Loretska zvona

Loretska zvona (O lorettanských zvoncích)  (1860)  Pisac: Jan Neruda, prevodilac: Damjan Đ. Omčikus

Prije stotinak godina stanovala je u Novom Svijetu, jednom praškom predgrađu, siromašna udovica. Teškijem trudom i naporom preturala je svoje dane i tijem jedva mogla da prehrani mnogobrojnu porodicu.
    Svi znadu da na loretskom zvoniku ima svakovrsnih zvona i da na većijem odbijaju satovi a na malijem polusatovi i čejreci.
    Bijedna žena imala je baš toliko djece, koliko zvona bijaše na zvoniku, te, govoreći o njima, zvala bi ih „moja loretska zvona”. Ona je pripovijedala da u kući djeca vrše isti posao kao zvona na zvoniku: veći po katkada ćute, al mali imaju uvijek nešto da kažu.
    Udovica je imala jedan jedini ures, nekakvu kolajnu punu srebrenjaka — a srebrenjaka bilo je uprav toliko, koliko i djece.
    Ta kolajna bio je dar neke bogate komšinice, i majka ga je čuvala, želeći ga ostaviti kao uspomenu djeci svojoj.
    Na jednom se u Pragu pojavi nekakva priljepčiva bolest, koja satiraše, većim dijelom, sirotinju; bijedna čeljad, ojađena, mišljaše da su bogataši raširili tu bolest, baš navlaš da utamane siromahe.
    Jednoga kobnoga dana morija zapade u udovičinu kuću i stegnu starijega sina.
    Majka ostade poražena, jer je tako strasno ljubila čeda svoja, da ne pomisli, ni iz daleka, kako će je brige i jad minuti ako ih izgubi. Ona nije imala otkle da plati ljekara, koji je tako bio mnogo zabavljen u predgrađu, u kom je stanovala, tako poslije dva sata opazi kako se dijete sprema na vječni put. Ne znajući jadnica što će, otrgne od kolajne najveći srebrenjak i odnese ga loretskoj crkvi. Malo za tijem zabruja veliko zvono, a pošto mališu bijaše spopao smrtni ropac, zvono navijesti smrt njegovu.
    Uz to mrtvačka kola ukrštahu grad Prag, ustavljajući se pred kućama iz kojijeh nošahu mrtve, a kad bi napunili kola, vožahu ih groblju da ih iskrenu u veliku opću raku. Sutra dan opremi se bijedna udovica i isprati kola, želeći bar znati đe će joj zakopati sina.
    Kad se vrati kući, zastade bolesno drugo dijete, blijedo i satrto, kao uvehnutu ružu. Ne minuše ni dva sata a majka opet pođe s drugim srebrenjakom loretskoj crkvi.
    Tako bi uzastopce svakoga dana; jedan za drugijem potrga srebrenjake sa kolajne a zvona na loretskom zvoniku udarahu po redu.
    Duboko tronuće savlada majčinu dušu. Izgubljena i nijema slijeđaše ona mrtvačka kola, sad na jedno sad na drugo groblje i vraćaše se kući da prisustvuje smrti ostale djece. Najposlije nemila smrt istrže njezinom muklom bolu i zadnje čedo, koje malo prije bijaše odbila od sise, a kad odjeknu zadnje zvono, majci bi kao da su joj srce iščupali.
    Isprati jadnica i zadnje čedo svoje, a kad se kući vrati, osjeti da je i nju bolest stegla, te se pruži na postelju, na kojoj ćerka bijaše izdahnula.
    Ležala je bijedna žena bez ikakve pomoći, a oko nje ni živa stvora, da joj pruži bar čašu vode. Al se opet tješila, misleći da nikog ne ostavlja sirota za sobom.
    Dok je žega morila tijelo, izgledalo joj je kao da joj neki čudnovati trnci milj podilaze članke, koji joj se činjahu da izumiru polagano.
    „Ah, djeco moja; — uzdahnu — brzo ću i ja za vama, al me niko neće pratiti; ja sam vas opremila uz brujanje zvona, al ko će mene jadnicu opremiti?”
    Tek bijašše izustila zadnje riječi a loretska zvona udariše zajedno; što više udarahu zvona, zvukovi se razlijegahu armonično, kao anđeoski glasovi.
    „Ovo su duše moje nejačadi!” promuca majka i izdahnu spokojno.
    Od toga dana ljudi kažu da loretska zvona i pjevaju.

Izvor

1894. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina deveta, broj 18, str. 281.