Lihvarka/33
POJAVA VII
(Jela dolazi; klanja se Pavlu.)
STAVRE: A, kako vam se sad čini gospođice? Mislite, da sam zaboravio na ono, što mi preporučiste.
JELA (s osmjehom): E baš vam lijepo stoji. Osobito mašlija.
SAVIĆKA: Je li u redu sve?
ANKA: Sve gospođo!
SAVIĆKA: Dakle izvolite. Vi gospodin Pavle sjedite ovdje; tako! Ja ću do vas sjesti.
PAVLE (za sebe): Vještice!
(Svi sjedaju za sto i to, Stavre do Jele, Pavle do Savićke. Mala pauza, nuđa se jelo.)
STAVRE (jedući): Od kad nijesam ovako u društvu večerao. Da, da, gospođice, ne znate vi kako je to, kad je čovjek samoran, a pre svojih 20 godina ja sam sa ženom, baš kao s vama, u neku ruku sjedio (za sebe pogledajući na Pavla). Leptir, hm! (Glasno.) A vi gospodine Pavle, i vi ste se vrlo rano od kuće odvojili?
PAVLE: Matere nijesam zapamtio, a oca se jedva opominjem.
STAVRE: Žalosno, zaista žalosno! I ja kad god se sjetim moga pokojnoga oca... Eh, ali ded da se to pije. (Ispija.)
SAVIĆKA (domećući Pavlu jela): Ta vi ćete gladni ostati.
PAVLE: O molim i suviše ste dobri!
SAVIĆKA (Pavlu na samu): Ah, kako te ljubim.
PAVLE: Poludjeću!
SAVIĆKA: Moj mili Pajo! Ovog večera dakle ti ćeš se izjasniti sasvim?
PAVLE: Da, ovog večera ispovijediću se pred svima.
SAVIĆKA: Kako sam sretna!
STAVRE (prinoseći pečeno krilo u Jelin tanjir): Pileće krilo!
JELA (odbijajući): Hvala čika Stavre, ja ne mogu!
STAVRE: Ali molim, to je pileće krilo.
JELA: Ne mogu!
STAVRE (za sebe): Hm, hm! leptir... ruža! (Pije.)
SAVIĆKA: Zbilja gospodine Pavle, žao me je što ne mogoste dovršiti ono, što ste započeli.
PAVLE: To mene jako tišti!
SAVIĆKA: Svejedno! Mogu ja i počekati, ma da je i tako zanimljivo. Čekajte još za koji čas, dokle stvar uredimo pa onda!
PAVLE (za se): To ne ćeš dočekati.
STAVRE (sipajući vino svima): Divota! Samo pijte, gospodine Pavle! To mi je najjače vino, a nije oporo, glete samo kako treperi, kao rubin! Pa kad ga pijete, a ono se podvlači miris na zagorjelo mlijeko! (Za se.) Opiću ja tebe, golube moj, pa ćeš se ti izdati (pije).
PAVLE (praveći za to vrijeme cigaru): Zaista kir Stavre, u ovoj vodi ima malo i vina, ha!
STAVRE (ne sjećajući se): Nimalo! Vjerujte nimalo! Imam ja... ovaj... šta ono htjedoste reći?
PAVLE: Htjedoh da zapalim cigaru.
SAVIĆKA: Čekajte, čekajte. (Ode drugom stolu i pretura po hartijama. Za sebe.) Ovo neka mu bude najljepši dokaz moje ljubavi; ta i nako mi njegova obligacija ne će trebati. On će biti moja obligacija. (Uzev obligaciju vraća se stolu i prinese je svijeći.)
PAVLE i JELENA (viknu iznenađeno): Obligacija!
STAVRE (skoči i rukom preko astala dohvati je): Ne, ne! Obligacija!
SAVIĆKA: Zbilja! (Pali mu cigaru obligacijom.) Izvolte! To vam poklanjam; glasi na 300 dukata sa 12 postotaka. Sitnica...
STAVRE: Tri... i... ista! Ao, da mahnita djela! Gospođo, ja ne razumijem...
SAVIĆKA: Ah da, vi ne razumijete, ali sad još malo počekajte, pa će te razumjeti.
STAVRE (za se): Hm, hm, ovdje ima nešto.
