Lički Mustaj beg i Orlanović Mujo (Zagorje)

Kopčić Ahmed s’ majkom večeraše
U bijelu na Krajini Duvnu.
Begija im sude dohvataše,
A Kopčiću govorila majka:
„Jazuk tebi moj Ahmed beg sine.
Jazuk tebi i tvojemu namu,
Što ti sestra osta udovica,
Ljuba vjerna ličkog Mustaj bega.
Evo ima sedam godin dana,
Otkako se beže osužnjio,
Ti ga kadar izbaviti n’jesi,
Ja l’ za blago ja li za junaštvo!
Ti da si se osužnjio sine,
Beg bi tebe izbavio davno.” —
A veli joj Kopčić Ahmed beže:
„Be ne luduj ostarjela neno,
Nije bega lasno izbaviti,
Ni za blago, niti za junaštvo.
Nije beže gdjeno njega kažu,
Dugo su ga N’jemci preprodali
Mimo trides’t i četiri grada,
I četr’est i dvije palanke,
Do Aršana grada bijeloga.
Eno bega u Aršanu gradu,
U zindanu od Aršana bana.
Car za bega u Stambolu znade,
I on ga je htio izbaviti,
Za njeg davo tri bijela grada,
A Dubicu i s njom Kostajnicu,
I Semendru na tihu Dunavu,
Al ban na to ni da gleda ne će,
Već mu išće Bosnu kalovitu.
Car sorguča ukinuti ne će,
Nit’ mu dati Bosne kalovite,
Da bi bega nigda ne vidio.”
Sve to sluša Begija djevojka,
A Begija Kopčićeva seka,
Ondar bratu govorila svome:
„E moj brate Kopčić Ahmed beže,
Kad ne moreš bega izbaviti,
Daj ti meni miraz babovinu,
Babovinu mekijeh dukata,
Ja ću ići niz našu Krajinu,
Pa ću sebi kahrimana tražit,
Koji će se mene prihvatiti,
I koji će bega izbaviti.”
A veli joj Kopčić Ahmed beže:
„O Begijo, jedna nesretnice,
Što ti išćeš da ti seko dadem
Babovine žutijeh dukata?” —
„Išćem brate hiljadu dukata,
I našega roba Dilavera,
I dva konja iz topla podruma,
A alata i đogata s njime.”
A veli joj Kopčić Ahmed beže:
„Čekaj mene do u jutru seko,
Daću tebi hiljadu dukata
I dva konja iz topla podruma,
I da ću ti roba Dilavera
Hajde s njima, kud je tebi drago!”
Kad svanulo i granulo sunce,
Kopčić svoju dovikao seku,
Pa joj dade hiljadu dukata
I dva konja iz topla podruma,
I dade joj roba Dilavera.
Kad Begija prihvati dukate,
Zavila ih u svileno platno,
Pa na njihe pečat udarila,
A na platnu potpis učinila:
„Ovdje ima hiljada dukata,
Ko se hoće kurban učiniti
I ličkoga bega izbaviti
Iz zindana od Aršana bana,
Nek prihvati žute madžarije,
I uz njihe moje b’jelo lice.”
Pa dovika roba Dilavera:
„Dilavere, vjerna moja slugo,
De se svuci, pa se preobuci,
Udri na se đuzel đejisiju,
Pa ti siđi u tople podrume,
Spremi nama dva konja viteza,
Meni đogu a sebi alata;
Valja nama putovati slugo
Niz Krajinu i Unđurovinu.”
U mlađega pogovora nema,
On se svuče ter se preobuče,
Udri na se đuzel đejisiju,
Ondar siđe u podrume mračne,
Časkom spremi dva konja viteza,
Izvede ih na mermer avliju.
U ta doba i Begija siđe
Na avliju niz bijelu kulu,
Ona snese sahtijan hegbeta,
Pa ih dade slugi Dilaveru.
Dilaver ih meće na alata,
Hegbe metnu, kabanicu sveza.
Al s’ Begija bješe opremila,
Pripe peču, obukla feredžu,
Čemberima zamotala lice,
Prigrnula bijelu havliju,
Na nogam’ joj bjehu čizme žute.
Za njom stara pristanula majka,
Begi šćeri svojoj govorila:
„Pođi šćeri u sto dobrih časa!
Eda Bog da, — koji svašta daje, —
Da ti sebi mušteriju nađeš,
Koji će se tebe prihvatiti,
A i svaka tvoga izbaviti!”
Bega majku poljubi u ruku,
Dilaver joj podmetnu đogina,
Jaše mlada, kajno muška glava.
Dok Dilaver uzjaha alata,
Iz avlije konje istjeraše,
Duvanjskijem poljem otjeraše.
Sve putuju od grada do grada,
A od b’jele kule pa do kule.
Gdje gođ znaše momka neženjena
I u njega konja za mejdana,
Niz Krajinu i Unđurovinu —
Svagdje jesu konje dogonili,
Pokazujuć platno i dukate,
I na platnu potpis Bege mlade
Al’ ne mogu da junaka nađu,
Koji će se cure prihvatiti,
Zamučiti, bega potražiti,
Putujući, konake čineći,
Oblazeći kule i junake,
Siđe Bega do Budima b’jela.
Kad su sišli bijelu Budimu,
Tudjer konak jesu uhvatili
Na tenhanu u jednome hanu.
Kad u jutru bio dan svanuo,
Pošeto se robe Dilavere
Po Budimu gradu bijelome.
On oblazi kahve i mejhane,
I pregleda mlade Krajišnike.
Namjera ga namjerila bila
Kraj Dunava na zelenu bašču,
Gdjeno kahva Šestokrilovića,
Gdje se age kupe Budimljani
Tuj uljeze robe Dilavere,
Selam dade, sjede u budžaku;
A age mu selam prihvatile,
Dilaveru hoš-đeldije daju,
Jera vide da je jabandžija.
Sluša sluga, šta age besjede,
Al’ to haber pao od Budima,
Da je došla lijepa djevojka
A od Duvna grada bijeloga,
Mila seka Kopčić Ahmed bega,
A balduza ličkog Mustaj bega,
I da sebi mušteriju traži,
Koji će se cure prihvatiti
I ličkoga bega izbaviti
Iz Aršana kaurskoga grada.
Dok od aga jedan govorio:
„Ima u nas Đula plemenita
Viš’ Budima niže Varadina,
U njoj kula Orlanović Muja,
On se jošte nije oženio,
A dobar je junak na mejdanu.
Taj je momak knjige naučio,
Znade zborit do sedam jezika,
Znade čitat sitnu rožuljicu,
On bi mogo bega izbaviti.” —
Sve to robe sluša Dilavere,
Pa on kahvu kahvedžiji plati,
A polako izađe na vrata,
Ide pravo na tenhanu k hanu,
Sve Begiji po istini kaže,
Što je čuo, što govore ljudi.
Tad mu veli lijepa Begija:
„Brže slugo, robe Dilavere,
Spremi sebe i naše paripe,
Dok se i ja na odaji spremim,
I handžiji za konake platim,
Da idemo Đuli plemenitoj,
Da tražimo Orlanović Muja.”
U mlađega pogovora nema;
Časkom sebe i paripe spremi.
U to doba i Bega se spremi,
I handžije za konake plati,
Pa iziđe na mermer avliju,
Na gotova posjede đogina,
A Dilaver pretila alata.
Udariše sitnijem sokakom
Niz čaršiju Budimskoga grada;
Kad izišli u polje zeleno,
Tuj su našli puta čavlenika,
Ravnim poljem kraj vode Dunava,
Udariše putem čavlenikom.
Kud god išli, Đuli sihodili,
Niže Đule u polje zeleno.
Tuj sretoše jednog konjanika,
Dilaver mu turski selam viknu,
Konjanik mu selam prihvatio,
Njega pita robe Dilavere:
„Konjaniče, neznani putniče,
Je li ovo Đula plemenita?”
Njemu veli putnik sa gavrana:
„Baš je ovo Đula plemenita.”
Opet robe veli Dilavere:
„Kad je ovo Đula plemenita,
Koje j’ kula Orlanović Muja?”
