Maksim/IV

Izvor: Викизворник

Glava treća
◄   Glava prva Sadržaj   ►


Glava treća


Maksim u školi na predavanju.


Pošto svrši sud, a on da znak i Puji i deci:
— Pujo, udari u medenicu, nek’ se iskupe deca. ’Aj’te, deco, u školu!
I Puja ubrisa nos pa uze zvoniti, a deca ulaze jedno po jedno, i za njima, naposletku, uđe učitelj u školu.
Deca posedaše u skamije, a Maksim se prošeta jedno dvared-tri ispred dece, tako dostojanstveno da se piscu čini najzgodnije da ga baš sad opiše i fotografiju preda

čitalačkoj publici.

Bio je povisok, duguljastih obraza, rekao bih malo broćast; brkove je tek pre tri godine prvi put poneo, ali su mu slabo napredovali: tako su malo zavidni da je samo,

što no kažu, mlatio gloginje što se i poduhvatao da ih nosi. To je valjda uzrok što ih nije ni negovao mnogo, a sećao ih se samo nedeljom, tek kad je otišao u kolo; onda

bi ih, po mogućstvu, zasukao malo.

Odelo je nosio kao i ostali seljaci. Kad je došao u selo, došao je u jednom pepeljastom kaputu, na struk, sa užasnim peševima; bio je to pravi rabinerski kaput. U selu

je promenio odelo, da se ne bi izdvajao od naroda kome se posvetio beše. Lepo ga je bilo i videti tako obučena. Bela, čista košulja i gaće, jelek, u džepu od jeleka

vazda Švajcarska i njen ustav, a ispod jeleka varoški prsluk, opasan tankom tkanicom, za kojom zadevene behu jedne dvojnice, malo kraće od učitelja, a tanke kao

učiteljeve noge, koje se lepo provide kroz tanko srpsko platno.

Škola je bila dosta lepo nameštena. Bilo je svega što školski zakonik propisuje, pa i nešto više. Na zidu patron školski, Sveti Sava, ispod njega visi Pelagić; to

jest, ne visi Pelagić, nego neko njegovo Moralno ogledalo, i ispod njega sedi Maksim za stolom, na kome beše svega što se na učiteljevom stolu obično nalazi (sem pruta

za packe). Beše tu propisa, lenjira, knjiga, i hartija pritisnuta jednom lobanjom čovečijom. Ta lobanja imala je svoju istoriju, koja još ne beše okončana u vremenu kad

se ovo događalo. Ta lobanja je u interesu nauke i u interesu očigledne nastave, pre nekoliko nedelja doneta onako otkopana iz groblja. Udovica pokojnikova digla je

parnicu koja jednako traje, i bogzna kako će se svršiti. Udovica traži glavu natrag, a učitelj ne da.

Ne da Maksim nikako, nego traži glavu za glavu. A vele da je to i obrazložio vrlo lepo. Rekao je Staniji udovici, svojoj parničnoj strani, neka ona ne zaboravi da je

ovo devetnaesti vek, vek egzaktnih nauka, vek koji lomi okove zabluda, praznoverica i predrasuda, vek eksperimenata; nakratko, da nauka ne sme hramati, reče on. A on

je, kao što je spomenuto već, živeo za prirodne nauke. Uz predavanje idu i eksperimenti, i on tek ne može u svojoj glavi pokazati gde je veliki a gde mali mozak! I

dokle god on ne dobije drugu glavu, on će pre svoju dati, nego što će dati ovu, na kojoj je sad lepo obeležio svaki njen deo latinskim imenom i rimskim brojem, da

čisto čovek ne može da veruje da je ta glava pre tri godine bila na ramenima Risantija, seoskog birova, — slavnog birova, tako grlatog da ga srpska majka već više

valjda i neće roditi — i koja je sada u inventaru školskih učila lepo pod svojom numerom zavedena. I ako je verovati da će jednom biti dan strašnoga suda (a Maksim već

u to ne veruje), Risantije će toga dana otići pred presto svevišnjega da dâ računa o svojim birovskim zloupotrebama u onakvom stanju u kakvom mu je kapetan celoga svoga

službovanja išao po srezu, dobivajući počešće i klasu.

