Lolino pismo Slobodi Trajković

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Pismo Ive Lole Ribara verenici Slobodi Trajković, napisano 1942. godine:[1]

Najdraža jedina moja!

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići, već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari. U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari, u suštini, u meni samom, jedno. Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti. Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću. Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.

Uvijek tvoj.

Izvori[uredi]

  1. Petričević Jozo. 1978. IVO LOLO RIBAR — ponos pokoljenjima. „Mladost”, Beograd.