Lihvarka/34
| ◄ POJAVA VII | POJAVA I | POJAVA II ► |
ČIN III
(Noć. Na ulici pred dvokatnicom gđe Savićke.)
POJAVA I
(Pavle, Jovan i Antonije dolaze.)
PAVLE: Tu smo! Ali kako mi je sad! Čisto bih, da nijesam došao ovamo!
ANTONIJE: Siromah Pavle, taj se doduše uglibio. E nije ni čudo! Pala mu sjekira u med; dvije se u njega zaljubile, i on među njima mudruje!
JOVAN: Tako je izmudrovao i obligaciju od 300 dukata. Oho, ne vodi brige, taj će izmudrovati još i našu obligaciju.
ANTONIJE: A ja bih ga odmah za čudotvorca proglasio!
PAVLE: Smijte se samo, ali meni nije do toga; već je druga noć kako je ne viđam, a u kuću joj ne smijem.
JOVAN: Pst, hajdmo pjevajući; ona će tvoj glas poznati, pa će izaći.
PAVLE: Ne, ne! ja ću ovdje da pjevam.
JOVAN: Ali nije običaj.
PAVLE: Neće nas niko uznemiriti.
ANTONIJE: Baš sam rad da izbliže tu ljepoticu vidim. — Ne idimo dalje.
PAVLE (pjeva):
Tamna noći posavide krila,
Nek se mjesec za oblake kloni;
Pod prozorom gdje mi spava mila,
Pjesma laka sa srca mi zvoni.
O djevojko, u tišini ovoj,
Dokle sanak nad tobom obl’jeće,
Budan gledam divno lice tvoje,
Lagan sanak na oči mi ne će.
Što te ljubim? Što te gledam tako?
Našto meni sve te čari tvoje?
Samo zbog njih v’jek mi taman stoji,
Zbog njih samo tuži srce moje!
JOVAN: Pst! Čini mi se da neko izlazi na balkon.
PAVLE: Sklonimo se, možda je Savićka! (Sklone se pod balkon.)
|