Književnost ugarskih Hrvata

Tri su karakteristične grupe ugarskih Hrvata obzirom na jezik. Najmarkantniji su Bunjevci i Šokci, koji govore štokavačko ikavskim narječjem, a nastavaju Potisje i Podunavlje. Za njima dolaze »vodeni Hrvati«, koji govore čakavačko ikavskim narječjem. Najposlije dolazi kajkavačko ekavska grupa Međumuraca i onih Hrvata, što nastavaju krajeve prekomurske i krajeve madžarske Podravine.

Ove sve tri grupe imaju u svojem jeziku nekakvu književnost i više ili manje svojih perijodičnih listova. Ta je književnost počela redovito prije mnogo vremena, ali se tek u novije doba živahnije razvija. Potražimo li u književnosti sviju ugarskih Hrvata u prvom redu nacijonalni elemenat, nastojeći da i iz književnosti vidimo težnje otkinutih grana sa hrvatskog stabla, redovito nas rezultati ne će zadovoljiti, ma da se već danas toliko razmahala nacijonalna borba za jezična prava potisnutih narodnosti u Ugarskoj. Hrvati nijesu na žalost sačuvali u Ugarskoj nacijonalnu svijest tako kao, recimo, Rumunji ili Srbi. Ne mogući spojiti svoje hrvatstvo s madžarskim patriotizmom, držali su hrvatsko rodoljublje iredentizmom; a kako su pošteni, mislili su, očuvaj ih, Bože, od toga. Rijetki su kao ljudi visokoga duha znali spojiti svoje slavenstvo s madžarskim patriotizmom, pa zato i rijetke vidimo, gdje otvoreno i bez bojazni ističu slavensko porijeklo.

Sve se ovo vidi iz književnih proizvoda ugarskih Hrvata, koje ćemo redom proći.

Bunjevačko-šokačka književnost.

Bunjevačko-šokačka književnost ima jednog snažnog i izrazitog reprezentanta: Ivana Antunovića, kanonika kaločke biskupije, koji je najbolja svoja književna djela napisao sedamdesetih godina prošloga vijeka. Dosad sam našao 6 njegovih opsežnih djela, a napisao ih je još više. U svim svojim djelima prikazuje nam se korjenitim Slavenom, vatrenim prijateljem Bunjevaca i Šokaca, upravo fantastom slavenske nacijonalne ideje. Kraj današnjih madžarskih socijalnih odnošaja gotovo ne možemo vjerovati, da bi se u madžarskom društvu sačuvao ovaki uzor Slavena, koji je u neprestanoj protimbi s čitavom madžarskom kulturom i narodnim odgojem. Živući u kraljevini, gdje je slavensko pleme potišteno ne samo pravno, već i po imenu, on je izrastao iz svoga slavenskoga plemena kao dub i piše »Raspravu o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih« (str. 180, tiskana u Beču, g. 1882.), crtajući njihov život »narodni, vjerski, umni, građanski i gospodarski«. Da se vidi o čemu govori u toj knjizi, navodim samo naslove nekih poglavlja: »Mučeništvo Slavenah; Gdje mogu korijen svojeg porijekla tražiti Bunjevci i Šokci podunavski; Da li je opravdano reći, da Jugoslaveni nisu imali sposobnosti za osnovanje države; Udes Slavenah u opće; Bunjevci i Šokci u podunavju i potisju Starosjedilci; Zasluge Slavena podunavskih i potisanskih po državu Ugarsku, i njihovo premučno stanje, sve do izagnanja Turčina iz Ugarske...«

Najinteresantnije je svakako posljednje poglavlje, koje govori o tom, »da po Madžare ne ima drugdje spasa, već u ozbiljnoj ravnopravnosti svih narodnosti ugarskih...« 

Fali knjizi doduše gdjegdje znanstveni ton, ali ovako pisana — ne samo umom već i srcem — izrazitiji je znak slavenske duše Antunovića, koji je htio u toj knjizi prikazati slavu svojega naroda. Ta ga je ideja, kako u uvodu knjige sam kaže (str. 4.) »stara i gotovo nemoćna« prinukala, »da ponešto razbistri prošlost Bunjevacah i Šokcah« ...

