Kumova kletva

Izvor: Викизворник

Kumova kletva
Pisac: Janko Veselinović


    Duge zimske noći prekraćuju seljaci kao i varošani. Ili se nekoliko njih sastanu kod kazana, — koga u šali „duhovnikom” nazivaju — pa se tu „ispovedaju”; ili se iskupe kod jednoga, pa tu piju, pevaju uz gusle, razgovaraju i pripovedaju.
    I ja bejah na takoj jednoj sedeljci. Društva beše dosta. Pismo, pevasmo i razgovarasmo siti. Neki od društva zamoliše nekog čiča Ranka Draganovića da nam štogod priča. On usuka brkove, popi čašu vina, povuče iz svog dubokog čibuka nekoliko gustih dimova, i poče pričati.

I


    U svem našem selu nema čoveka starijeg od mene. Eto, što nas je ovde, znam za svakog kad se je rodio. Mnogo pamtim! Pamtim, kad ova naša crkva ne beše ovde, nego je bila jedna stara, tamo u groblju; pamtim kad je Ravnje „provaljeno”: onda mi je bilo osam godina; pamtim kad je gospodar Miloš izabran za kneza, kad je zbačen, kad je opet došao. Mnogo pamtim! Znam kad su Turci ovuda prolazili, kad su kaluđeri išli od sela do sela, te ispovedali, tukli žene što im ne skidaju vešalice mesa, — pa sam ih mrzeo gore od Turaka.
    K’o i danas znam kad su počeli suditi kapetani ovako po srezovima, i kad su počeli da postavljaju kmetove. Pre ti nije kapetana bilo, nego selo, onako „selski”, izviče jednog za kmeta, da mu štap, i ovaj posle kmetuje, dogod pošteno hoće da radi. Čim počne lagati, — mi njega smetnemo, pa biramo drugog. Tako je to išlo pre kod starog sveta.
    Beše u nas kmet moj komšija Stanojlo Puretić. Što beše bogat i zadružan taj čovek, to nema danas! On kao domaćin, pa četiri njegova brata, pa dva sinovca oženjena, pa dva i sin neženjeni, i tri devojke na udaju, pa žene, deca puna kuća. Imanja na po sela. Tu su njive, tu livade, pašnjaci i šume; po njivama se lelujaše strmnina[a] ili rodni kukuruzi, a po pašnjacima pasijaše ergela konja i čitavi čopori goveda, ovaca i svinja.
    Stanojlo beše čovek visok, prav k’o sveća, krupan i snažan. Treba mu samo pogledati one dve snažne ruke, pa da se kloni od njega. Moralo mu je biti preko 50 godina, jer beše prosed. Naravi je bio čudnovate. Što reče — ne poreče, pa da bi glavu izgubio! Nikoga nije sluš’o, radio je sve po svojoj pameti. U kući mu niko nije smeo preko njegove naredbe, — u opštini takođe, jer se tada naljuti i bije sve, čim god dočepa. Obično nosaše u ruci bič i njime bi mlatio koga stigne, kad se naljuti.
    Onakog domaćina i nije bilo u svetu! Onoliki narod i deca, — pa to sve ka’ anđeli! On samo ustane izjutra, a ustaj’o je rano, pa tek vikne: — Milisave!
    Najstariji brat dođe, a on onda određuje pos’o, i tada svako ide na svoj rad. Tu nije smelo biti zabune! On se onda umije, prekrsti nekoliko puta, ode do čardaka, prepne se na nj i nakupi i zobnicu kukuruza; onda sedne i okomi ih, pa onda ode te nahrani male praščiće. (To mu je bio najmiliji pos’o). Kad se vrati, vikne snahu koja ga služi, (to je obično najmlađa od žena), ona iznese, te mu polije. Pošto opere ruke, ona mu iznosi doručak; kad se mrsi, suva mesa ili slanine, a kad se posti, papule od pasulja; ali bilo mrs ili post, uvek je na sinijici[b] bela kao sneg pogača, koja se pod nožem vila k’o kajiš. On uzme svoju čuturicu, prekrsti se, pomene Boga i svog sv. Aranđela, pa nagne. Posle doručkuje. Kad se nahrani, snâ izmakne siniju i služi mu vino. On izvadi svoj dugi čibuk, maši se za duvankesu, koju je načinio od bešike, i napuni lušu; snâ mu donese žišku, i onda zadimi.
