Livljanin kadija i Mihat harambaša
Knjigu piše Livljanin kadija,
Te je šalje u Vranu planinu
Na koljeno Mihat-arambaši:
"Pobratime, Mihat-arambašo,
"Ljeto prođe, hladna zima dođe,
"Đe ćeš, pobro, zimu zimovati
"Sa tvojijeh tridest sokolova?
"Ajde, pobro, kamenome Livnu
"A u moje kamene podrume,
"Tu ćeš, pobro, zimu prezimiti,
"Imam dosta vina u podrumu,
"I simita hljeba bijeloga.
"Kunem ti se Bogom istinijem,
"Nikome te prokazati neću.
"A kad tebi sveti Đorđe dođe,
"Opet bježi u Vranu planinu."
Kad Mihatu sitna knjiga dođe,
Svu držinu Mihat pokupio,
I pred njima knjigu proučio,
Što mu piše Livljanin kadija.
Sva Mihatu pristade družina,
Ali neće barjaktare Božo,
Već Mihatu poče govoriti:
"Pobratime, Mihat-arambaša,
"Zar ti vjeru držiš u Turčinu?
"Znaš li, brate, Mihat-arambaša,
"Ja kaki su Lijevljani Turci?
"Kad u podrum kadiji odemo,
"Pa opaze Lijevljani Turci,
"Tu ćemo svi glave izgubiti,
"Nijedan se neće zam’jeniti."
Ali Mihat Boža ne slušaše,
Nego sebe i družinu sprema,
Pa kade se, braćo, opremiše,
Te pođoše niz Branu planinu,
Sam ostade barjaktare Božo.
A kad Božu izmače družina,
Zamisli se Božo barjaktare,
Sve mislio, na jedno smislio:
"Kud otide moji tridest druga,
"Ni ja junak neću ostanuti,
"Da se neću natrag povratiti."
Barjak skide, te opasa na se,
Pa poleće niz Vranu planinu,
Dokle svoju dostiže družinu,
Pa odoše kamenitu Livnu.
Bog im dade i sreća donese,
U lijepo doba dolaziše,
Dolaziše u sutona prvog,
Kad su Turci u džamije bili.
Pravo idu pred kadijnu kulu.
Kuca Mihat alkom na kapiju,
Al’ kapija ljuto zaklopita,
Dok kadijne kćeri opaziše,
Pak odoše, te babu kazaše.
Kadija se odmah osjetio,
Pak kćerima poče govoriti:
"Trč’te, kćeri, vrata otvorite,
"Biće došo pobratim Mihajlo
"Sa njegovi tridest sokolova."
Kad djevojke riječ razumješe,
Obadvije slećeše niz kulu
Otklopiti gvozdenu kapiju.
Kad kapiju mlade otklopiše,
Pak hajduci pred kulu dođoše,
Zasija se kadijna avlija
Sve od toka i srmali poša,
I pušaka laki džeferdana.
Kad kadijne kćeri ugledaše,
Obadve se ljuto poplašiše,
Pa na tanku kulu pobjegoše,
Te kazaše svom babu kadiji.
A kad začu na kuli kadija,
Odmah skoči, poleće niz kulu,
Kako spade pred podruma svoga,
Odmah Turčin podrum otvorio,
Uljegoše svi hajduci redom.
Ruke šire, s kadijom se ljube,
Al’ ga Božo ni gledati neće
Neg’ na stranu okrenuo glavu.
Tu hajduci trudni posjedaše,
A kadijne kćeri dopadoše,
Donesoše trideset čibuka,
Pa za njima kafu i rakiju.
Taman malo oni posjediše,
A kadija večeru oprema,
Al’ evo ti laka tatarina
Iz Travnika grada bijeloga,
Sitnu knjigu nosi pod pazuom,
Te je daje Livljanin-kadiji.
Kad kadija knjigu proučio,
Odmah svoje kćeri dozivaše,
Pak kćerima poče govoriti:
"Kćeri moje, dvije krune zlatne,
"Dobro moga paz’te pobratima
"I njegovi tridest sokolova,
"Dok otidem bijelu Travniku,
"Mene viče Travnički vezire,
"I čuvajte vrata na podrumu,
"Podrum će vas, kćeri, udaviti."
Pa on pođe bijelu Travniku.