Zbog ovog slučaja, dobio je Maksim nadimak »Glavosek«, i sad ga u selu i okolini svaki tako zove, mada u šematizmu ima svoje krasno ime i prezime. Eto tako kod ovoga

sveta prolaze danas ljudi koji se posvete nauci. Trnovita je staza kojom se jedan borac za istinu i naučar kreće, ali Maksim se rešio da istraje na toj stazi.


Taman su se deca umirila, a učitelj zapita:
— Šta je danas, koji dan?
— Sreda, gospodine! — povikaše svi.
— Mir! Jedan neka govori.
— Sreda, gospodine! — ustade jedan i reče.
— E, lepo, danas, dakle, imamo u trećem i četvrtom razredu: srpski jezik, lepo pisanje, hrišćansku nauku, i istoriju Srba.
Otpoče s decom gramatiku. Kad nju svrši, pređe na pisanje, i zada im da pišu iz Moralnog ogledala, a to treba i da zapamte. Na rukopis nije toliko polagao, pošto oni

mogu biti ljudi i sa ružnim rukopisom. Učitelj je bio tvrdo ubeđen da je sadržina glavno, i da će im to trebati kao parče hleba docnije u životu.

Zatim je trebao da pređe na nauku hrišćansku, ali pošto je »Očenaš« jedina molitva u Jevanđelju, a dečica i onako nisu grešna, on je zameni jestastvenicom, i otpoče

sa zoologijom:

— E, deco, sad ćemo da se razgovaramo malo o onom što svaki od vas u kući ima. Mir! Ustan’te! (Deca ustanu.) — Sed’te! (Deca sednu.)
— Tako!
Deca skrstila ruke, pa gledaju u Maksima.
On nastavi:
— Sad ću da vam pričam o, — kako naš narod lepo kaže — »hranitelju« jednom, koga vi svi poznajete, jer malo koji od vas da ga nema u kući. (Maksim se uvek držao u

predavanju postupnosti i išao u izlaganju polako od poznatijega nepoznatijem.) Kaži ti meni, Tiosave — ti, ti što povazdan duvaš u duduk po selu — kako se zove ono u

tvojoj kući što je prekodan u polju, ujutru ode a uveče se vraća. Lepa, bela, ugojena, pa te lepo gleda. Nikome ne misli zla, a svi je vole u kući, a najviše ti, što

jedva čekaš da ti se udrobi, pa da kusaš iz čanka. A, ’ajd’ pogodi: ko je to?

Dete ustalo. Ćuti pa ga samo gleda.
— No, šta je, ko je to? Reci samo slobodno! Znam ja, ti si inače dobar đak, pa ćeš pogoditi.
— To je, molim, gospodine, naša strina Ranđija!
E, tu se učitelj malo nađe u zabuni.
— Ta ono znaš, Tiosave, i to može da bude. Ja znam da je i ona jako potrebna i svakom mila i u kući i u poslu, i da ti ona sipa u čanak da kusaš. Ali nisam to

mislio. Drugo sam čekao da mi odgovoriš, Tiosave, jer mi sad zoologiju učimo. No, neka; ajde, pogodiće koji drugi. Dakle, ko zna šta je to?

— Ja, gospodine — ustade drugi. — To je krava.
— Da, krava, reče Maksim, i poče opisivati kravu onako kako to novi pedagozi opisuju, i kako mi jadnici, koji smo imali stare učitelje, ne besmo nikada te sreće da

tako podrobno čujemo. Opisa je od repa ravnim načinom do ušiju i rogova. I tu su deca lepo mogla saznati: da krava ima četiri noge i peti rep, dva oka, i uveta dva, i

usta; oči da vidi, uši da čuje, usta da jede, i noge da ide, rep pak da se brani od muva. Da jede travu, da ima vime i daje mleko, i da od nje dobijamo telad, sir, i

kožu za opanke. Da se, dalje, ženka zove krava, mužjak bik, a da je vo otprilike srednjeg roda; i da od ovog poslednjeg dobivamo sve sem mleka i teladi.