JELENA (pogledajući Pavla za se): Mora biti da su se sporazumjeli.
SAVIĆKA: Da, da! Ne mojte se čuditi. Htjedoh samo da vas iznenadim.
STAVRE (već pijan): Budi Bog s nama, 300 dukata. Ne, ne, gospođo ja to ne odobravam. To gospođo (ustaje posrćući) nije plemenito!
SAVIĆKA: To je moja volja!
STAVRE: Tu su i mojih 25 dukata; jest gospođo ja treba ovdje da dobijem 25. (Za se.) Ama šta mu se ono u džepu crveni?
SAVIĆKA: Stavre je jako uzbuđen! Objasnite gospodine Pavle sve, da ga umirimo.
STAVRE (izdalje motreći na Pavlov džep): Ama... ono crveno!
PAVLE: E dobro! (Za se.) Sad ću valjada moći da kažem sve. (Stavre se za to vrijeme približio i zagleda u džep.) Dakle gospođo, ja onomad dođoh, kao što je glasilo pismo, pa...
STAVRE (podvikne): Papuča! Papuča!
SAVIĆKA i JELA: Šta vam je sad! (Pavle pokrije rukom džep.)
STAVRE (otimajući mu iz džepa): Papuča! ... evo je... papuča!
SAVIĆKA: On je pijan!
STAVRE (oteo i digo u vis papuču): A šta je ovo?
SVI: Papuča!
PAVLE (za se): Matori bezjače! (Glasno.) No, pa kakvo je to čudo: papuča, koju sam slučajno u džepu zaboravio.
STAVRE: Molim ja vas, ovo je papuča Jelina! Vi ste ovu papuču svukli, u neku ruku, sa njene noge.
PAVLE: Ne vrijeđajte gospojicu, to je moja papuča!
SAVIĆKA: Valjda nijesu samo njene papuče crvene.
STAVRE (s bolom): Nijesu! Nijesu! Ama samo u ovim crvenim papučama ima napisano: „Stavre“. Kad je gospojica ove papuče prvi put htjela navući, ja sam ih ukrao pa unutra napisao: „Stavre". (Pokazuje.) Eto, „Stavre!“ (Obarajući oči sa smiješnom sentimentalnošću.) To je prosto iz ljubavi!
SAVIĆKA: Šta? Dakle je istina? Je li ti bezobraznice, ti svrako! ćurko! bezočnice! Otkud ova papuča u njegovom džepu? Govori, ili ću ti sad oči izgrepsti!
JELA: Ali tetka!
SAVIĆKA (u vatri): Govori! Ja hoću da znam! Kako ti smiješ da se sastaješ sa tuđim čovjekom? Ah, bože moj! Ja sam prevarena! Svi me varaju, cio svijet vara! Ne! Ne! Ja moram sve doznati. Ti, ti, krvniče! Ti... bezbožnice!
STAVRE: Da, da, tu piše lijepo: „Stavre". Baš to je! Jeste l’ čuli gospodine ja... ja sam taj, koji...
PAVLE: Ama čujte, gospođo.
SAVIĆKA: Dalje od mene! Papuču ovamo! (Uzme papuču.) Odlazite, neću da vas vidim više. Vas, vas, što koji jednoj izjavljujete ljubav, a s drugom sastanke pravite. Ah, Stavre! Mi smo oboje prevareni. (Ode.)
STAVRE: A obligacija! Šta ćemo sa obligacijom? (Otrči za njom).
JELENA (Pavlu): Idite, idite gospodine! Vi ste pokvarili sve.
PAVLE: Gospođice, vi i ne znate u čemu je stvar. Ovdje je zabuna...
JELA: Teško meni! Sve je propalo! Tetka će me zaključati; a vi, vi... (Plače.)
PAVLE: Ja vas ljubim! Vi ćete biti moja žena.
JELENA: Bježite! Ostavite me!
PAVLE: Ali obećajte da ni u što nećete vjerovati, što tetka o meni bude govorila.
JELENA: Obećavam; samo idite, idite, sad!
PAVLE (je zagrli i poljubi): Zbogom Jelo!
JELA (se istrgne): Zbogom! (Uteče.)
PAVLE: I tako stvar se sve više zapleće! (Pođe. Zavjesa pada.)
|