Marka Kraljevića izbavila ljuba
Sinoć majka oženila Marka,
A jutros ga knjiga dopanula,
Jedna knjiga od Stambola bjela
Od onoga cara čestitoga,
U knjizi ga care pozdravio: 5
„Pozdravljam te, Kraljeviću Marko!
Evo ti se ženim u dobri čas,
U neđelju koja prva grede,
Pa te zovem u svatove, Marko,
Nemoj, Marko, što mi nećeš doći, 10
Jere ću te dobro dočekati,
Neka znadeš i neka zapamtiš,
Kako te je care dočekao,
U njegovu stojnu Carigradu,
A i mene gore biti neće, 15
Jere ću se s tobom podičiti,
Čudi će se sva moja gospoda,
Kakvoga ja imam prijatelja."
Druga knjiga dopanula Marka,
Od junaka Skender-bega Bana, 20
U knjizi ga Bane pozdravio:
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
Ili čuješ, il’ abera nemaš, —
Na mene su nasrnuli Turci,
Nasrnuli sa svakoje strane; 25
Biju grada nikad ne prestaju,
I Bog da zna dobra biti neće!
Već čuli me, mili pobratime!
Ako misliš, ako haješ za me, —
Dođi, Marko, meni u pomoći; 30
Pa ako nam Bog i sreća dadne,
Da turskoga cara dobijemo,
Daću tebi polovinu carstva,
Oba ćemo bracki carevati
Carevati i gospodovati." 35
Kad je Marko knjige proučio,
Ljuto se je na muke stavio,
Pa sve misli što će, i kako će,
Što će činjet’, đe će okrenuti:
Il’ će caru poći u svatove, 40
Il’ će Banu poći u pomoći.
To gledala Jevrosima majka,
Majka Marku stade govoriti:
„O moj sine, Kraljeviću Marko!
Što si mi se tako uzmučio? 45
Koja ti je golema nevolja:
Ili ti je ljuba omrznula?
Ili su ti dvori ostarali?
Ili ti je nestanulo blaga?
Ili sam ti na dosadu stara?" 50
Marko majci na to odgovara:
„O starice, mila moja majko!
Nijesi mi na dosadu, majko,
No te ljubim kako svoju glavu;
Nit’ je meni nestanulo blaga, 55
Već ja imam na tovare blaga,
Da ga zobljem ne bih pozobao.
A da živim hiljadu godina,
Ne bih mogo potrošiti blago,
Niti su mi dvori ostarali; 60
A da su mi dvori ostarali
Imam blaga bi ih napravio,
Da takvijeh ni u cara nema.
Nije meni omrznula ljuba,
I zašto bih omrznuo ljubu, 65
Kad je takve u svijetu nema,
Ni u cara od Stambola grada,
Što imade žena na hiljade;
Već čuj mene, moja stara majko,
Dvije su me knjige dopanule: 70
Jedna knjiga od Stambola b’jela,
Od onoga cara čestitoga,
Car me zove u svatove, majko!
Da me časti i da me ugosti.
Druga me je knjiga dopanula, 75
Od mojega Bogom pobratima,
Od junaka Skender bega Bana, —
Ban me zove njemu u pomoći,
Pa sad ne znam što ću ni kako ću.
Đe ću poći, na koju ću stranu: 80
Il’ ću Banu biti u pomoći,
Il’ na svadbu caru čestitome."
Kad to čula stara Jevrosima,
Stade Marka sjetovati majka:
„Ti ako ćeš mene poslušati, 85
Ti ćeš poći caru u svatove;
Car će tebe dobro dočekati,
Častiće te i ugostiće te,
I darovat’ gospockoga dara;
A ako me ne poslušaš, sine, 90
No otideš Banu u pomoći,
Znadi dobro, dobra biti neće —
Ti ćeš tamo izgubiti glavu,
Ostaće ti samohrana majka,
Ostaće ti udovica ljuba, 95
Ne ljubljena ni omilovana.
Pusti će ti ostanuti dvori,
Da se legu vrani i gavrani."
Kad je Marko razumio majku,
On je svoju majku poslušao, 100
Pa slugama zapovijest dava;
Da mu dobra osedlaju Šarca,
A on ode gore na čardake,
Te se svlači pa se preoblači.