Sve je to Maksim ispričao i izveo decu u avliju gde je Puja doveo kmetovu kravu, Milku nazvanu, da i ona posluži nauci, kao živ primer u očiglednoj nastavi. Sve ovo

je Maksim tako detaljno opisao kao da je ovo jadno goveče sad prvi put s meseca spalo, kao nešto do tada neviđeno u selu, ili kao da je iz menažerije uteklo, pa sad

deca prvi put videla, a dotle samo iz čuvenja znala. Zatim ih je preslišao nekolicinu. Deca su zapamtila šta je govorio, i lepo i tačno na svako pitanje odgovarala,

tako da je učitelj potpuno zadovoljan bio očevidnim uspehom.

Posle krave poređao je još nekoliko domaćih životinja. Opisao je i petla i kokošku, i plovana i ćurana, i ovna i ovcu, i završio je sa kozom. Ispričao je sve znake po

kojima se poznaje koza, i ostavio je — da bi se samostalno razvijalo mišljenje u dece — da ona sama kažu kakvu sve imamo korist od jarca, i sa njim je završio predavanje.

A bilo je, boga mi, i krajnje vreme da već završi, jer je jedan od zapitanih đaka, pobrajajući sve koristi koje jedna siromašna kuća ima od jarca, izvalio i takvu

jednu korist koja se nikako ne može ovde verno navesti, mada pisac ne mrzi na današnju naturalističku školu, i mada bi to skučeni prostor lista i mogao dopustiti.

Odgovor je doveo u nezgodu i učitelja i đaka. Urnebesni smeh se osu po školi, umalo i učitelja ne zavede, te učitelj morade sad brzo, kao dobar pedagog, narediti da

zapevaju: »Lepa naša domovino«, te tako, jednom veštom pedagoškom dosetkom, spase i sebe i đake i naravstvenost u školi.

E, pa šta ćete! Svaka novina ima da se bori sa mnogim teškoćama, a mnoge neprijatnosti, to su njena povojnica. Maksima nije razumeo svet, pa nije nikakvo čudo što je

čak i baba Stojna, grebenajući vunu, osudila metodu Maksimovu kad je od svoga unuka čula kako i šta uče u školi. »Cvetna i velika! — rekla je, zevajući — zar nema što

pametnije da vas nauči; pa to zna i naš »Ban«, što ide za kozama!« 

Red je bio da završi časove pre podne sa predavanjem iz srpske istorije. Bila je baš lekcija o caru Dušanu. I on poče o njemu da priča, naravno, malo objektivnije, u

svetlosti današnje nauke, onako kritički, — kad se ujedared pomoli kroz vrata čupava glava Puje famulusa, koji ga odazva malo napolje.

Posle nekog vremena vrati se u školu, ali ne sam. Pred njim uđe jedan odžačar u potpunoj uniformi sa plehanim turom i kapom koja je negda bela bila. Došao je, poslat

iz sreske kancelarije, da čisti odžake u školskoj zgradi. Lice mu je bilo kao u svakog odžačara kad je u poslu, ali u ovoga se još i đavolski sjaktilo od znoja, te tako

je učitelju, bogme, prilično truda trebalo da umiri uznemirene duhove dečije pri pojavi ovoga novoga gosta. Jedno dete je dugo milovao po glavi dok se malo umirilo, a

jedno je, boga mi, morao Puja i vodom polivati da bi sebi došlo.

— Mir, deco, šta se bojite — otpoče učitelj, — ta i on je čovek kao i drugi, i još bolji nego druge stotine i hiljade nalickanih i nacifranih.
Deca se samo gledaju šta se radi, jedan mališan viri iz skamije kao miš iz rupe. Na licu im kao pomešan i strah i humor.
— E, he — ustumarao se zadovoljni učitelj, pa drži ruke kao igrač na kuglani kad hoće kuglu da baci — izvol’te, izvol’te sedite, brate, evo ovde, građanine, radeniče i

paćeniče, ovde, tako! Tvoj je posao sveti, a mi smo sluge njegovog veličanstva naroda, izvora i utoke; za tvoje je pare sve to sagrađeno, podlogo društvena, a ne za

gospo’ske — reče i posadi majstora na mesto na kome on obično seđaše.

I jadan i zbunjen, majstor sede, ali ne zna kud će s rukama. Gleda samo u lubanju, pa u decu, pa u učitelja, pa opet u lubanju, ali mu sve nekako nezgodno na sedištu.

