Lihvarka/24
| ◄ POJAVA X | POJAVA XI | POJAVA XII ► |
POJAVA XI
(Na vratima se Jela ukaže.)
JELA: Gospodin Pavle!
PAVLE: Vi ste gospođice? Hvala Bogu te vas jedared vidjeh samu. (Potrči na prstima.)
JELA: Samo za trenut, pa odmah idem; bojim se da me tetka ili kogod ne spazi. Vi ste mi nešto pisali?
PAVLE: Da vas volim!
JELA (stidno): Ah! A ja to pismo nijesam dobila!
PAVLE: Zacijelo! Gospođa Savićka je pismo dobila i ona misli da se nje tiče. Šta da radimo sad? Kako da se izvučemo iz ovog nesnosnog položaja?
JELA (kroz suze, ljutito): Pa zar joj nijeste objasnili tu zabunu.
PAVLE: Ali na koji način? Za cijelo, moram ma što preduzeti. Eto, danas mišljah da joj sve ispovijedim, ama onaj Stavre dođe i poremeti mi cio plan.
JELA: Ah, Bože moj, kako sam nesretna! Bojim se da je sve ovo ne naljuti — pa onda...
PAVLE: Ne, ne! Ona mora o svemu doznati još ovaj dan.
JELA: Ne znaš, Pavle, kako mi je teško! Sve mi se čini, da će se tetka rasrditi.
PAVLE: Ne boj se Jelo, ja sam uza te. Ovaj poljubac neka te ohrabri. (hoće da je poljubi.)
JELA (otimajući se): Ne, ne, ne! Vidjeće kogod! Sad će tetka doći! Drugi put, Pavle. (jednako se otima.)
PAVLE: Sad, sad! Samo jedan poljubac. (Poljubi je; u istom času baeba Maca na vratima se pojavi.)
JELA: Ah, šta učiniste? (Utekne.)
|