    Kad mu dođeš kući, ti si dočekan k’o vladika, — Bože ’prosti! Samo glediš šta se čini od onog naroda. Stanojlo obično ćuti i puši, pa kad mu što zatreba, — on se samo malo iskašlje. Lete one snahe ka’ da su im krila podmetnuta! Očima traže da vide šta treba, jer Stanojlo ništa ne govori. A ti... ti samo treba da kažeš šta želiš, — pa je smesta pred tobom! Eto npr. pio bi „varenu rakiju”, ti samo reci, — a u Stanojlovoj kući slobodno zaiskati:
    — Donesi de jednu vareniku, dijete...
    Ama smesta je pred tobom! Ka’ da je ona žena drži u nedrima k’o jabuku! Eto, taki vam je bio Stanojlo u svojoj kući.
    A u selu?.. U selu beše besan kao i u kući. Pre ti nije bilo ovako sudnica kao danas, nego onda bejaše kako lisnato drvo, — ili pred kmetovom kućom ili nasred sela, — sudnica. Tu kmet obično suđaše parničarima koji mu na tužbu dođu. I u nas beše, — baš na „krstu” — tako jedno drvo; sad ga već nema više.
    Stanojlo izađe na „krst” (raskršće gde se obično udari veliki krst). Ljudi koji imaju da se parbe ili tuže, prilaze njemu, nazovu Boga i pozdrave se, pa mu onda prinose žalbu. Stanojlo lepo svakog sasluša, pa tek onda rekne: „neka to i to bude ovako ili onako!” i — tako ostaje.
    Kad treba da se sastanemo, ili radi kakvog dogovora, ili radi kakvog kuluka[c], Stanojlo to odmah — na dan pre — naredi birovu[d], ćoravom Veljku, te ovaj obznani narodu. A umeo je da podvikne pusti, pa da se čuje po svemu selu! I onda, samo nemoj doći, pa se drži kruto. Badava bi se ti branio da nisi čuo, — Stanojlo te samo pogledi, pa tek oseče:
    — Dvadeset i pet!... Veljko, pa kaži de mu! On veli da te nije čuo.
    Moli, kumi, bratimi, veži nebo za zemlju — ne pomaže! Što je Stanojlo rekao, ono mora biti, pa da bi on zbog toga i s Bogom ratov’o. Veljko ošine kao gujom, pa se onda dobro češeš i svakad čuješ kad Veljko vikne.
    Kad kupi porezu, on sve beleži u raboš[e], i onda zna sve poimence koji je dao i koliko je dao. A i tu je bio žestok. Samo rekne: — Za nedelju dana — od danas — hoću da mi je poreza u rukama!...
    I tada pojaše njegovog đogata, uzme onaj prokleti bič, pa ko ne da, taj bude šiban k’o niko njegov. Moralo bi biti, pa da bi sve prodao za porezu. Stariji ljudi to su voleli, pa su hvalili Stanojla gde ga god stignu:
    Ono valja! Onako se kmetuje! On ti neće da čoveka dugo muči: te jesi ovo, te jesi ono, — on ti njemu cepne, pa se puši! Posle nema vrdanja: što Stanojlo rekne, mora biti kao hleba, ako hoćeš da si sit!... Badava, onakog kmeta nemaju druga sela.
    Mlađi svet nije baš tako voleo Stanojla. On im se nije dopadao zato što je bio suviše samovoljan, pa imao pravo — nemao. Ali ne smeđaše preko starijih.
    A Stanojlo... On kmetovaše kao što je naviko. Nije mogao pomisliti da bi se mogao naći ko da mu se protivi. Pa ipak nađe se.

