Kaka ima Fatima djevojka,
Ima brata bega Omer-bega!
Pa on iđe u pjanu mehanu,
U mehanu međ svoje jarane —
Svaki s' jaran svojom sekom fali;
A kad poče beže Omer-beže,
Jarann se smijati stadoše:
„Tvoja seka s Vlasim ašikuje,
Preko mora s’ Kraljevićem Markom“.
Kad to začu beže Omer-beže,
Brže skoči na noge lagane
Pa on trči svom bijelu dvoru,
Podvikuje svoju milu seku:
„Siđi seko dolje u avliju!“
Brže seka siđe u avliju —
Govori joj beže Omer-beže:
„Moja seko prokleto koljeno,
Ja se vješaj, ja u Savu skačn!
Menn kažu svi moji jarani,
Da ti seko s Vlasim ašikuješ.“
Pa se vrati u novu mehanu.
U to seka misli i premišlja,
Sve mislila na jedno smislila.
Sve je svoje ruho iskupila,
Pa ga snese na mermer avliju,
Pa je svoje ruho zapalila.
Mili Bože, na svemu ti fala,
Da je kome stati pogledati,
Đe se svila u oblake vija
A zlato se u topove zbija.
Sve je svoje ruho zapalila,
Samo b’jelu rešmu ostavila
Čim će zavit svoje očn crne.
P’ ona iđe Savi na obalu,
Pa se krsti i dva i tri puta:
„Pomozi mi sveta bogomajko
Pomozi mi i smiluj se na me!
Nosi mene valovito Savo,
Nosi mene u zelen Dunavo,
A Dunavo do u sinje more,
Sinje more pred markove dvore!“
Sveza oči, pa u Savu skoči. —
Ona ide ide od vode do vode
Dok je došla do denjiza pusta.
Marko sjedi na visokoj kuli,
Marko sjedi, sitnu knjigu piše,
Seka Ana sitan vezak veze;
Progovara Anuša djevojka:
„Nu, pogledaj dragi brate Marko,
Kako nam se more zamutilo.“
Kad pogleda Marko sa čardaka,
Sve se pusto more zamutilo.
Marko skoči na noge lagane,
I uzima kuke od čelika
Pa on iđe moru na obalu
Baca kuke na debelo more
Dohvati se sitnih pletenica,
Izbaci je moru na obalu,
Pa je vodi svom bijelu dvoru.
Pokrsti je Kraljeviću Marko
I vjenča je sebi za ljubovicu,
Sa njome je vijek vjekovao
I lijep je porod izrodio.