A momak mu sa gavrana kaže:
„Hajde malo još naprijed pođi,
Ti ćeš vidjet sedamnaest kula,
Jedna kula po na jandan sama,
Ponajviša a i najljepša je,
Iz nje ćošci sa četiri strane,
Prekrivena limom bijelijem,
A sačaci tenećetom žutim,
I na kuli od zlata čelenka,
U čelenci dragi kamenovi,
Iz njih biju mavi plamenovi,
S žarkijem se zavadili suncem.
Oko kule kamena avlija,
Na avliji gvozdena kapija:
To je kula Orlanović Muja.” —
A kad začu robe Dilavere,
Kraj putnika projuri alata,
A za njime Bega plemenita.
Časkom prošli sedamnaest kula,
Ugledaše Orlanovu kulu,
Ugledaše, pa je poznadoše,
Kako im je serhatlija kazo.
Pred avliju konje dotjeraše,
A avlinska otvorena vrata,
Na avliji st’jena valovita,
U stijeni halka od čelika,
Za nju svezat đogat od me jdana,
Pokraj njega Orlanović Mujo.
Skin’o čule sa đogata svoga,
Pa timari pretila đogata,
Stoji zveka kašagije sjajne.
Ja kakav je Orlanović Mujo!
Štrk na noge, širok u plećima,
Lica b’jela a široka čela,
Oči crne kajno u sokola,
Baš je ljepši od svake djevojke.
Zagrnuo uz ruke rukave,
Debela mu u mišici ruka,
Kol’ko rđav junak u pojasu.
Kad ga vidje lijepa Begija,
Sa srca je prihvatila strepnja,
A u sebi pomislila mlada:
„Podaj Bože, koji svašto daješ,
Da ja Muju budem vjerna ljuba,
Pa beg makar osto u zindanu,
U Aršanu kaurskome gradu!”
U to sluga natjera alata
Na kapiju u mermer avliju,
Kako pade, turski selam dade,
A Orlan mu selam prihvatio:
„Aleć selam, neznan jabandžija!”
Ondar veli robe Dilavere:
„Serhatlija kraj konja đogina,
Je li ovo Orlanova kula,
Je l’ kod kule Orlanović Mujo!”
A Mujo mu veli lakrdiju:
„Baš je ovo Orlanova kula,
Evo Muja s tobom na avliji,
Jabandžija, beli drugog nejma!”
Kad to začu robe Dilavere,
Iz hegbeta platno izvadio
I u platnu madžarije žute,
Pa ih dade Orlanović Muju.
A kad platno prihvatio Mujo,
I Begijin potpis opazio,
Opazio pa ga prelomio
I vidio, šta djevojka piše,
Okrenu se, pa djevojci kaže:
„O djevojko, Kopčićeva seko,
Kuda si se zamučila mlada,
Djevojačko t’jelo pokrutila!
Lasno te se nije prihvatiti,
Iz zindana bega izvaditi,
Nije lako do Aršana sići,
Nit’ zanijet kosti niz Njemačku!
Al’ Begijo, lijepa djevojko,
Digni peču odgrni feredžu,
Da ja vidim tvoje b’jelo lice,
Imadem li za što putovati
Niz Kaursku, niz zemlju prostranu,
I sa svojom glavom rizikati.” —
A veli mu lijepa djevojka :
„O Orlane lahak bajraktare,
Stid je mene i gledati u te,
Kamo l’ ovdje svoje otkrit’ lice.
Ja ću svoga odjahat zelenka,
Ti me vodi u bijelu kulu,
Razvij mene u svojoj odaji,
Pa me vidi koliko ti drago.”
A veli joj Orlanović Mujo :
„Aja bogme, lijepa djevojko,
Ja te ne ću voditi na kulu.
Kad bih tebe odveo na kulu,
A ne bih se tebe prihvatio,
U Aršanu bega potražio,
Bi mi rekla sva butun krajina:
Vid’ horjata, Orlanović Muja,
Gdje obljubi Kopčićevu Begu,
Pa je natrag baš do Duvna vrati,
A ne šće se cure prihvatiti,
Ni ličkoga bega potražiti.”
Kad to začu plemenita Bega,
Diže peču, odgrne feredžu,
Sinu lice, kajno žarko sunce,
A gr’oce kajno mjesečina,
Jer je l’jepa Bega plemenita;
Čelo joj je altun hamajlija,
Obrvice s mora pijavice,
Trepavice krila lastavice,
A dva oka dva vrela studena,
Dva obraza dva đula rumena,
B’jeli zubi malena joj usta,
Usta su joj kutija šećera,
Sitni zubi dizija bisera,
Dv’je joj dojke, dva goluba b’jela.
Kad je vidje Orlanović Mujo,
Kol’ko god je junak na mejdanu,
Pod njime se noge uzdrhtaše
Proljetna ga uhvati groznica,
Svome srcu odoljet ne može,
Već priletje curi i đoginu,
Poljubi je nekoliko puta,
U grlo joj zarovio zube,
Ispod brade otvori joj krvcu,
Krvca teče niz prsa djevojke,
Krvca teče, a Bega se smije,
Jera vidi, da namami Muja,
Da se hoće Mujo prihvatiti,
Za nju svojom glavom rizikati,
U Aršanu bega potražiti,
Ondar veli Orlanović Mujo:
„O djevojko, Kopčićeva seko,
Nosi ranu na gr’ocu b’jelu
Do vašega Duvna bijeloga,
A selam ćeš bratu Ahmed begu,
Nek’ odbaci junačko oružje,
A za žensku prihvatiti preslicu,
Meni gaće i košulju prede,
Kad se nije smio zamučiti,
Mustaj bega ličkog potražiti;
Nego tebe mladu zamučio,
Da ti vadiš bega iz zindana,
A na svoje lice i gr’oce.
Ako Bog da i sreća od Boga,
Ako zdravo dođem iz Aršana,
I izbavim bega iz zindana,
Ja ću onda pokupit’ svatove,
Doći s njima do bijela Duvna,
Tebe svesti Đuli plemenitoj,
Uzeti te za vjerenu ljubu.”
Još joj vrati hiljadu dukata:
„Nosi, Bego, žute madžarije,
Za njih kupi ruho djevojačko,
Ja imadem mala brez hesaba;
Nijesam se na njih prevario,
Neg’ na tvoje lice i gr’oce.”
Kad to začu Bega plemenita,
Iz džepa je jagluk izvadila,
Na jagluku sve od zlata grane,
Među njima grana bejrutana,
A na grani ptica dilkušica,
U kljunu joj zrno amberovo,
Ona pita ptice dilkušice.
Uz granu se obmotala guja,
Da pojede ptiće dilkušiće,
A sivi je soko doletio,
Pa pandžama guju prihvatio; —
Jagluk dade Orlanović Muju.
A kad Mujo jagluk prihvatio,
Pa vidio, što je cura vezla,
Još mu srcu bolje omiljela.
Otalen se Bega povratila,
Putovati Duvnu bijelome,
Osta Orlan timareć đogina.
Kad đogata timar učinio,
Pa ga hladnom vodom napojio,
U strunici zopcu nataknuo, —
Ode Mujo uz bijelu kulu,
Malo sio i otpočinuo,
Dok mu đogat zopcu potrošio,
Pa se natrag na avliju vrati,
Odmah sedlo đuhovničko nađe,
Iznese ga, na đogata baci,
Duhovnički sigura đogina,
Pa se vrati uz bijelu kulu.
Tuj se svuče, pa se preobuče,
Duhovničko obuče od’jelo,
Ko što nose mladi duhovnici,
Duhovnici po zemlji kaurskoj.
Još raščešlja turu od perčina,
Pa ga pušta niz pleća junačka,
A na glavu crnu kapu tura,
I pripasa čemerliju krivu.
Još prihvati torbu strunjavicu,
U nju težak indžil uvalio,
Ako njemu do nevolje dođe,
Do nevolje u zemlji kaurskoj,
Da se kaže, da je duhovniče.
Još prigrnu mrku harvaniju,
U hegbeta metnu brašljenicu,
Sira, hljeba i debela mesa,
I u mješki crvenoga vina.
Udri Mujo niz bijelu kulu,
Sve za sobom vrata pritvoraše,
A sve kupi u naručje ključe.
Dok on siđe na mermer avliju,
U buđžaku ploču podignuo,
A pod ploču ključe sakrivao.
Na đogata hegbe navalio,
Hegbe diže, kabanicu veže,
Svom đogatu kolane poteže,
Založi ga đemom od čelika.
