreda, kad ti menekare tako gledaš.
     Todor samo prsnu u smijeh i ode. Marko škripnu zubima i vrati se na svoje mjesto.
     — Samo mi on jede život — govorio je kašnje. — On je moj crv, što će me iščorotati ... Frfluktene beštija! ... Dig’o nos što mu sin vandžir’o, pa ne benda nikoga. Prijestolnik se sad s njime lijepo razgovara, pa mu se čini da mu ni Bog ne može ništa. Ne zna ni počitovati jednog činovnika koji tolike godine službuje bez štrofa i degredancije...
     Nemoćan da na kome drugome iskali srdnju, izlijevao je na sinu.
     — Ti ... ti da si valjan bio, ti bi bio prijestolnik — korio ga je neprestano. — Da si ti im’o bolje dokumentacije i bolje učio, tebe bi uzeli, isto k’o što su uzeli mene, a nijesu Todora. Ovako udaraj čekićem i kuj, da Bog da nikad sreće ne iskov’o ... Hoćeš da budeš kovač, a net gospodin činovnik, k’o što smo mi ...
     — Meni je lijepo i ovako — mirno odgovaraše sin, zviždučući nekakvu starinsku pjesmu.
     — Vidim ti ljepotu! Drugi ti vazda zapovijedaju, a ti ne zapovijedaš nikome... A kakav mi je život, kad se nema kome zapovijedati, kad nemaš koga naružiti?
     — Ja zapovijedam sam sebi. Drugo mi ne treba.
     Njihov razgovor završavao se obično krupnom prepirkom i Marko je tada proklinjao ženu što mu nije barem jazavca rodila, a ne ovakvoga tutumraka i praznoglava.

     Dok najpošlje ...
     Jednoga jutra poranio on u „svoj ured”, kad ga na čaršiji zaustavi Stevan terzija i uhvati ga za peš od kaputa, (a Stevan je volio hvatati u putu ljude za peševe).
     — Jesi li čuo šta je novo? — zapita podrugljivo i unese mu se u lice.
     — Jok — mirno odgovori Marko.
     — E evo, biva, da ti ja kažem: promijeniće ti se prijestolnik.
     Marko koraknu natrag, dohvati se za kapu i, ni sam ne znajući zašto, zbaci je s glave.
     — Štaa? — zapita otegnuto.
     — Promijeniće se prijestolnik.
     Marko nabra obrve i dobro ga pogleda.
     — Ko to kaže? — osiječe.
     — Kaže Todor. On je dobio tel od sina. Njegov će nam sin sad bit’ prijestolnik.
     I Stevan, nakašljavši se pakosno, pusti mu peš i ostavi ga. Ostavi ga nasred ulice, onako začuđena, sa otvorenim ustima i neobično iskrivljenim licem.
     — Ama, ko to reče? — zapita Marko sam sebe nakon duge počivke. — Je li to istina?
     Pa, ne ustičući kape, potrča koliko je brže mogao u Ruža kafanu.
     — Novine! Novine dajte! — viknu i udari po stolu tako snažno, da svi fildžani otskočiše, a tri se razbiše u komade.
     — A što će ti? — lijeno zapita kahvedžija, Turčin, koji je leškario na širokoj, drvenoj sećiji i pušio nargilu.
     — Da vidim čudo. Kažu da je Todorov sin naš prijestolnik.
     Kahvedžija otpusti dim i uzvi obrvama.
     — Nema to u novinama — reče mirno. — Ama je istina. Od jutros svak o tome govori.
     — Svak?
     — Govori. I svakome drago.
     Marko otra krupan znoj sa čela i pomiješa prste u kosu.
     — Ama ja ne vjerujem! — viknu. — Neće zar to sve tako biti! To je neko nalag’o, da menekare naljuti. To je sve Todorov pos’o. Đe će njegakara za prijestolnika ovđe? Znadu oni da mi je mrzak ... Jok!... Ja sam pošten, stari činovnik, pa bi naopako bilo da me tako pod staros’ ucvijele.
     Ostavi kahvedžiju, pa se trkom uputi uredu. Tamo je prestojnik, stari njegov prestojnik, a on će mu to znati podsigurno kazati. On to najbolje i zna.
     — Hehej, sad ćemo se pitati! — iznenada mu, gotovo pored uha, zaciča nečiji glas.
