K polnevu se sunce približaše,
Kralj s kraljicom za obed sidaše,
Kralju sluge rujnim vinom služe,
A kraljici Barbara divojka.
Prid kraljem je vina ponestalo, 5
On govori Barbari divojki:
„Aj, Barbaro, hrvatska divojko,
Natoči mi zlatu kupu vina,
Podaj mi ju bilima rukama,
A sprovodi črnima očima!" 10
Barbara je kralju govorila:
„Ne smim, kralju, bojim se kraljice!"
„Daj, Barbaro, ne boj se kraljice!"
Barbari se s manjim ne mogaše,
Natočila zlatu kupu vina, 15
Podala ju bilima rukama,
Sprovodila črnima očima.
Kraljici se j’ vrlo na žal dalo,
Udri pljuskom Barbaru divojku —
Kako ju je milo udarila, 20
Oba su joj oka iskočila.
Cvili jadna Barbara divojka,
A tiši ju kraljica gospoja:
„Ne cvijeli, Barbaro divojko,
Dati ću ti Belgrad pokraj mora 25
I u njemu četrdesct kmeta
I mojega sinka jedinoga!"
Al govori Barbara divojka:
„Projdi me se, kraljice gospoje,
Što će meni Belgrad pokraj mora 30
Kad ne vidim po njemu šetati,
Ni što će mi tvoj sinak jedini
Kad ne vidim s njime divaniti!"