Privede ga binjektaš kamenu,
Sa kamena đogu na ramena,
Iz avlije istjera đogina,
Obazr’je se, pa on kuli kaže:
„Davor moja od kamena kulo,
Hoću li se tebi povratiti,
Al’ ćeš meni pusta ostanuti,
Pašalije tebe naseliti,
Ostat’ njima, kulo, od miraza.
Ako Bog da te se zdravo vratim
Od Aršana grada bijeloga,
I izbavim ličkog Mustaj bega,
Beli ću te naseliti kulo,
Oh duvanjskom lijepom djevojkom,
Milom sekom Kopčić Ahmed bega.”
Pa niz polje otisnu đogina,
Zdravo prođe pet stotina sela
I trideset i četiri grada,
I četr’est i dvije palanke.
Doklen dođe do Aršana b’jela,
Na golemo čudo udario:
Nov han nađe gradu pred kapijom,
Štono ga je načinio bane,
Kada se je bega dobavio;
Te oklen god jabandžija dođe,
Ne daju mu gradu na kapiju,
Nego naća u novome hanu,
Ban se boji hile od Turaka. —
Orlan pade u novome hanu,
Tuj sjedio deset, petn’est dana.
Čudan adet bješe postavio:
Kad god sunce sori ićindiji,
On iz hana izvodi đogina,
Pa ga svodi do vode bunara,
Napoji ga iz bunara hladna;
Kod bunara uzjaši đogina,
Potjeraj ga do novoga hana,
A ukaži konju marifete:
Dobar đogo, na kolače skače,
Što gođ sretne, sve đogo preskače.
Al s’ banova nadnijela kula
Viš kapije i novoga hana,
I u bana podrasla djevojka,
A na ime plemenita Ana.
Vidla cura đoga i Orlana,
Jednu večer kazivala babu,
— Njezin babo od Aršana bane: —
„Evo ima deset petn’est dana,
Da je došo jedan duhovniče,
U Aršanu konak uhvatio
Pred kapijom, u novome hanu,
On imade pretila đogata.
Kad god sori sunce ićindiji,
On iz hana izvede hajvana,
Pa ga vodi do vode bunara,
Iz bunara napoji đogina;
Kad se vrati od vode bunara,
On uzjaše pretila đogina,
I pokaže konju marifete;
Dobar đogat na kolače skače,
Što god srete sve dobar preskače.
Onakoga vidjela nijesam,
Nit’ u Aršan ’naki dolazio,
Otkako sam ja prirasla babo.
Kunem ti se, a vjeru ti dajem,
Kad na talum izvedeš soldate,
Da postaviš deset dvan’est liga,
Sviju bi ih đogat preskočio,
Da ni jednog ne bi dohvatio.”
A veli joj od Aršana bane:
„Muč’, ne luduj, moja kćeri mlada,
Ti si luda, ti ništa ne znadeš,
Pa se tebi tako učinilo.” —
„Nije babo, očinjeg mi vida,
Ti ako se meni ne vjeruješ,
Kad nam sjutra bio dan osvane,
I kad blizu bude ićindije,
Ti počekaj kod pendžera svoga,
Gledaj pred grad do novoga hana,
Pa ćeš vidjet đaka i đogata.”
Kad u jutru jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
I kad blizu ićindiji bilo,
Ne šće čekat kod pendžera bane.
Kod penžera na bijeloj kuli,
Nego slugam’ emer učinio,
Da mu nose od zlata stolicu
Pred kapiju grada bijeloga.
Idu sluge i nose stolicu,
A za njima išetao bane
Pred kapijom sjede u stolicu,
A dvore ga sluge i vojvode,
Kapetani i mladi serdari,
A najviše mladi bajraktari.
Dok ispade pope duhovniče,
Iz novoga bijeloga hana,
I on vodi pretila đogina,
Dovede ga do vode bunara,
Napoji ga vodom iz bunara,
Pa okrenu, da uzjaše šćaše.
Crne mu se oči izmakoše,
Vidje bana gradu na kapiji,
Gdje on sjedi u zlatnoj stolici,
Oko njega sluge i vojvode,
I banovi laki bajraktari.
Tad na srcu pomislio svome:
„Bože mio, što ću od života,
Da ja sade uzjašem đogata,
Da ga muški dotjeram do hana,
Poznaće me od Aršana bane,
Po đogatu i jahanju mome.
Da ga ženski dotjeram do hana,
Reći će mi bl’jeda Njemadija,
Da se jesam prepanuo bana.
Da nikako ne jašem đogata,
Da ga vodim do bijela hana,
Ne svratim se na kapiju banu,
Reći će mi, da sam kukavica.
Da se svratim na kapiju banu,
I sa sobom dovedem đogina,
Reći će mi, da sam udvorica.” —
Sve mislio, na jedno smislio:
„Baš ću ići na kapiju banu,
I za sobom povesti đogina,
Pa što meni Bog i sreća dade!” —
Orlan s’ pješe od bunara vrati,
Vodi đoga za oba dizgina
Al mu s’ đogo ljuto pomamio,
Propinje se, kraj Orlana skače,
Zubim’ hvata za mišicu bajra.
Tako Orlan na kapiju siđe,
Pa on banu Boga nahvalio,
Primače se, poljubi mu ruku,
A bane mu zdravljem prihvatio,
Odmah pita Orlanović Muja:
„Duhovniče, mladi svešteniče,
Oklen jesi, od zemlje koje si,
Otklen takog imadeš đogina,
Što l’ si došo do Aršana moga?”
Orlanović pokloni se banu,
Nisko stade, pogleda preda se,
A ovako veli lakrdiju:
„Gospodare od Aršana bane,
Neznam jesam, iz daleka n’jesam;
Ja sam, bane, od zemlje Talije,
Ja sam bio četiri godine
Mlad duhovnik od Talije bana.
Skoro s’ bane rasrdio na me,
Pa od sebe mene otjerao.
Sevep to je, mili gospodare,
Četa naša u Krajini bila,
Četa bila dobro zadobila,
U planini ubila Turčina,
A nekaka Orlanović Muja,
Glavu snese do tvrdih Mljetaka,
Glavu snese, dovede đogina,
Dade đoga odmah na telala.
Ja se bijah dodesio blizu,
Odmah kupi pretila đogata
Za hiljadu žutijeh dukata
Za to dozna od Mljetaka bane,
Pa od mene poiska đogina.
On poiska, ja ne dadoh bogme,
Ja voljedoh Mljetak ostaviti,
Neg s dobrim se đogom rastanuti
Pa sam čuo za tvoje gospodstvo,
Tebi došo od Aršana bane,
Neš li bane mene prihvatiti,
Kod sebe mi mjesto načiniti.”
A veli mu od Aršana bane:
„Duhovniče, mladi učeniče,
Jesi l’ kol’ko knjiga proučio,
Kol’ko znadeš zboriti jezika?”
A veli mu Orlanović Mujo:
„Mnogo knjiga jesam proučio,
Sedam znadem zboriti jezika.”
Tom se vrlo začudio bane:
„Oklen taki mladi duhovniče
Znadeš zborit do sedam jezika?
Toliko ih ni bane ne znade.”
Brže viknu sedam terdžumana,
Svaki pose ispituje Muja,
Svakom dobro odgovara Mujo.
Vele banu terdžumani mladi:
„Naša kruno od Aršana bane,
Ovakoga mlada duhovnika,
Duhovnika višeg učenika
Naše oči još vidjele n’jesu.”
To je banu vrlo milo bilo,
Pa govori Orlanović Muju:
„Be aferim, mladi duhovniče,
Kad si knjige tako naučio,
Bogme ću te sebi prihvatiti,
I dobar ti ajluk privezati,
Kod mene ćeš beli ostanuti.
Nego hajde da idemo kuli,
I povedi pretila đogina.”
Orlan tada poletio banu,
Da poljubi prebijelu ruku.
Bane mu se poljubit ne dade,
Već prigrli pa poljubi Muja
Među oči, u čelo junačko,
Baš gdjeno se sokolovi ljube
Ondar veli Orlanović Mujo:
„Doć’ ću, kruno, tvojoj b’jeloj kuli,
Dok se vratim do novoga hana
I pokupim moju odorinu,
Indžil knjigu, kapu duhovničku,
Oštru sablju, harvamiju crnu,
Crne čizme, torbu đogatovu,
Meko hegbe, bugar kabanicu,
I handžiji za konake platim.”