Pošto se je Marko okitio, 105
Ka’ što treba za carske svatove,
Sašao je niz bijele dvore,
Na gotova Šarca usjednuo,
Pa je svojoj majci govorio:
„Stara majko, života ti moga! 110
Amanet ti moja ljuba draga,
Ne daj ljubi da čaršijom šeta;
Jer je ljuba odviše lijepa,
Pa se bojim kakve prijevare,
Može mi se preudati ljuba." 115
Pošto Marko amanet predao,
Pravo pođe caru u Stambolu,
Grdno ga je care dočekao,
Svezao mu i noge i ruke,
Pa je Marku care govorio: 120
„Znaš li, Marko, ne znali te ljudi
Da sam čuo đe govore ljudi:
Da ti imaš sablju okovanu,
Da je takve u svijetu nema,
I da imaš Šarca pretiloga, 125
Da takvoga ni u mene nema;
Pa sve prosto, al’ neprosta ljuba,
S kojom si se skoro oženio.
Čuo jesam đe govore ljudi,
Da je takve ni kod mene nema, 130
No me počuj, Kraljeviću Marko!
Piši knjigu tvojoj vjernoj ljubi,
Neka dođe u Stambolu mome,
Neka uzme mene gospodarom,
Nek donese tvoju britku ćordu, 135
Tako ću ti život oprostiti;
Ako li me poslušati nećeš,
Kunem ti se, Kraljeviću Marko!
Staviću te najgoroj tavnici,
U kojoj je trava do koljena, 140
I smrdljiva voda do članova:
U vodi su žabe i gušteri —
Tu ni arslan ostati ne može."
Kad js Marko cara razumio,
On je njemu riječ govorio: 145
„Gospodine care od Stambola!
Ako imam sablju okovanu,
Ja sam sablju za blago kupio,
U Novaka za oku dukata;
Ako imam Šarca od mejdana, 150
Šarca su mi vile poklonile;
Ako imam prelijepu ljubu,
Takva mi je sreća denijela;
A što kažeš za tvoju tavnicu,
Čini, care, što je tebi drago!" 155
Opet care Marku progovara:
„More Marko nemoj ludovati!
Već učini što ti car govori;
Ako li me poslušati nećeš,
Umrijećeš u mojoj tavnici." 160
Za to Marko ni habera nema.
Kad to viđe care od Stambola,
Stavi Marka u studnu tavnicu,
To trajlo za devet godina,
Čeka ljuba Kraljevića Marka, 165
Čekala je svoga gospodara.
Al' od njega nikakvoga glasa,
Ni da znade đe je poginuo.
Često ga je oplakala majka,
Al’ se ljuba nešto dosjetila, 170
Pa svekrvi svojoj govorila:
„O svekrvo, majko Kraljevića!
Ja odstojah devet godinica,
Sve čekajuć’ moga gospodara,
A sad više čekati ga neću, 175
Već se hoću preudati mlada."
Kad to čula Jevrosima stara,
Niz obraze suze poljevala,
Pa je snasi riječ govorila:
„O snašice o nesuđenice! 180
Kumim tebe Bogom istinijem,
Čekaj Marka još tri b’jela danka,
Pa ako ga ne bi dočekala,
Ti se udaj prekora ti nema."
Jevrosimu poslušala mlada, 185
Čekala je još tri b’jela dana,
No nit’ Marka, ni od njega glasa
Kad to viđe Markova ljubovca,
Markovu je majku dozivala,
Pa se njome l’jepo oprostila, 190
Pa otide iz Markova dvora
Al’ ne ide u svoju rodbinu,
Već otide u čaršiju mlada;
Te kupuje voska i pečata,
I kupuje prosjačko ođelo, 195
Pa otole u planinu pođe,
Te napravi gusle javorove,
I gudalo drva šimširova.
Na pošto je gusle napravila,
Obadva je oka pečatila, 200
Pa se otle durnu po svijetu,
Da potraži svoga gospodara,
Dokle dođe stojnu Carigradu,
Pred tavnicu cara čestitoga!
Tu je sjela pa je zapjevala, 205
Zapjevala pjesmu žalostivu:
„Fala Bogu, fala velikome,
Je l’ što gore danas na svijetu
Od slijepca koji oči nema?
On ne znade dana bijeloga, 210
On ne vidi sunca svijetloga,
Niti znade kad mu noćca dođe."
To začuo u tavnici Marko,
Pa slijepcu stade govoriti:
„Nemoj tako, sljepče siromaše! 215
Jer je gore mene nesretnjiku,
U tavnici za devet godina;
Ja ne viđu sunca ni mjeseca,
Niti znadem kad mi noćca dođe,
No i te bih jade oprostio, 220
Al’ su meni muke dodijale:
U tavnici trava do koljena,
A u travi zmije i akrepi,
Još je ovđe voda do članova;
A u vodi žabe i gušteri; 225
Zmije jedu, a akrepi piju,
Žabe krište, a gušteri pište."