Za mladih je dana Antunović pisao opširnija djela. Najveće mu je »Bog s' čovijekom na zemlji«. Izašlo je tiskom u Vacu g. 1879. To je omašna knjiga u velikoj četvrtini na 774 stranice. Sadržaje čitavu teologiju, ispisanu pučkim stilom. Od bibličkih do pravnih i historijskih temata, od dogmatskih do moralnih — sve tu nalazite ugodno poređano i prodahnuto mjestimice izljevima narodne ljubavi. Knjiga ima uvod »Mojim milim odrastlim Bunjevcem i Šokcem do znanja«. U tom uvodu opravdava svoj hrvatski pravopis, a madžarsko-njemački pravopis, koji je bio prije u njih u modi, naziva »nakaradom«. Što su se prije tim pravopisom Bunjevci služili, »to nažalost dokazuje starodobno prosvitno siromaštvo«. Nadalje u istom uvodu opravdava, zašto piše ijekavačkim izgovorom. To je, kaže, sredina između našeg ikavačkog i srpskog ekavačkog izgovora i ide za jedinstvom u književnom jeziku.

»Čovik s Bogom u svojih molba i prošnja« (Kaloča, g. 1884. str. 897 u 8°). To je opsežan molitvenik, u kom se nada sve odlikuju brojne molitve za razne životne prilike, pune poezije, s vjerno ocrtanim prilikama, u kojima se mogu vjernici naći.

Religijozna je knjiga »Slavjan na svetih dnevih«, u kojoj ponajprije opisuje crkvene svetkovine, a onda narodne običaje Slavena na te dane. Jedno je s drugim usko spojeno, pa se čas čini, da čitamo opis narodnih običaja, a čas crkvenih svetkovina. Govoreći n. pr. o svetkovanju nedjelje, kaže medu ostalim i ovo: »Dični naš Slavjan rađe će u svojoj pobožnosti dopustiti, da mu se ma kakova šteta nanese i učini, nego da nedjelju kao što valja ne svetkuje...« Kao što su katkada narodni običaji naivni, udari i Antunović u naivne žice. Opisujući primjerice običaj na Blagovijest, kad Slaveni držeći, da se na taj dan sve popito vino pretvara u krv, obilno piju, te se i ponapiju, odmah ih ispričaje »ne možda zato, što bi trijeznost hotomice pogaziti htjeli, nego što bi si pićem mnogo krvi nabaviti želili...« Knjižica opsiže 142 stranice osmine. Štampana je u Kaloči g. 1875.

»Poučne iskrice« (Temešvar g. 1872. str. 274, 8°) je putopis po Italiji. Antunović je tu knjigu pisao g. 1869. još kao urednik »Bunjevačko-šokačkih novina«. Govoreći o Trstu kaže već onda ove značajne riječi: »Mislim, da će ravnatelji ugarske države po iskustvu učenih Austrijanaca biti razboritiji, pa neće na obalah Rijeke i Dalmacije na rovaš slavjanstva njegovati talijanstvo. ... !« I u toj knjizi ima jakih kucaja Antunovićevog slavenskog srca. Prava toplina njegova izbija istom iz romana »Odmetnik« (u Zagrebu, g. 1875., str. 293. u 8°). Glavno je lice Ignjat Josip Martinović, koji je bio »nevjeran bunjevačkoj svojoj majci, odmetnut narodnosti i riječi našoj, pokaran i Bogom i svijetom«, smaknut mačem centralističke Austrije. Gorka je sudbina toga junaka, koji je nastradao od njemačkog mača, ma da je za volju njemačke kulture i jezika bio prezreo svoj materinji jezik. Bio je redovnik, po naravi stvoren za govornika, vješt njemačkom jeziku. U tim svojstvima bila je njegova propast. Kao njemački propovjednik zamrzio je redovničku ćeliju, postao eksfratar, profesor na lavovskom sveučilištu i gorljivi pristaša slobodnjačkih, francuskih prevratnih ideja. Kao takav zamislio je i u Austro-Ugarskoj urotu protiv carskog doma. Urota je bila otkrivena, on uapšen, degradiran s časti svećeničke i smaknut krvničkim mačem 27. travnja g. 1795. Kod svakog zamršaja radnje, kao dobar genij, sjeća pisac »junaka« njegove majke, koja mu je na samrtnoj postelji ostavljala najdragocjeniji poklad: ljubav prema materinjem jeziku, prema slavenskoj narodnosti i katoličkoj vjeri. Istom, kad je u tamnicu došao, sjetio se Martinović pravog značenja ovog poklada majčine ljubavi. — Osim niti slavenskog duha, koji se cijelom pripovijesti dosljedno provlači, ima u toj knjizi bezbroj finih gnoma, lijepo i vjerno ocrtanih značajeva i široki pogled na političko stanje tadanje hvrope.