Na to mu se nasmijao bane:
„Ne trudi se, mladi duhovniče,
Ne trudi se, ne vraćaj se hanu,
Sluge moje hanu će hoditi,
Odorinu tvoju pokupiti,
I handžiji platit za konake.”
To izreče, na noge skočio,
Pa pošeta placom i sokakom,
Oko njega sluge i vojvode,
A i Orlan povede đogina.
Kad dođoše do banove kule,
Ban dovika pitomu Anicu:
„Kćeri moja, pitoma Anice,
Kćeri moja hajde brže babu,
Eto tebi mladog duhovnika,
Koji će te knjizi naučiti,
I tvog brata nejaka Nikolu,
Kad Nikola bude za učenja.”
To Anica jedva dočekala,
Na avliju istrka pred baba,
B’jelu babu poljubila ruku.
Ban mlađijem emer učinio,
Prihvatiše Orlanova đoga,
Odvedoše u tople podrume.
Ana uze mladog duhovnika,
Duhovnika za bijelu ruku,
Odvede ga u svoju odaju,
Na mehko ga šiljte posadila,
Iz dolafa pivo izvadila
U bocama od četiri ruke,
Za mezeta mehkijeh smokava,
I bijele ribe iz Limana.
Pred Orlanom postavi trpezu,
Pa mu poče služit rujno pivo.
Orlan pije, a toči Anica
Orlan drugda pogleda u Anu,
Ana s njega oči ne skiduje,
Već ga gleda a hvata je strepnja,
Jer je Orlan prikladna delija,
A ženskoga lica i obličja,
A junačkog oka i pogleda.
Čini s’ Muju, još ni sio nije,
A akšam mu pade na zemljicu,
B’jel dan prođe, tavna noćca dođe.
U to stiže gospodska večera,
Sjede s banom i večera Mujo,
Pa s’ Anici u odaju vrati,
I Anici ’vako govorio:
„Gospođice, pitoma Anice,
Gdje je moja torba strunjavica,
U njoj mi je sitna rožuljica.”
Skoči Ana, te mu torbu nađe
Iz nje sitnu knjigu izvadio,
Pa je metnu na bijelo krilo,
Poče čitat, Anici kazivat:
Kako valja slušat’ starijega,
Kako l’ treba gledat’ nevoljnoga.
Dobro Mujo čita rožuljicu,
Ne bi bolje od Rima Rim-papa.
Dok s’ osmjehnu pitoma Anica,
Pa Orlanu veli lakrdiju:
„Oj Turčine iz turske Krajine
Dobro l’ ti si knjigu naučio,
Dobro l’ znadeš varati Latine!
Al’ tako mi krsta i zakona,
Ti nijesi mladi duhovniče,
Nego n’akav Turčin iz Krajine,
Pa se jesi tebdil učinio,
Do Aršana našeg zamučio,
Da potražiš ličkog Mustaj bega,
Ne bi l’ kako njega izbavio
Iz zindana stara moga baba.”
Tom se Orlan v’oma začudio,
Što mu reče lijepa Anica,
Glavu diže pa joj ’vako kaže:
„Muč’ Anice, zub te zabolio
Što me turčiš kad ja Turčin n’jesam,
Zar su tebi omiljeli Turci,
Pa i mene da poturčiš hoćeš?
Još joj ’vako govorio Mujo:
„Ej moj bane, jedna luda glavo,
Ti Anici učitelja tražiš,
A Anici omiljeli Turci,
Pa ne sluša šta joj knjiga kaže,
Neg’ i mene hoće da poturči.”
Opet veli pitoma Anica:
„Što se krstiš Ture brez nevolje,
Što se krstiš kad nevolje nejma?
Moja vjera mene ne ubila,
Ja te banu prokazati ne ću
Kaž’ se pravo, tako bio zdravo,
Oklen jesi, od grada kojeg si,
Kako li se po imenu vičeš
I od kog si roda i plemena?
Ako l’ mi se prokazati ne ćeš,
Ja ću tebe povidjeti babu,
Babo će te metnut u tavnicu,
Oklen glave nikad izn’jet ne ćeš!”
Prepade se Orlanović Mujo,
Pa Anici ’vako odgovara :
„Je li vjera lijepa djevojko,
Je li vjera što si govorila?”
„Jest ti vjera, očinjeg mi vida,
Nigda tebe prokazati ne ću,
Dok mi kuca u kotalcu duša!”
Onda vidje Orlanović Mujo,
Da se kriti fajde ne imade,
Pa Anici ’vako govorio :
„Gospođice banova Anice,
Mudra ti si, vesela ti majka!
Blago majci, koja te rodila,
A junaku kome budeš ljuba!
Nego Ano, nelomljena grano,
Kaž’ mi pravo, obadva ti sv’jeta,
Po čemu si mene poznavala,
Ondar ću se tebi kazivati.”
Slatko mu se Ana nasmijala,
Pa Orlanu ’vako govorila:
„Kad si bio u novome hanu,
Na bunaru pojio đogina.
Jaho đoga, vraćao do hana,
Na tvojoj sam jahi poznavala,
Da ne jašeš pretina đogina,
Ko što naši jašu kapetani.
Po tom sam te ovdje poznavala:
Ne spominješ latinskih svetaca,
Ni našega Hrista spasitelja,
Mučki nešta zboriš u prsima,
A neš mnogo da ti piješ vina,
Ko što naši piju duhovnici.
Kad s’ večero sa mojijem babom,
Ti ne jedeš ko što naši ljudi,
Tri put ti se omicala ruka,
Golom rukom za jelo si jamljo;
Tad s’ ja bijah prepanula mlada,
Da te ne će poznavati bane.
Al’ je tebi dobra sreća bila,
Što je bane prihvatio vina,
Nije znao, šta je večerao.”
Onda veli Orlanović Mujo:
„Gospođice, banova Anice,
Jesi l’ čula, na turskoj Krajini
Da imade Đula plemenita,
I u Đuli Orlanović Mujo?
Ev’ ovo je, beli drugog nema.
Baš se jesam gospo zamučio
Do vašega bijela Aršana,
Rad našega ličkog Mustaj bega,
Ne bi l’ bega kako izbavio.
Evo mene, eto tebe Ano,
Radi sade šta je tebi drago,
Volj’ ti tajit, volj’ ti banu kazat,
Volj’ pomoći Orlanović Muju,
Da izbavim bega iz zindana.”
Ondar veli pitoma Anica:
„Ta ti li si Orlanović Mujo!
Za te mi je beže kazivao,
Da se tebi do Aršana nada,
Da ćeš vašeg bega potražiti,
I da drugog Krajišnika nema,
Koji smije do Aršana sići,
Potražiti ličkog Mustaj bega.”
Pa poletje Orlanović Muju,
Šćiliti mu oko vrata ruke.
Mujo skoči na noge laguhne,
A od sebe otište Anicu,
Pa joj poče ’vako govoriti:
„Gospođice, pitoma Anice,
Kad sam pošo sa naše Krajine,
Jesam Bogu jemin učinio,
Da Latinke poljubiti ne ću,
Dok ne vidim ličkog Mustaj bega,
Jer napretka u ljubljenju nema.
Još Anice, oba ti svijeta,
Kad s’ vidjela ličkog Mustaj bega,
Kad je tebi kazivao za me,
Kako mi je begu u zindanu,
Ima l’ beže piva i jediva,
Je l’ na njemu tvrdo gvožđe teško?”
Ana kaže Orlanović Muju:
„Kako j’ beže ovdje dolazio
I mog baba zindan naselio,
Tri put sam mu salazila mlada,
Te snosila piva i jediva,
Vazda meni kazivao za te,
I reko mi tebe pokloniti,
Jer da nema ljepšeg Krajišnika,
A u boju boljega junaka,
A od tebe Orlanović Mujo.” —
Ondar Ana u misli udrila,
Kako ć’ ukrast od tavnice ključe,
Kako l’ svesti u tavnicu Muja,
Jera stoje od zindana ključi
U odaji gdje banica spava,
U bešici pod djetinjom glavom,
Baš pod glavom Nikolice malog.