Dosadi mu se, i u jedan mah htede da ustane, ali ga Maksim lepim reč’ma zadrža, te tako on ostade, pa čisto kao veli: gde sam — tu sam, šta je — tu je.

Tada Maksim započe:
— E, deco, prekinuću da vam pričam dalje o caru Dušanu, tom neustavnom vladaru. Sreća njegova što nije vladao u doba Marata, Teroanje i Hero Sešelja, pa da ga onda vidim

da li bi se nazvao »Silni«! Prekinuću da vam pričam o tom vladaocu, koji nije pomagao u zemlji ni industriju ni dizao fabrike; koji je ugušivao opštinsku samoupravu i

pritešnjavao seljački najmnogobrojniji stalež, zabranjujući mu da se skuplja i drži sreske zborove — nego je vodio ljude na kasapnicu, na braću našu, koja samo drugim

jezikom govore! Pa bar da je za sva ta čuda i pokore doneo krompir u Evropu, pa da mu čovek ponešto zar i oprosti! — No ja ću vam to već u kulturnom delu bolje

objasniti. A sad ću da vam o drugome nečem govorim. Hoću da vas spremim za drugu školu, u koju posle ove idete, a to je: škola života. Jer vi ćete biti ljudi, građani

ove izmučene zemlje, za to vas ja spremam... Evo, vidite ovoga brata — građanina, odnosno čiku. On je jedan iz one najšire podloge na kojoj ova naša društvena zgrada,

piramida, stoji... A što ga gledaš tako čudnovato, ti gospodičiću! Kao da ga se bojiš, ili, da mu se čudiš. (Mali Perica, sin sreskoga ćate, uvukao donju usnicu pod

gornju, pa pogleda čas u učitelja, a čas u gosta.) Nemoj ti da se libiš od čika-građanina, i ako su mu ruke crne i on ceo crn, ali mu je zato duša bela, belja nego onaj

vaš miliprot. A što mu se cakli lice, cakli se od znoja. Od znoja, jakako! Jer on živi od svoga rada i od svojih ruku, a ne čeka dvadeset šesti, kao oni gotovani što

se gospodom nazivlju. Jest, deco moja, on rukama svojim zarađuje svoj nasušni hleb, i ruke su mu pune žuljeva, a te žuljeve, boga mi, nije dobio od tesnih gospodskih

štivleta kao druga gospoda kicoši. A ti žuljevi na rukama njegovim, veći su ukras i dika za njega nego sve drago kamenje na gospodskom prstenju, na rukama njihovim. Mi,

deco, takve ljude nazivamo radenicima — mučenicima; a i jesu to. Ne pišu oni pesme i istorije kojekakve, niti idu u vojsku da ubijaju ljude, nego zapeo čóva pa radi

koris’an i produktivan rad, radi pa mu sve puca grbina! Zato, draga dečice, ugledajte se na ovoga čiku, sledujte stopama njegovim, pa budite to što i on; to jest, ne

velim da svi budete odžačari, nego da begate od gospode, od sabljaša, mantijaša, i paragraflija, kao od đavola. Ako me poslušate, nećete se kajati ni vi ni ja; a ja ću

biti zadovoljan što nije seme palo u trnje i na neplodnu zemlju.

Učitelj je pao u vatru, misliš: Demosten iz njega govori, pa ko zna kad bi se zaustavio, kako mu je omileo predmet, da se spolja ne ču glas medenice Pujine, a to je bio

znak, kao što je poznato svima školovanim i učenim ljudima, da je već vreme da se deca puste kućama.

Učitelj reče još nekoliko reči, pa završi. Gost siđe sa sedišta, a učitelj sede i razgleda koji su od đaka odsustvovali ovo pre podne, pa onda molitvom završi rad.
Zatim isprati do vrata gosta, koji se jednako čudio šta ga je to danas snašlo. A sam ostade još malo u školi. Pun unutrašnjeg zadovoljstva, protrlja ruke, zadovoljan što

mu ni današnji dan nije propao, a najviše što mu je ovo poslednje predavanje ispalo okruglo — tako okruglo kao ona fleka koju ponese na svojoj beloj rubini, sa mesta na

kome mu je gost sedeo.

Maksime! Maksime! Pre si se mlatio samo po crkvi, a sad se mlatiš i po školi!