Još se spominju ove Antunovićeve knjige: »Naputak« i »Crkva Isusova«. Pisac ovakovih knjiga zaslužuje, da ga posebno istaknemo, ne radi gomile ispisane hartije, već radi onog slavenskog duha, koji je stajao kao slavenska oaza u madžarskoj pustari, te je dao ugarskim Hrvatima obilnih dokaza ljubavi prema svojem narodu.^[1]

Od ostale bunjevačke književnosti spominjem još ove knjige, o kojima mi je dao podatke vč. g. Blaško Rajić, župnik kod sv. Roka u Subotici: Duhovna mana, molitvenik; izdan prvom oko 1850 g. Priredio ga kantor kod sv. Roka Podolski. Potomci Podolskoga zovu se danas »Völgyi« ... G. 1907. preradio je i na novo izdao ovaj molitvenik B. Rajić. Osim ovog popularnog molitvenika imaju Bunjevci još ove knjige: Slava Božja od L. Majča Budanovića; Živa Ružica od Stipana Grgića, »ratara« iz Szent Istvana; Mali Jaganjac od Mije Mandića. Druga znatnija djela jesu ova: Ivić Šime: Pisma rica; Božo Šarčević: Rječnik; B. Rajić: Narodno blago, narodne starovinske pjesme; B. Rajić: Pridslava, pripovijest; Pajo Kulundžić: Narodno pitanje i budućnost Ugarske; P. Kulundžić: Dvije priče iz Sv. Pisma; Stipan Grgić: Knjiga o malenom Isusu; L. Budanović: 6-nedjeljna pobožnost.

Od perijodične literature vrijedna je spomena »Subotička Danica«, koja izlazi već lijepi niz godina i »Koledar« iz Budimpešte, što ga izdaje Koloman Roža.

Već spomenuti list »Bunjevačku-šokačku vilu« izdavao je Ivan Antunović. Izlazio je neko vrijeme i »Bunjevac«. »Subotičke Novine« izdaje Matija Mamužić prepozit i župnik u Subotici. Urednik im je Srbin N. Koranović. »Naše Novine« izlaze kao tjednik u Subotici. Urednik im je Bela Meszaros. Do nedavna ih je uređivao B. Rajić u posve nacijonalnom, bunjevačkom duhu. Prodajom tiskare dospjele su »Naše Novine« u ruke manje prijateljske bunjevštini. Imamo napokon »Neven«, koji izlazi već trideset i jednu godinu. Par zadnjih godina — osobito otkad je postao tjednikom — neumoljivom se bezobzirnošću bori za bunjevački jezik, junački zastupa bunjevačke interese, što više odgaja narod u tom smislu, da je ime Bunjevac samo jedno pokrajinsko ime naroda, koji je inače hrvatski. Neven i Nevenaši na čelu s Pajom Kulundžićem žilavo rade oko osnutka bunjevačke školske zadruge. Već se držala konstituirajuća skupština, kojom se sjajno manifestirala hrvatska bunjevačka svijest i ljubav prema hrvatskom jeziku.

Jezik je Antunovića i ostalih Bunjevaca čisto štokavačko narječje hrvaštine ikavačkog izgovora. Gdjekoji samo pisci idu za zbliženjem s književnim jezikom.

Za sve ugarske Hrvate izdaje madžarski »Katolički Pučki Savez« poučni mjesečnik i na hrvatskom književnom jeziku, a uz to svake godine i kalendar. Znadu i ove publikacije donijeti katkada koji članak napisan u duhu hrvatskom, pa tako i »Katolički Pučki Savez« daje ugarskim Hrvatima priliku, da na svojem jeziku čitaju dobrih i korisnih pouka.

Književnost »Vodenih Hrvata«

O književnosti »Vodenih Hrvata« napisao je File Szedenich, učitelj u Peresztegu g. 1911. knjigu pod naslovom »Naši pisci i naša književnost«, koja ima madžarski podnaslov »Magyar horvatok irodalomtortenete« (izašla u Šopronu kod tiskara Piri i Szekelya). U toj knjizi prikazuje u kratko pučku književnost (pjesme i priče), a u drugom dijelu umjetnu književnost i životopise svih pisaca rođenih od hrvatske majke.

Beleške

1. Značajno je, da hrvatske školske knjige ne spominju ovog hrvatskog pisca, koji doduše nije išao za tim, da steče književno ime, pa je ipak postao književnim i nacijonalnim uzorom ugarskih Hrvata.

Izvor

• Vinko Žganec, Književnost ugarskih Hrvata, Hrvatska prosvjeta, br. 4, str. 214 i dalje.