II


    To beše njegov kum Srećko Sokočić.
    Omalen, sed, rumena lica, krezub a kočoperan starčić, — to beše Srećko, ili, kako ga mi u selu zvasmo: čiča Srećko! Bog da ga prosti! beše to veseo čičica. Nikad ne mogaše razgovarati s čovekom, a da se ne vrti kao čikov i da ne bije štapom u zemlju. Kad vidi da ga slušaju i da mu odobravaju, on čisto ne zna šra da radi od radosti... milo mu je ka’ da je Bog zna šta dobio.
    U selu je važio mnogo čiča Srećko. Kad je god trebalo o čemu krupnijem većati — odmah su pozivali čiča Srećka; a on bi tada, veseo što neće pametni ljudi ništa bez njegovog saveta da urade, došao odmah, pa bi o svakoj stvari govorio mnogo i savetovao bi da se uradi ovako ili onako.
    Međutim, on rečima neće nikad kazati da mu je to milo; šta više: on se ljuti, praćaka i baca, govori svakom kako ga jednako zivkaju, i kako mora da ostavlja svoj pos’o, pa da ide tamo i da sa kmetovima stvari uređuje, — ali, najposle, on to čini za ljubav opštini. Ali mi vidimo kako je to njemu milo, kako njegovom vikom misli da je prikrio od nas radost, pa se samo slatko nasmejemo kad nam on leđa okrene.
    Jedanput, ne znam zašto, podžavelja[f] ti se on sa svojim kumom, kmetom Stanojlom. Stanojlo reče nešto, a čiča Srećko to ne odobri, nego poče da dokazuje onde da to nije nikako dobro. Stanojlo, naučen da se njegovo prima, jedva otrpi ti pred svetom, ali onoga časa omrze svoga kuma Srećka, i gledaše zgodnu priliku pa da mu vrati žao za sramotu.
    Čiča Srećko, opet, poče zuckati pomalo protiv Stanojla, nazivajući ga: samovoljom. Gdegod među ljude dođe, odmah počne o Stanojlu govor. Mladi svet vrlo milovaše da se sa čiča Srećkom razgovara.
    Stanojlo to doču. Kao da se pomami kad mu to kazaše. „Ama zar da on jedini sme na me? Zar drugi da ćute, a on sam da me kleveta? Platiće mi to odmah!” Tako mišljaše Stanojlo... I već da poleti, pa da izreče svoju osudu: dvadeset i pet, Veljko!... ali se opet uzdrža, premišljajući: „šta ću mu? star je čovek; a posle... posle toga i kum mi je ... ko bi to smeo?”
    Dan za danom prolazaše. Ljudi rađahu svoje poslove. Čiča Srećko ka’ da se primirio, al’ opet po malo zucne protiv Stanojla; a Stanojlo opet čekaše zgodu, pa da za sve plati svome kumu Srećku. Dade mu se i ta prilika.
    Beše baš licem na „Ognjenu Mariju”. Ljudi obično ne rade u taj dan, nego se okupili oko „krsta”, pa tu razgovaraju. Beše tu i Stanojlo i Srećko i drugi pošteni domaćini. Sede i pričaju.
    — Ko li je ono? — reče čiča Jova.
    — Mirko — veli čiča Srećko, metnuvši šaku nad oči.
    — Koji Mirko; Zar Stojić?
    — Jes’, on.
    — Što li onako hiti?
    — Ne znam ja Boga mi — reče čiča Srećko.
    U taj mah Mirko, te među njih.
    — Pomoz’ Bog!
    — Bog te čuo!
    — Šta vi radite?
    — Et’... sedimo.
    — Što si se ti tako oznojio? — pita ga čiča Srećko.
    — Ama tražim tebe.
    — Mene?
    — Ja. Oni tvoji „vrzinjaci”[g] pustili volove u moje kukuruze, pa sve potrli.
    — Ne može biti!..
    — Hajde, da vidiš.
    — Ama, kako to da puste?
    — E kako. Govorah ja tebi, da ti je plot do moje njive posrnuo i da treba da ga popraviš. — Znaš, Bogu ’vala, da ti je mraonja „derač”.[h]
    — Ja... ja... a ja rekoh deci da pričuvaju — pa eto pustiše... Pa veliš mnogo štete?
    — Mnogo, Boga mi!
    Stanojlu sinuše oči.
    — Veljko — viknu on.
    Ćoravi Veljko dođe.
    — Jesi l’ vik’o ti, da ljudi čuvaju stoku, da ne ulaze u štetu?
    — Ja’ome! — reče Veljko.
    — Jesi l’ kaz’o da ću da kaznim svakoga koji bude pustio stoku u tuđu hranu.
    — Jesam.
    — Pa, kume Srećko? reče Stanojlo, jedva prikrivajući radost što mu dođe tako „na nogu”.
    — Ovaj... kume... ja sam i kaz’o mojim, a... ovaj... viš’ ti njih... pustili...
    — Pa kaki si ti starešina, kad te tvoji mlađi ne slušaju?
    — Slušaju kume... ali.. eto vi’š... deca, pa se zaigrala... Ovaj... što bude štete ja ću platiti... ja ću platiti... ja ne odričem...
    — Znam ja da ćeš platiti! Ti i moraš platiti — neću ja! Ama zašto da to bude?
    — Pa... više neće.
    — Više i ne sme! Ama, jesi li ti čuo da je Veljko vik’o, da će svaki da bude kažnjen ko pusti marvu u štetu?
    — Čuo sam.
    — Pa nisi posluš’o... a?