Daleko ga vezir opazio,
Gromovito na kadiju viknu:
"Đe s’, kadijo, jatače hajdučki?
"Što će tebi Mihat u podrumu,
"Što je samom Bogu dosadio,
"I drumove carske zatvorio,
"Harač carski ne da pokupiti,
"Ni u Stambol caru opraviti?"
Pa ga uze po svilenu pasu,
Te ga baci niz bijelu kulu,
Mrtav pade pod kulu kadija.
Odmah vezir delibašu viknu:
"Vjerna slugo, delibaša Ibro,
"Spremi odma trideset delija,
"Idi pravo Livnu kamenome,
"Te kadijnu kulu opkolite,
"I pod kulom kamena podruma,
"U njemu je Mihat arambaša
"Sa njegovi tridest i dva druga.
"Svije ćeš ih, slugo, pohvatati,
"I dovesti bijelu Travniku."
Radosno se delibaša spremi
I povede trideset delija,
Pa pođoše Livnu na krajinu.
Kad dođoše Livnu kamenitu,
Zakucaše alkom na kapiji,
A kadijne kćeri opaziše,
Pak strčaše pod bijelu kulu,
Odmah cure vrata otvoriše.
Kad delije vezirske vidješe,
Obadve se ljuto poplašiše,
Pa na kulu mlade pobjegoše.
Ibro pravo ide pred podruma,
Pa Mihata po imenu viče:
"Pobratime, Mihat-arambaša,
"Otvori mi vrata na podrumu,
"Došo sam ti, pobro, iz Travnika."
A kad začu Božo barjaktare,
Odmah pozna delibašu Ibra,
Pak on viknu ljuto na družinu:
"A na noge, moji sokolovi,
"Delije nam podrum opkoliše,
"Odmah duge puške prihvatite,
"Pa svi s jedne strane posjedajte,
"Ja ću, braćo, podrum otvoriti."
Odmah Boža posluša družina,
Svaki svoju pušku prihvatiše,
I na jednu stranu posjedaše.
Tada vidje Mihat arambaša,
Da je junak došo do nevolje.
A kad Božo naredi družinu,
Onda poče društvu govoriti:
"Braćo moja, tridest sokolova,
"Ja ću ođe biti arambaša,
"Nemojte se koji prevariti,
"Prije mene pušku izbaciti,
"Dok ne pukne moja pavtalija.
"Ja ću gledat’ delibašu Ibra,
"A vi, braćo, svaki po jednoga?
"Više puške baciti nemojte,
"Povadite nože od pojasa,
"Pa u Turke juriš učinite,
"Pa što kome Bog i sreća dade."
Pa otvori vrata na podrumu.
A kad uđe delibaša Ibro
Sa njegovi trideset delija,
Svi na jednu stranu posjedaše.
Tada Mihat dve pošćerke viknu
Da donesu kafu i rakiju.
Djevojke ga odmah poslušaše,
Donesoše kafu i rakiju.
Prvu čašu Mihatu doneše.
Onda skoči delibaša Ibro,
Ote čašu iz ruke djevojci,
Pa nazdravi Mihat-arambaši:
"Zdrav si, kurvo, Mihat-arambaša!
"Ni u moje ni u tvoje zdravlje,
"Već u zdravlje moje prekomorke,
"Koja će ti srce pokvariti"
Mihat šuti, ništa ne govori,
A kad Ibru jedna čaša dođe,
Ote čašu barjaktare Božo,
Pa nazdravi delibaši Ibru:
"Zdrav si, Ibro, mlada poturice!
"Ni u moje ni u tvoje zdravlje,
"Već u zdravlje moji danickinja,
"Koje će ti skoro dosaditi."
Kako čašu uzeo u ruke,
Ne htjede je ni okušat’ kurva,
Veće Ibru među oči baca,
A za njome dvije danickinje;
Mrtav pade delibaša Ibro.
Kako Božo danickinje baci,
Svi hajduci puške izbaciše,
Svaki svoju zamijeni glavu,
Pa se oštra gvožđa dovatiše,
Iz podruma složno izlećeše,
Pobratime, zdravo i veselo.
Odmah Mihat izleće na kulu,
Te dariva dve mile poćerke,
Svakoj dade po trista dukata,
Pak odoše zdravo i veselo.
Nama svima zdravlje i veselje,
Sve pjevati, te se veseliti,
Mila braćo u Vranu planinu!