Cura mudra, pa se dosjetila,
Ode pravo u odaju majci,
Majku svoju na dušeku nađe,
I pokraj nje šimširli bešiku,
U bešici banović Nikola;
D’jete plače, a tješi ga majka.
Do bešike dopade Anica
Poče svoga brata milovati,
Milovati a i ljuljuhati,
A ovako bratu govoriti:
„Rasti bolje moj brate Nikola,
Hvala Bogu i našemu babu,
Kakva nam je našo duhovnika,
Duhovnika mlada učenika,
Tako m’ Boga i našega sveca,
Nije Aršan ’nakog zapamtio,
Brže će nas knjigu naučiti.”
Tako zboreć’, a brata ljubeći,
Ukrade mu ispod glave ključe,
I uspava svog brata Nikolu.
I banica već zaspala davno,
Lako s’ Ana iz odaje vrati
U odaju, gdje je osto Mujo.
Zapališe mume i čirake,
Pošetaše niz bijelu kulu,
Od tavnice kapku dolazili,
I na kapku bravu odvrtali.
Kapak diže Orlanović Mujo,
A Anica merdevine nađe,
Pa ih spušta u tavnicu mračnu,
Niz njih pođe a za njome Mujo,
Dok siđoše na dno u tavnicu,
Al tavnica mračna neobična,
Po njoj trču miši i gušteri,
Sjedi beže u jednom budžaku,
A pod njime ni prostirke nema
Na vratu mu sindžir gvožđe teško,
Dva mu kraja u kamen zalita,
Beg ne može ni da leže l’jepo,
Kamo l’ zaspat’ i san utvrditi.
Sve u bega pocrnjelo t’jelo,
Odrasla mu kosa preko pasa,
I nokti mu kano u krilaša.
Kad ga vidje Orlanović Mujo,
Srcem jeknu, begu selam viknu,
Beg na njega oči iskolači,
A ovako poče besjediti:
„Duhovniče, svjetski mučeniče,
Lako ti se sprdat sa selamom,
Jera bega vidiš u sindžiru,
Gdje sam svojim ja klonuo t’jelom.
Tavnica je meni dodijala,
A i opet primakni se blizu.
Ne bi l’ tebe rukom dohvatio,
Noktim’ bih ti grkljan izvadio.”
Tad mu veli Orlanović Mujo:
„Lički beže, sve Krajine glavo,
Zar ne moreš da poznadeš pobra,
Svoga pobra Orlanović Muja?”
Kad to začu lički Mustaj beže,
On sa srca plaho jeknu svoga,
Kol’ko jeknu, sva tavnica zveknu,
A ovako veli lakrdiju:
„Pobratime Orlan bajraktare,
Zar i tebe N’jemci uhvatili?
Na zlu ti se mjestu sastadosmo.
Ja se u te jesam uzdo Mujo,
Da ’š odavde mene izvaditi,
Al od nade više nema fajde,
Kada i ti pade u tavnicu.
Oba ćemo u njoj istruhnuti.”
Na to veli Orlanović Mujo:
„Veseli se, a ne boj se pobro,
N’jesu mene N’jemci uhvatili,
Ja sam sišo do Aršana b’jela,
U tebdilu popovskom od’jelu,
Pristupio na kapiju banu,
Ban je mene sebi prihvatio,
Da mu knjizi učim l’jepu Anu.
L’jepa Ana mene poznavala,
U tavnicu tebi dovodila,
Da te vidim lički Mustaj beže,
Oh kako je tebi u zindanu!”
Kad to začu lički Mustaj beže
Ruke diže, dovu činit poče:
„Rabun Bože, vazdi tebi hvala,
A noćas ti ponajbolje hvala,
Kad mi Orlan u tavnicu dođe.
Bože živi pitomu Anicu,
Koja ga je svela u tamnicu,
S tijem meni srce napunila.
Bolje joj je, — očinjeg mi vida! —
Nego da je ćabu pohodila.”
Tad Anica begu govorila:
„Lički beže, sve Krajine glavo,
Ti si tri put meni govorio,
Da s’ Orlanu do Aršana nadaš,
I da ćeš ga meni pokloniti.
Ev’ Orlana noćas u zindanu,
Nek’ mi dade svoju vjeru tvrdu,
Da ć’ izvesti mene na Krajinu,
Uzeti me za vjernu ljubu,
Da me prodat pašalijam’ ne će,
Da se mlada neću potukati,
I robinja turska postanuti,
Ja ću pomoć Orlanović Muju,
Lako ćemo pobjeć’ na Krajinu,
Iz zindana tebe izbaviti.”
Ondar veli Orlanović Mujo:
„Gospojice, banova Anice,
Kunem ti se, a vjeru ti dajem,
Da te beli prevariti ne ću,
Neg’ za ljubu tebe uzet hoću!
Samo treba, da još znadeš Ano,
Za što sam se zamučio amo
Rad našega ličkog Mustaj bega,
Baš za hator Bege plemenite,
Seke mile Kopčić Ahmed bega,
A od Duvna grada bijeloga.
I njojzi sam vjeru založio,
Na grlu joj ranu načinio,
Ako s’ zdravo od Aršana vratim
I izbavim ličkog Mustaj bega,
Da ću j’ uzet za vijernu ljubu
Njome svoju naseliti kulu.”
Ana veli: „Ništa za to Mujo,
Uzmi mene, pa uzmi i Begu,
Bega će mi biti drugarica,
Učit’ mene turskim adetima.”
Mujo veli: „Hvala gospo Ano,
Boga mi te prevariti ne ću,
Evo jamca ličkog Mustaj bega,
I šahita tebe u zindanu!”
Tada veli lički Mustaj beže:
„Pobratime, Orlan bajraktare,
Hajde s’ Anom na bijelu kulu,
Gledaj zgodu a hvataj priliku,
S kojom ćete mene izbaviti,
A ja ću vam biti dovadžija,
Ne bi li vam Bog pomogo jaki:
Što hoćete da i učinite,
Iz zindana mene izbavite,
Jer je zindan meni dodijao.”
Povrati se Ana iz zindana,
A za njome Orlanović Mujo.
Na tavnici kapak zatvoriše,
Pa uz b’jelu kulu udariše.
Kad dođoše u svoju odaju,
Ana pade po mehku dušeku
B’jelu pruži ruku po jastuku:
„Hodi Mujo na bijelu ruku,
Vidio si ličkog Mustaj bega,
Smiješ sada mene poljubiti.”
Mujo veli: „Aja bogme Ano,
Ne ću tvoje lice poljubiti,
Ako ne ćeš meni kazivati,
Kako ćemo bega izbaviti.”
Ana veli: „Lako bogme Mujo,
Ukrašćemo mog brata Nikolu,
Iz podruma dva konja viteza,
S njim pobjeći na tursku Krajinu,
Za Nikolu bega izbaviti,
I još blaga koliko ti drago.”
Ondar veli Orlanović Mujo:
„Nije lako ukrasti Nikolu,
Jer ga čuva tvoja mila majka,
Nema sinka neg’ njega jedinka,
A veće je ostario bane,
Viš’ ga nikad ni imati ne će.
Na Niku će banstvo ostanuti.”
Ana skoči na noge laguhne
Lako ode u odaju majci,
Kad joj spava majka i Nikola.
Ona brata uze iz bešike,
Pa polako iznese na vrata,
Donese ga Orlanović Muju:
„Evo Mujo mog brata Nikole!”
Kad to vidje Orlanović Mujo,
On zavika pitomoj Anici:
„Brže pravi šerbe medovinu,
Čim možemo napitati d’jete,
Pa se i ti na odaji spremi,
A ja odoh u tople podrume,
Da nam spremim dva konja viteza,
Da bježimo na našu Krajinu,”
Stade Mujo, pa se opremio,
I pripasa oštru čemerliju,
Od’ u podrum niz bijelu kulu.
Kada dođe pred podrumska vrata,
Tude nađe četiri soldata,
Uz ramena lunte prislonli,
Na čakmake ruke naslonili.
Iz mraka im udario Mujo,
S oštrom ćordom u bijeloj ruci,
Časkom njima izotkida glave,
Pa podrumska otvorio vrata.
Redom gore niz podrum kandilji,
Redom dobri konji povezani,
Između njih udario Mujo,
Đoga svoga u budžaku nađe.
Kod njeg gore četiri kandilja,
A dvore ga dva seiza mlada.