    — Pa... deca...
    — Veljko; spremi de!...
    — Šta kume... šta?... viknu čiča Srećko, skočivši kao oparen.
    — Šta? Dvadeset i pet!... eto šta!
    Strašan li beše Stanojlo. One velike veđe nadnele mu se na oči, pa mu se sjaje dva oka ka’ dve zvezde. Čiča Srećko pogleda u njega, pogleda... pa zadrhta košulja na njemu.
    — Kome dvadeset i pet?
    — Tebi!... jedva izgovori Stanojlo.
    — Meni!
    — Tebi!
    — Zar ovoj sedoj kosi? reče čiča Srećko skinuvši kapu i uhvativši punu pregršt belih vlasi.
    — Jes’!
    — Zar kumu, koji te je na rukama držao?
    — I kumu i mom ocu i Bogu... i... svakome ko ne sluša!... Dole!
    — Ja ću da platim — reče čiča Srećko.
    — Dole! — reče Stanoj’lo.
    — Dole?
    — Dole!
    — Neću!
    Zasjaše mu se male očice i on poteže nož. Pogleda oko sebe pa viknu:
    — Ko mi priđe... mrtav je! Kum Stanojlo, evo da ti za svaku batinu platim dukat. Vidiš ovu sedu kosu... vidi!... obelih, a ne dobih ni jedne batine. A ti... ti hoćeš da mi udariš dvadeset i pet!
    — Ja hoću! Veljko drži!
    Veljko pritrča, udari štapom po ruci čiča Srećka i — nož ispade. Veljko ga steže za mišice. Ljudi poskakaše.
    — Šta hoćeš ti Stanojlo? — viknu čiča Jovan.
    Stanojlo dokopa štap, skoči na Jovu i podviknu:
    — Natrag svi!... Veljko povedi ga na macke[i].
    Svet stuknu nazad. Niko ne smede ni pogledati Stanojla, a džaba[j] ti da mu ubrani što je naumio. Sve je ućutalo. Čini mi se da bi čovek čuo kako lupaju srca... Stanojlo samo drhtaše od radosti.
    — Ne na kuma i Sv. Jovana, — viknu čiča Srećko, kad ga dovedoše do one nesrećne daske što se zove: macke.
    — Ja i neću na kuma — reče on, kao mirnim glasom, i skide kapu, pa je metnu na zemlju podalje od sebe.
    — Eto, kumstvo je u kapi.
    — Kume, da platim...
    — Sad ćeš platiti.
    Ljudi okrenuše glave, pa glede tamo u čestu. Veljko dokopa čiča Srećka, koji najposle moljaše, i obori ga na macke, pa mu gvožđem — udešenim za ruke, noge i leđa — prikopča telo za dasku. Odmače se da bira štap. Čiča Srećko opet moljaše, a Stanojlo nabra obrve, pa samo kad i kad rekne:
    — Eto, kumstvo je u kapi!
    ... Ćoravi Veljko baci izlomljen štap i otkopča čiču od macaka. Čiča Srećko ćutaše ležeći kao da nema života u njemu. Veljko ga zgura s daske na zemlju. Čiča skoči; zakrvavljenim, plačnim očima pogleda po skupljenim očima pogleda po skupljenom narodu, baci pogled na Stanojla, koji vrdaše sa očima, i Veljka koji stajaše uz Stanojla, češući se mirno po glavi, pa onda obori oči dole... Poćuta nekoliko trenutaka tako oborene glave; grudi mu se nadimahu, ruke otpustio niza se... Najedanput mu udariše suze i on poče jecati. Dokopa se oberučke za oči, dođe do krsta i nasloni se na nj... Onda diže glavu, pogleda po skupljenom narodu i pljunu:
    — Sram vas bilo!... Zar da se ovako šta pred vama desi?... jes!... vi niste ljudi!
    On skide kapu s glave, prekrsti se i celiva onaj krst pa viknu:
    — Svemogući Bože! Čuj glasak crva tvoga! i slušaj molitvu njegovu!...
    Onda pogleda na Stanojla; ovaj se uzdrhta.
    — Da Bog da kume dočekao jada za života tvoga!... veselje ti se u žalost pretvorilo!... Seme ti se zatrlo, a ti, junače, ne mogao duše ispustiti, dok preda me na kolena ne padneš, da oproštaja tražiš!... Veliš, kumstvo je u kapi — i, eto, ti si ga prekršio... i ja ga kršim i... više nismo kumovi!...
    To rekavši baci kapu — koju držaše u rukama — pod noge, i svu je izgazi. Onda prođe kroz narod i ode kući. Vetrić se igraše sa njegovim, kao sneg belim vlasima, a narod gledaše za njim dršćući od straha.

III

  1. Strmnina — žito.
  2. Sinijica — mala trpeza.
  3. Kuluk — prinudni rad.
  4. Birov — opštinski vikač.
  5. Raboš — daščica za beleženje urezivanjem.
  6. Podžaveljati se — posvađati se.
  7. Vrzinjak — nemirno dete (koji preskače vrzine).
  8. Derač — vo koji ruši ogradu.
  9. Macke — sprava od drveta u koju su se nekad polagali ljudi osuđeni na tuču.
  10. Džaba — uzalud.

Izvor[uredi]

Veselinović, J. 1926. Pripovetke. Beograd: Izdavačka knjižarnica Gece Kona. str. 518.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Janko Veselinović, umro 1905, pre 119 godina.