     Marko se trže, osvrnu se. Todor je stajao kod ureda i držeći ruke u džepovima prezrivo se smješkao.
     — Sad ćemo se pitati! — reče opet. — Nijesam li ja davno kaz’o da će moj sin tebi zapovijedati i da ćeš se ti pred njim pokloniti!
     Marko planu.
     — Ko? Ja se pokloniti?
     — Ti ... ti . .. Sjedićeš mu pred sobom k’o pas, pa kad te zovne, da skočiš i da ga slušaš.
     — Jok! — dreknu Marko, a na sljepočnicama mu iskočiše dvije debele žile. — Ja sam kaz’o da neću.
     Onako ljutit uleti u ured i kucnu na prestojnikova vrata. Niko mu se ne odazva. Prestojnik još nije bio ni došao. Marko sjede na svoju stolicu, razdrlji košulju na prsima i poče se hladiti kapom. Strašna vrućina obuzela ga i sve mu nekako mračno, tijesno. Seljaci što su promicali ispred njega, izgledali su mu kao nekakve crne sjeni, a glas im kao da je iz daljine dolazio, niti im je mogao razumjeti jedne riječi.
     — Todorov sin, Todorov sin da mi bude gospodar! — govorio je sam sebi, mrgodeći se i othukujući. — I ja to da dočekam sad, pod svoju staros’... I ja to da podnesem?
     Kad opazi prestojnika ustade i pokloni se do zemlje. Odmah stupi za njim u sobu, ne kucajući i ne očekujući odgovora.
     — Smijem li vas zapitati nešto, gospodine? — šapatom zapita, češkajući se po nosu i prenemažući se kao bolesnik kakav.
     — Smiješ — odgovori prestojnik, nekako ljubaznije nego obično. — Smiješ šta hoćeš.
     — Može li biti, gospodine, da pane nebo na zemlju?
     — Ne može — odgovori prestojnik začuđeno i pogleda ga.
     — Pa kako može biti, da Todorov sin dođe amo za prijestolnika? — zapita Marko dršćućim glasom. — I zar je to istina?
     Prestojnik potvrdi glavom.
     — Istina. Sinoć sam dobio bvzojav, koji mi to javlja. On će za petnaest dana doći.
     Marko stište šake i udari se u prsa.
     — Ama ja to da dočekam, ja? — kroz plač uzviknu. — Da Todor meni prorekne da će mi njegov sin zapovijedati? A znam ga kad se rodio, kad je u školu iš’o ... Dva put sam ga izbio, što mi je kruške krao. I on meni da bude prijestolnik i meni da zapovijeda? Je li to iko ikad čuo, moj gospodine?
     — Novo vveme, — uzdahnu prestojnik slijegajući ramenima. — Mi stavi sad ne vvedimo.
     Marko se zamisli i isprsi se malko.
     — Ama ja to ne kabulim tako! — reče odlučno.
     — Napišite vi menikare, gospodine, tu protestanciju, biva, da ja nikako ne kabulim. Star sam, pa treba i mene da poslušaju.
     — Ovde pvotest ne vvedi — reče prestojnik meko, kao sažaljujući ga. — Ovo je svvšena stvav.
     — A vrijedi li hapelancija? Napisaću hapelanciju na visokoistu vladu.
     — Sve, sve čaba. Ništa ne vvedi. On će doći. On je imenovan.
     — Ama nije džaba — raspali se Marko i opet se gruhnu u prsa. — Ako ne može ni protestancija, ni hapelancija, može penzija. Dajte vi menikare penziju, pa da iđem.
     Prestojnik opet slegnu ramenima.
     — Ti ne možeš imati penzije — odgovori. — Ti si podvovnik, poslužitelj, pa nemaš pvava na penziju.
     — Svedno — osiječe Marko, bjesneći sve više.
     — Napišite vi samo, gospodine. Ja neću da mi on zapovijeda, pa eto. Baš tako zapišite. Recite: Marko neće da mu krvnička đeca zapovijedaju...
     Pa zaboravivši kapu, gologlav siđe na ulicu. Onako krupan, poguri se i pojuri kroz sokake, uzvijereno gledajući oko sebe ne bi li koga uhvatio, da mu se potuži i da protestira. A vjetar ga šibaše po licu, i mrseći mu dugi prosjedi perčin igraše se njime ...

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 3, strana 55-65 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.