I njih oba posiječe Mujo,
Pa on sedlo na đogata nađe,
Spremi svoga od mejdana đoga.
Tad mu na um bilo pripanulo,
Da jadnica luda gospođica,
Da ne smije jahati paripa,
Drugog ne šće konja ni spremati,
Nego sama izvede đogina
Na avliju pod banovu kulu.
Tude nađe pitomu Anicu,
Ona drži mladog Nikolicu,
Pokraj sebe metnula strunjicu,
I u njojzi šerbe medovinu,
Čim će ona brata zaljevati,
Kad zaplače uz planinu d’jete.
Mujo veli pitomoj Anici:
„Drži Ano pretila đogina,
Dok iziđem na bijelu kulu,
Mehka su mi ostala hegbeta
I ostala bugar kabanica,”
Ana uze dizgin đogina,
Ode Mujo uz bijelu kulu,
Pa se svrati u odaju banu,
Gdjeno bane u dušeku spava.
Diže njemu kumaš jorgan s glave,
Pa mu rusu odsiječe glavu.
Crne mu se oči otrgoše
Do banova kitna čiviluka,
Tuj opazi bistra karabina,
Kake puške u Turčina nema,
U Turčina ni u Kaurina,
Pokraj puške od zlata silasi,
I u njima na teste fišeci
Mujo skide puške i silahe,
Oko sebe pripasa silahe,
Nosi pušku i banovu glavu,
Glavu metnu u mehka hegbeta,
Da je ne bi opazila Ana,
Da joj ne bi žao bilo bana,
A na rame kabanicu baci,
Udri Mujo niz banovu kulu.
Na avliju do đogata siđe,
Hegbe diže na đogata svoga,
Hegbe diže, kolane poteže,
Okrenu ga, pa uzjaha Mujo.
Od Anice uze Nikolicu,
Pa ga l’jevom prigrlio rukom,
A Anici desnu pruži ruku.
Gospa s’ Ana uhvati za ruku,
On je za se diže na đogina,
Prigrnu je bugar-kabanicom,
Na prsima puce zapinjao,
Pa Anici dade Nikolicu:
„Čuvaj Ano svog brata Nikolu,
Da ti ne bi zaplakalo d’jete,
Dok prođemo na kapiju gradu.”
Ispod kule otište đogina,
Iz avlije udri niz sokake.
Dok on gradu i kapiji siđe,
Tude Đura kapidžiju nađe,
I za njime trideset pandura.
Veli Đuru Orlanović Mujo :
„Otvor’ Đuro od grada kapiju,
Časkom bane rasrdi se na me,
Pa od sebe mene otisnuo,
Ovako mi tembih učinio:
Da ne smijem noćit u Aršanu,
Neg’ pred gradom u novome hanu,”
Tuj prevari kapidžiju Đura,
Otvori mu od Aršana vrata.
Mujo svoga protjera đogata,
Ne svraća se pred kapiju banu,
Neg’ niz polje otište đogina,
Bježi Mujo poljem zelenijem.
Neka bježi i nosi Anicu,
Da ti sade kažem za banicu.
Kad ujutru zora udarila,
Banica se mlada razbudila,
Al joj nema u bešici sina.
Ona misli da je došla Ana,
Odnesla ga sebi u odaju,
Da se igra s bratom nejakijem,
Jer je v’oma brata milovala,
Više ga je puta odnosila,
Pa je njojzi na um pripanulo.
Usta, pođe u odaju banu,
Ne bi li je zamilovo bane
Na sabahu na bijeloj kuli.
Kad uljeze u odaju banu,
Al ne gore mume ni kandilji,
Nego mračna banova odaja,
U banovu krvcu ugazila,
Kad pod nogom mokro opazila,
Ovako je banu govorila:
„O pjanice od Aršana bane,
Koliko sam tebi govorila,
Ne pij vina, ne bljuj mi haljina,
Već je meni dodijalo mladoj,
Dižuć’ tvoje bljuvane haljine.
S’ tvoga vina i čestog bljuvanja
Osta željna mlada milovanja,
Nijesi me kadar milovati,
Kamo l’ moje lice poljubiti.”
To zboreći, primače se banu,
Kumaš jorgan s njega podignula,
Al na teško čudo udarila;
Jer na banu ruse glave nema.
Ona pisnu kajno ljuta guja,
Pa potrka niz bijelu kulu.
Kad istrka na sitne sokake,
Viče mlada, što je grlo daje:
„Avaj meni do Boga miloga,
Na banu mi ruse glave nema!”
Pitaju je blijedi Latini:
„Je l’ na njemu sinoć glava bila?”
Prodire se lijepa banica:
„Da na njemu nije glave bilo,
Ja kako bi sinoć pio vino?”
Sretoše je dva sestrića mlada;
Kada čuli što banica kaže,
Čim su čuli jesu se sjetili,
Da su bana Turci prevarili,
Sa rusom ga glavom rastavili.
Za Anicu pitaju banicu,
Za Anicu i za Nikolicu.
Kaže mlada, da Nikole nema
U bešici, gdjeno vazda spava,
A da ne zna, je l’ u kuli Ana.
Kad je čuše dva sestrića mlada,
Dva sestrića Šeremetovića,
Potrkaše sitnijem sokakom,
Kroz avliju uz bijelu kulu.
Kad na kuli nejmade Anice.
Ni njezina brata Nikolice,
A ni glave od Aršana bana.
Haber daše na kapiju gradu,
Haber daše, tope zapališe.
Kad pukoše topi na Aršanu,
Otpukoše na Karalimanu,
Na Rudniku i na Todorniku,
I ostalim gradovima redom;
Sa s’ kaurska zemlja upalila,
Po gradov’ma pucaju topovi,
Po palankam’ šibe glasovite,
Po selima bistri džeferdari,
Po planinam’ jasni redenici,
Karaula karaulu viče,
Svaki pandur u bogaze trče.
Za Mujom se potjer naturila,
Brdom pješci, poljem konjanici,
Neće l’ stignut Orlanović Muja.
Bježi Mujo i goni đogina
Sve stazama i pr’jekijem putem,
Dok on stiže pod goru Višnjicu,
U kojoj je Brehulj harambaša
Sa svojijeh hiljadu hajduka,
Što bogaze čuva od Turaka.
Brehulj jeku čuo niz Njemačku,
Pa podigo hiljadu hajduka,
Smjestio ih u drenovce klance
Niz Višnjicu, visoku planinu,
On izišo na studenu st’jenu,
Pa on drumom gleda niz planinu,
Dok opazi Muja uz planinu,
Čim ga vidje, odmah ga poznade.
I Brehulja beli dobro znade,
Da je bio u Aršanu Mujo,
Da je tamo učinio kvara.
Malo čeknu, dok s’ primače Mujo,
A Brehulj ga sa stijene viknu:
„O Turčine, Orlanović Mujo,
Jesi l’ bio u Aršanu b’jelu,
Jesi l’ što god Mujo zadobio?”
Mujo mu se sa đogata javnu:
„Jesam bogme, Brehulj harambaša,
Ali dobro n’jesam zadobio,
Samo glavu od Aršana bana
I njegovu kafazli Anicu
I Nikolu od godinu dana!”
A viknu mu Brehulj harambaša:
„Dobra ćara, Orlanović Mujo,
Dobra ćara i dobra šićara,
Dobro ti si zadobio Mujo!
Da ga moreš provest uz planinu,
Bi se mogo hvalit po Krajini,
Kad si bio u Aršanu gradu,
Kad si bio šta si zadobio,
Al nek’ znadeš, jedna utvorice,
Da si vila, pa da imaš krila,
Ne bi t’ perje iznijelo mesa!
Nikad ne ćeš kroz bogaze proći,
Ni provesti roblje od Aršana,
Dok j’ u mene na dva rama glava,
U bogazim’ hiljadu hajduka
Sa hiljadu dugijeh pušaka!
Svaki voli danas poginuti,
Neg’ kroz bogaz tebe propustiti.
Neg’ Orlane, turski bajraktare,
Ti otisni roblje sa đogina,
A razapni bugar kabanicu,
Stani meni na đogatu tvome,
Da te puškom od očiju gađam,
Stani meni, pa ću i ja tebi!”
