Kad morija Mostar pomorila
Sve pomori, pa u Travnik dojde.
Razbježe se sviet po gradovih,
Mara s majkom na Vlašić planinu,
Često Mara po Vlašiću šeće, 5
Gleda mlada po Travniku jada,
Gdje se nosi meit do meita,
Gdje se vije barjak do barjaka,
Sve junaci pod alajbarjakom,
Nevjestice pod puliduvaci, 10
A djevojke pod biserli granom.
Kad morija niza gorje sajde,
Liepu Maru na vodici najde;
„Bog pomože Marušo djevojko!"
„Bog ti dao draga strina moja, 15
Govorila od Boga morija.
Ja niesam draga strina tvoja,
Već ja jesam od Boga morija
Koja morim i staro i mlado,
A razstavljam i milo i drago.“ 20
Govorila Maruša djevojka:
„Nemoj mene umoriti mlade,
A ni moga na daleku dragog!"
Govorila od Boga morija:
„Dragog sam ti davno umorila, 25
Umorila i zaboravila.“
Kad to čula Maruša djevojka,
Pade mrtva u studenu vodu.
