Makro Kraljević i njegov šura

Izvor: Викизворник


5

Makro Kraljević i njegov šura


Vino pije Kraljeviću Marko,
u mejana Mare krčmarice,
vino pije i borč učinuje.
Mnogo borča Marko učinija,
mnogo borča petstotin dukata.
Nema odkud junak da ga plati.
pa uzima svoga konja Šarca,
te ga vodi da ga potkovuje.
Nalbat kove, Šarec podigruje,
Marko šarcu 'vako govoruje:
„Stani Šarče, pusti da ostaneš,
ne te kovem, da te junak igram,
no te kovem, te da te prodadem,
da isplatim borča na mejana,
na mejana Mare krčmarice”.
Šarec Marku grčki odgovara:
„Čuješ li me, Marko gospodare!
Nemoj mene ti da me prodadeš,
jer ne možeš ka mene da naćeš.
Znaš li k'd smo u Kosovo bile,
ja sam gaziv krvca do ramena,
ti na mene krvca do kolena.
Sve družina naša ostadoa
u Kosovo, doma ne doćoa.
„Ja sam tebe Marko doma donev,
I d’n d'nas mi smo u životu.
Greota je mene da prodadeš!
Ti prodadi tvoja stara majka,
ona oće skoro da ti umre,
što će umre, bolje gu prodadi”.
Marko sluša svoga dobra Šarca,
te otide svoje stare majke:
„Čuješ li me moja stara majko!
Ja ću tebe jutre da prodadem,
te da platim borča na mejana,
na mejana Mare krčmarice,
što sam pija vina crvenoga”.
Majka sinu 'vako odgovara:
„Sramota je mene da prodadeš!
Ja sam tebe sine porodila,
i na moje skute izdržala,
s moje nedre tebe izdoila,
već ti prodaj tvoja verna ljuba,
te isplati borča na mejana.
D’nas prodaj, jutre uzi druga,
i ses druga vek ćeš da vekuješ,
još po arno no ova šta ti je”.
I majku je Marko poslušaja.
Pravo ide svoje verne ljube,
verne ljube 'vako govorio:
„Čuješ li me, moja ljubo draga!
Jutre mi je pazar u Prilepa,
ti obuči ruo veligdansko,
ja ću tebe jutre da prodadem,
te da platim borča na mejana,
što sam pija vina crvenoga”.
Ljuba mu je adamsko koleno,
gospodaru reča ne poreče,
tek k’d svana i slunce ograna,
ona obuče ruo veligdansko.
Uzima gu Marko gospodare,
odvede gu u nove čaršije,
ses nje sedi letnji d’n do pladne.
Pladne prođu, ikindija doće,
nikoj Marka za ljubu ne pita.
A kad dođe mala ikindija,
otud ide crna gunjetiia,
Te mi Marku — „Pomozi bog!” vika.
Marko njemu: „Dobro ti bog daja!”
„Kolko cena tvoje verne ljube?"
Marko njemu tivo odgoara:
„Čuješ li me, crna gunjetino!
Koj me pita, šestotin dukata.”
koj će kupi, petstotin dukata.”
Kad to začu crna gunjetina,
jednak svuče svoja crna gunja,
na nja izbroj’ petstotin dukata,
te gi dava Marku Kraljeviću,
Marko njemu svoa verna ljuba.
On kad uze taj Markova ljuba,
metna ljubu konju na sapama,
odnese gu u belu Gračanicu,
sas nja tamo junak da se venča.
Kad padoa kroz gora zelena,
tice pojet na jelove granje:
„Fala Bogu, fala jedinome!
Uzoa se roćen brat i sestra,
pa će idet te da se venčajet!”
Toj razbrala Markova mi ljuba,
pa mi vika crne gunjetine:
„Stan, polako, crna gunjegino!
Ne li čuješ što ni pojet tice,
da smo mije roćen brat i sestra?”
Ali junak njojzi odgovara:
„Ajd'ne luduj moa verna ljubo!
Neje istina što ni tice pojet,
teke one nama ne dragujet,
mije mladi de smo se uzele.”
Otidoa u bela Gračanica.
Povikaa crni kaluđeri:
„Kalućeri! ajd, da ne venčate!”
Kalućeri sveća zapaljujet,
ali sveća da progori neće.
T’vnjan palet, t’vnjan ne miriši.
Čudet mi se crni kalućeri,
pa se oni malo prosetile,
te pitajet Markovu mi ljubu;
„Čuješ li ne mlada nevestice?
Mi pitamo pravo da ni kažeš:
da li imaš kojega od roda?"
A nevesta njima odgovara:
„Oj, Boga, mi naši zakonici!
K'd pitate, pravo će vi kažem:
imala sam jedno bratče ludo,
od ludosta sveta zaskitalo,
da ga viđim, poznat ga nemogu,
jer odavno smo se odvoile.”
I opet njojzi kalućeri zboret:
„A boga ti, mlada nevestice!
ne možeš li brata poznavati,
poznavati po nekoji beleg?"
Te se seti mlada nevenčana!
kalućeram tavo govoruje:
„Oj, boga mi naši zakonici!
k'd mi bratec u kolepke bija,
ja sam njega u glava ištela,
u vr' perčin beleg zapamtila,
po taj beleg bi ga poznavala”.
Kalućeri kalpak mu smetnujet,
nevesta ga u perčin pogljala,
u perčin mu beleg upazila,
po belegu brata je poznala.
Uspisnala kano zmija ljuta
i svom bratu tivo govorila:
„O, moj brate, što će učinimo,
Te će pod nas zemlja da protone.”
Pa ga ljubi u oba obraza.
T'ga bratec sestri govoruje:
„Čuješ li me, moja mila sestro!
Jes istina što ni tice pojet,
da smo mije bratec i sestrica.”
Bratec uze svoja mila sestra,
Te gu vodi u Prilepa grada,
da gu vrati svojem zetu Marku.
Od dalek ga Marko ugledao,
pa je svoje majke besedija:
„Čuješ li me, moja majko stara!
Ene ide crna gunjetina,
i mi vodi moa verna ljuba,
a ja sam mu pare poarčija”.
U te reči i on mi pristasa,
pa mi Marku „Pomozi bog” vika.
Marko njemu boga privaćuje,
i mi njemu reča govoruje:
„Čuješ li me crna gunjetino!
Ti si moja ljuba povratija,
ja sam tvoje pare poarčija.”
Junak Marku tivo odgovara:
„Čuješ li me, o moj zete Marko!
Tvoja ljuba — moa mila sestra.
U Gračanicu mi se poznale”.
Marko mi se vrlo obradovav,
sas šuru se u lica izljubiv,
pa ga gostiv za tri bela d'na.
Na tri d’na’ k’d mi junak pošav,
svoga zeta bogato daruje,
darova ga petstodin dukata:
„Na ti, Marko, petstotin dukata,
te da jedeš s moju milu sestru.
Blago jedi, sestru mi ne prodavaj!
Ja će idem u belome svetu,
da dobijem tej žute dukate,
da dobijem što sam potrošija”.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Narodna književnost Srba na Kosovu - Junačke pesme, priredio dr. Vladimir Bovan, Jedinstvo, Priština, 1980, str.: 100-104
  • Dragoljub Simonović: Narodne pesme iz Istočne i Južne Srbije, Beograd, 1988., str. 62-66.