Kad to čula Markova ljubovca,
U torbici gusle ostavila;
Pa se otle mlada podignula, 230
Pravo ode u Prilipu svome;
Pa ne ide na bijele dvore,
Već otišla berberinu mladu,
Berberinu riječ govorila:
„O berbere, Bogom pobratime! 235
Napravi mi kosu po delijski,
Ko me vidi neka svak promisli,
Da sam mlada careva delija."
Hoće berber riječ ne činjaše,
Postriže joj kosu po delijski. 240
Otolen se podignula mlada,
Pa otišla terzinskom dućanu,
Terzibaši riječ govorila:
„Terzibašo, Bogom pobratime!
Prodaj meni najljepše haljine, 245
Ka’ što nosi careva delija."
Hoće i on riječ ne činjaše.
Pošto mlada i haljine kupi,
Ode kupit konja vilovita,
Kupila ga, pa ga uzjahala, 250
Pa otišla Novaku kovaču,
Te joj dobru ćordu izabrao;
Pošto bila sebe okitila,
Pravo pođe u Stambola bjela,
Pred dvorove cara čestitoga, 255
U baštu je konja naćerala,
Tu nahodi carevu ljubovcu,
Sjedi mlada u zelenu travu,
Pred njome je đerđef od merdžana
A u ruke igla od biljura, 260
Veze mlada po đerđefu zlatom;
Kolko ona iglom zabadaše,
Tolko suza niz obraz lijaše,
To viđela Markova ljubovca,
Pa carici Boga nazivala, 265
Još je pita šta suze proljeva,
Koja joj je golema nevolja.
Carica joj Boga prifatila,
Suze briše, pa joj odgovara:
„Ako plačem i nevolja mi je, 270
Evo na jad’ devet godinica,
Od ka’ sam se za cara udala,
Pa mi care ni mukajet nije,
No sve viče: „da se doma vraćem,
Jer on čeka Kraljevića ljubu, 275
Da je uzme iza živa muža."
Kad to čula Markova ljubovca,
Ona njojzi riječ govorila:
„O Boga ti, gospođo carice!
Ima l’ vode u tvojojzi bašti, 280
Da s’ na pijem i da se umijem.“
Carica je soja gospockoga,
Dofatila krčag od biljura,
Pa ga daje Markovoj ljubovci,
No da vidiš Markovu ljubovcu, 285
Ne uzima krčag od biljura
Već caricu za bijelu ruku,
Pa je za se baca na konjica,
Pa uteče iz zelene bašte,
Pravo bježi bijelu Prilipu. 290
Kad je stigla bijelu Prilipu,
Pošto sjela te se odmorila,
Jevrosimi sve po redu kaza,
Pa uzima divit i artiju,
Pa napisa knjigu šarovitu, 295
U Stambolu caru čestitome:
„Sultan care od Stambola grada,
Ne moj tražit’ tvoju vjernu ljubu
Ja sam ti je iz bašte otela,
I više je nigda viđet’ nećeš, 300
Ako nećeš mene poslušati,
A mene je lako poslušati;
Dođi care u Šaru planinu,
Dovedi mi moga gospodara,
Iz tavnice Kraljevića Marka, 305
I dadni mu njegovoga Šarca,
Još mu dadni tri tovara blaga,
Što sam mlada u put potrošila
Ako tako učinjeti nećeš,
Tvoju ljubu nigda viđet’ nećeš." 310
Kada caru knjiga dolazila,
I vidio što mu knjiga piše,
Od jada ga zaboljela glava,
Pa se stade mislit’ i razmišljat’
Najpošlje se care domislio, 315
Iz tavnice Marka izvadio,
Dade njemu tri tovora blaga,
I dade mu Šarca pretiloga.
Otolen se oni podigoše,
Dok dođoše u Šaru planinu, 320
Tu nađoše Markovu ljubovcu,
A do nje je careva carica,
Tad’ govori Markova ljubovca:
„Sultan care, jadan hailile!
Što je tebe Marko učinio, 325
Te ga stavi u tvoju tavnicu:
Koji ti je zulum učinio:
Ili ti je ljubu obljubio?
Ili ti je dvora sagorio?
Ili ti je majku zarobio? 330
Ili ti je carstvo ugrabio?"
Car mučaše, ništa ne zboraše,
Već joj dade Kraljevića Marka,
I dade joj tri tovara blaga,
Pa uzima svoju vjernu ljubu, 335
Pa uteče put Stambola grada,
A Kraljević ode s ljubom svojom,
U Prilipu u svojemu gradu.
Nek’ se niko ništa ne zareče,
Da ga ljuba izbaviti neće; 340
Kad izbavi Markova ljubovca,
Gospodara Kraljevića Marka,
Iz tavnice car’ Otmanovića. 343
Iz zbirke Ilije N. Zlatičanina.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