Orlan odmah ustavi đogina,
Pušta Anu u zelenu travu,
U ruke joj brata dohvatio,
A razape puca niz njedarca,
B’jele svoje raširio ruke,
Prsa dade pram din-dušmaninu,
A zavika grlom bijelijem:
„Udri Breho, gdje je tebi drago!”
Nu pogledaj Brehulj harambaše:
Pruži pušku niz bijelu ruku,
Na Orlanu nišan sastavio,
A na pušci vatru naložio.
Pjan je Brehulj pušku prepunio,
Su dva hica a zrna četiri.
Kad mu puče duga granalija,
Preko Muja zrna preturiše,
Zrna lomo po jelama grano. —
Vid’ Orlana, sreće dobre ti je,
Nit’ on pade, nit’ rane dopade,
Nego viknu ko da ljeljen riknu:
„O Brehulju gorska harambašo,
Stani meni na studenoj st’jeni,
Stani meni ko sam i ja tebi,
Da te puškom od očiju gađam!”
Junak Brehulj iskoči na st’jenu,
Pa razape puca niz njedarca,
Na prsima razmače haljinu,
Okrenu ih Orlanović Muju,
A bijele ruke raširio,
Pa Orlanu ’vako govorio:
„Udr’ Orlane gdje je tebi drago,
Nemoj reći, da je prijevara!
Orlan, jami bistra karabina,
Iz silaha fišek izvadio,
Karabina svoga napunio,
Pred očima gvožđa rasklopio,
Na Brehulju nišan uhvatio,
A na pušci vatru naložio.
Kad mu puče bistar karabine,
Dok na st’jeni nestade Brehulja,
Pade Breho na glavu u travu,
Jer ga dobro Mujo pogodio,
Niže puca, gdje mu duša kuca,
Na leđa mu zrno izlazilo,
Mrtva ga je zemlja dočekala.
Opet Orlan uzjaha đogina,
Diže za se plemenitu Anu,
U krilo joj namjesti Nikolu,
Pa je dobro oko sebe sveza,
Jera valja trkat’ uz bogaze,
Da Anica ne pane s đogina.
Kad je sveza, ovako joj kaže:
„O Anice, na srcu ranice,
Sakrij glavu među lopatice,
Da te vlaška ne opali lunta!”
Pa u bogaz natjera đogina.
Na njega se oganj prolomio,
Oko puta s obadvije strane;
Ali dobar đogat pod Orlanom
Hitro đogat uz bogaze skače,
Sve pronosi ispod zrnja Muja.
Orlan trgo čemerliju krivu,
Po bogazu presjeca hajduke,
Jer se u njih uzdrhtale ruke,
Pa ne znadu, kako puške pale.
Orlan sretno protjera đogina,
I pronese kafazli Anicu
I brata joj malog Nikolicu,
Ne obrani sebe ni đogina,
Već iziđe zdravo na planinu,
Al sve jeku čuje uz planinu,
Gdje ga goni potjer od Aršana,
Orlan udri strmo niz planinu,
Niz Višnjicu kroz zelene jele,
Dok opazi od kamena kulu,
Na Daništu pod Orlove st’jene,
Na sumeđi carskoj i ćesarskoj,
U kojoj je Cifra Hasan aga
Su svojijeh hiljadu panduta,
Što čuvaju među i planinu.
Aga čuo jeku u planini,
U Višnjici u studenim klancim’,
Pa se odmah aga osjetio,
Što pucaju šupke u planini,
Jer je čuo aga u planini,
Da j’ otišo Orlan bajraktare
Do Aršana grada bijeloga,
Potražiti ličkog Mustaj bega.
Pa pred kulu aga izlazio,
Dok opazi Orlanović Muja
Niz planinu na konju đoginu.
Na drum strko pa ga pričekao,
I Orlanu stao na selamu.
Orlan stiže pa mu selam viknu,
A Cifra mu selam prihvatio,
Pa Orlanu hoš-đeldiju daje,
I pita ga za junačko zdravlje.
Orlan kaže, da je dobro bio.
Dobro bio, bolje zadobio,
Rusu glavu od Aršana bana,
I njegovu kafazli Anicu,
I sina mu malog Nikolicu,
Baš za što će ličkog izbaviti,
Mustaj bega iz Aršana grada.
I još Cifri Hasan agi kaže,
Da s’ kaurska zemlja zapalila,
Za njim teška potjer naturila,
Sad će izbit niz planinu vojska:
„Gledaj aga, te dočekaj vojsku,
Budi meni danas u jardumu,
Dok ugrabim Đuli plemenitoj,
A do moje od kamena kule.”
Kad to začu Cifra Hasan aga,
Milije mu od svijeta bilo,
Pa Orlanu ’vako besjedio
„Haj aferim Orlan bajraktare,
Ti si dobar šićar šićario,
Svoj Krajini obraz osvjetlao,
Ti ćeš našeg bega izbaviti
Iz Aršana, kaurskoga grada.
Gon’ Orlane svog debela đoga,
A ne boj se niz planinu vojske,
Ja ću tebi u jardumu biti,
Uz planinu potjer zauzbiti.”
Mujo prođe, protjera đogina,
Aga s’ vrati na kamenu kulu,
Na mazgale namjesti pandure,
Po avliji i bijeloj kuli,
Pa iziđe pod sačake kuli,
Te pripali do dva haberdara,
Koji haber niz Unđuros daju,
Kada agi do nevolje dođe.
Kad pukoše do dva haberdara,
Ode jeka od grada do grada,
Jeka dođe do Budima b’jela.
Za nju sazna vezir od Budima,
Ali vezir dobar na tertibu,
Vazdi drži na okupu vojsku.
Sve im dobri konji na jaslima,
O unkašim’ uzde obješene;
Ako kome do nevolje dođe,
Da mu može jardum učiniti,
Dušmanina dinskog oboriti.
Odmah vezir na vojnike viče:
„Brže jaš’te konje vitezove,
Gonite ih brdu na Danište,
Na Danište pod Orlove st’jene
A do kule Cifre Hasan age.
Beli nam je agi za nevolju,
Jer pukoše do dva haberdara
Na Daništu sa kamene kule.”
Odmah Turci na noge skočili,
O dobre se konje pojagmili,
Sve se jagmi jedan pred drugoga,
Ko će prije na Danište sići,
Na Danište pod Orlove st’jene,
Hasan agi jardum učiniti.
Tako idu Turci od Budima,
Orlan goni svojega đogina.
Najpre srete do dva brata mlada,
Do dva brata oba Kurtagića,
Na dva sivca oba bjelogrivca,
Sve im konji grive miješahu,
A oni se za ruke držahu.
Njima Orlan turski selam viknu,
Kurtagići selam prihvatiše,
A pitaju Orlanović Muja:
„Ima l’ kavge gore na Daništu
Pokraj kule Cifre Hasan age?”
Orlan kaže da kavge imade,
Pa mimo njih protjera đogina.
Opet vidje do dva konjanika
Na dva kusca, a obadva vranca,
I to b’jahu do dva brata mila,
Do dva brata, oba Velagića;
Koliko se braća milovahu,
Sve im konji grive miješahu,
A oni se za ruke držahu.
Brže sreli Orlan bajraktara,
Orlan njima turski selam viknu,
Velagići selam prihvatiše,
Pa Orlanu hoš-đeldije daju,
Pitaju se za mir i za zdravlje.
Tuj rekoše, da su zdravo bili,
Još pitaju braća Velagići,
Ima l’ kavge na Daništu ravnu
Kod bijele Hasan age kule?
Orlan kaže, da imade kavge,
Pa kraj njihe protjera đogina.
Opet srete do dva brata mila,
Na dva đoga, do dva Kumalića,
I s njima se ispitao Mujo,
I kaže im, da imade kavge
Pod planinom na ravnom Daništu,
Pa i kraj njih protjera đogina.
Dok on srete dva imama mlada.
Na dva konja, oba alatasta.
Oko sebe ćorde pripasali,
O unkašim’ ploske objesili,
Vaz kazuju, ploske ispražnjuju.
I oni se ispitali s’ Mujom,
I rekoše da su zdravo bili.
Mujo kraj njih protjera đogina,
Dok on srete jednog ihtijara
Na jednome pretilu đoginu,
Bijela mu i glava i brada,
A na njemu zelena libada,
Na glavi mu kauk od aršina,
Oko njega saruk ahmedija.
To bijaše Kumaliću stari,
Baš daidža ličkog Mustaj bega
Njemu Orlan turski selam viknu,
A dedo mu selam prihvatio,
Pa Orlana za ličkoga pita.
Sve mu Orlan po istini kaže,
Gdje je bio i šta je radio,
A i šta je Orlan zadobio,
I za što će bega izbaviti.
A veli mu Kumaliću dedo:
„Hej, aferim, krilo sokolovo,
Vazda soko od sokola biva,
Vazda vrana vranetinu rađa.
Nije kučka okotila vuka,
Ni Krajiška rodila junaka,
Koji znade do Aršana sići,
I našega bega izbaviti,
Izvan majka Orlan bajraktara.”
Pita Muja ima l’ gore kavge?
Mujo kaže, da kavge imade.
Pokraj deda projuri đogina.
I ostalu redom sreta vojsku,
Vojska ide brdu u planinu,
Orlan ode Đuli plemenitoj,
Do bijele od kamena kule.
A kad kuli i avliji dođe,
Od avlije otvorio vrata,
U avliju utjera đogata,
Pa Nikicu spušća i Anicu
Iza sebe sa đogata svoga.
Za tim i on konja odjahao,
Odjahao pa ga raspremio,
U budžaku ploču podignuo,
Sve pokupi ispod ploče ključe,
Pa otvori kulu i odaje,
I na kulu izvede Anicu
I njezina brata Nikolicu.
Nek’ Orlana, nek’ počiva tude. —
Da vam sada od Daništa kažem
I od kule Cifre Hasan age.
Kad je Orlan prošo niz Danište,
Pokraj kule Cifre Hasan age,
Odmah potjer za njim udarila,
Nije potjer nego steća vojska
Od Aršana do Višnjice puste.
U svakome gradu i palanci
I u svakom klancu i bogazu,
Što je vojske bilo i pandura,
Sve je potjer pošlo za Orlanom.
Sve izišlo u Višnjicu kletu,
Niz Višnjicu na Danište ravno,
Na Danište pod Orlove st’jene.
Dočeko ih Cifra Hasan aga,
Iz bijele od kamena kule,
Sa svojijeh hiljadu pandura,
S njima aga zametnuo kavgu.
Bojak bio dva puna sahata,
Dok počeli stizat’ Krajišnici,
Krajišnici brzokonjanici,
Ubilice i krvopilice,
I ostala od Budima vojska.
Tuj se velik dženjak ogradio,
Dok uz goru pobjegli soldati,
A za njima napadnuli Turci,
Povratili potjer na Višnjicu,
Sa Višnjice niz Drenovce klance,
Pa ih dalje ni goniti ne će.
Dok su njihke strmo prisilili,
Hiljadu im glava ukinuli,
Pet stotina živih uhvatili.
Vratiše se Turci na Danište,
Na Danište, te se iskupiše
I šehite svoje pokopaše.
Od Turaka malo poginulo:
Sedam aga, osam bajraktara,
I pet stotin’ mladijeh nefera,
Među njima stari Kumaliću.
Neka ginu, alah rahmetile;
Blago onom svakom Muslimanu,
Ko pogine na dugu mejdanu;
On će lako pred Boga izići,
Bog će njemu gr’jehe oprostiti. —
Tako kuran turski ćitab kaže,
S toga Turci od kavge ne bježe.
Vratiše se sa Daništa Turci,
Odnesoše svoje ranjenike
Do Budima grada bijeloga.
Kad je Orlan došo svojoj kuli,
N’jesu prošla ni dva b’jela dana,
A stiže mu knjiga šarovita,
Knjiga bila u crvenoj svili —
Od banice i Aršana grada,
Ovako mu pisala banica:
„O moj zete Orlanović Mujo,
Ako si mi pogubio bana,
Lud je bio, pa i poginuo,
Ako l’ si mi odveo Anicu,
Barem mi je dopala junaka,
Ne’ se od nje sokolovi legu.
Nego Mujo, obadva ti sv’jeta!
Nemoj prodat pašalijam’ Anu
Nit’ je dati drugom Krajišniku,
Neg’ je uzmi za vijernu ljubu,
Dobar ti je hizmet učinila,
Nikolu ti moga izdavala,
Moga bana s glavom rastavila,
Moga bana, a svojega baba!
Jošte Mujo, očinjeg ti vida,
Nemoj moga namučiti sina,
Sina moga malog Nikolicu ;
Išći blaga, koliko ti drago,
A vrati mi do Aršana sina!”
Mujo drugu knjigu načinio,
Pa spremio banici punici,
U knjizi joj ’vako besjedio:
„O punice aršanska banice,
N’jesam tvoju odvodio Anu,
Da je carskim prodam pašalijam’,
Ni da drugom Krajišniku dadem;
Neg’ sam tvoju Anu odvodio,
Da je uzmem za vijernu ljubu.
N’jesam tvoga ja odnio sina,
Da ga mučim na našoj Krajini.
Neg’ za njega da izbavim bega,
Mustaj bega iz zindana tvoga.
Eto bega tamo u zindanu,
Kako god se ti namjestiš s njime,
Ja Boga mi preporeći ne ću.”
Kad banici knjiga dolazila,
I vidjela šta joj Mujo piše,
Iz zindana bega izvodila,
Sve mu što je i kako je kaza,
Pa mu kaže: „Da se pogodimo,
Išći blaga koliko ti drago,
Za Nikolu mog nejaka sina,
Na njemu je banstvo ostanulo.”
Njojzi veli lički Mustaj beže:
„Gospo mila aršanska banice.
Lako ćeš se s begom pogoditi,
Jer je meni zindan dodijao,
Više beli tavnovat ne mogu
Puštaćeš me na Krajinu ravnu,
Još mi dati tri tovara blaga,
Tri tovara žutijeh dukata,
Jedan meni a dva zetu tvome,
Jer sam davno kulu ostavio,
Sad je moja opadnula kula,
Valja m’ kulu tamir učiniti,
Bajraktarim’ ajluke platiti.
Tvoj se Orlan jako oženio
Tvojom Anom i lijepom Begom,
Milom sekom Kopčić Ahmed bega
Baš od Duvna grada bijeloga.
Dva mu zla se u kuli sastala,
Trnuti ih valja dukatima.”
Na to mu se nasmija banica:
„Daću bogme lički Mustaj beže,
Tri tovara žutijeh dukata,
A i tebe pustit na Krajinu.
Dost’ sam puta ja zborila banu,
Da on tebe pušta iz zindana
Baš bez pare i jednog dinara,
Ban me nije htio poslušati,
S tog je svoju izgubio glavu.”
Odmah viknu aršanska banica,
Dovedoše dva berbera mlada,
Ličkom begu kosu obrijaše,
I dugačke nokte odrezaše,
Banica mu sreza đejisiju
Svu od srme i od suha zlata,
Još mu dade pretila alata,
Konja dobra od Aršana bana,
I dade mu tri tovara blaga,
Tri tovara sve dukata žuta.
Još mu trides’t dade pratioca,
Da ga prate na tursku Krajinu;
Ode Lika, otjera dukate.
Kad je došo Đuli valovitoj,
On je našo trides’t pratioca,
I dadinku Latinku djevojku,
Po njim’ spremi banova Nikolu,
Odnesli ga do Aršana grada.
Banica ga jedva dočekala,
Pratioce dobro darivala:
Svakom dala po stotinu rušpa,
A dadiji Latinci djevojci
Pet stotina žutih madžarija,
Nek’ se ima s’ čime udavati.
Kad je tako učinjeno bilo,
Ondar Orlan skupio svatove,
Spremio ih Duvnu bijelome
Doveli mu Kopčića Begiju.
Sastavio cure obadvije,
Pa doveo hodžu i kadiju,
Poturčio banovu Anicu,
Poturči je po božijem putu,
Pa je vjenča po kadinu sudu.
Ana bila, pa se poturčila,
Nadjeli joj ime Meleć-hana.
I još vjenča Begiju djevojku,
Za tim Orlan svadbu načinio
U Orlana dobra sreća bila,
Dobro mu se ljube milovale,
I često se jesu sastajale,
Po dva puta u godini dana,
O Đurđevu i Mitrovu danu,
S njima Mujo porod izrodio,
Dvije cure i četiri sina. —
Ovaka je krvava Krajina:
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvaće zalogaje,
Nigda b’jela danka za odmorka.