Kulu gradi aga Hasan aga
Kulu gradi aga Hasan aga,
Kulu gradi tri godine dana.
Pošto aga kulu sagradio,
Tad uvede ostarjelu majku:
„Viđi, majko, prebijelu kulu! 5
Je l’ mi l’jepa prebijela kula?"
„A moj sine, aga Hasan aga,
L'jepa ti je prebijela kula,
Još da ti je vjerenica ljuba,
Vjerna ljuba bega Bećir bega! 10
Jer je ljepše u svijetu nema —
U svih sedam vlaških kraljevina
I u osmoj turskoj carevini."
Kad to začu aga Hasan aga,
Staroj svojoj progovara majci: 15
„O bora ti, moja mila majko,
Kako ću je ugledati, majko?"
Govori mu ostarjela majka:
„Lasno ćeš je ti vidjeti, sine,
Ti zamoli Radu neimara, 20
Nek načini trista basamaka,
Pa se penji kuli na bedeme,
U jaciju kad bego večera.
Beg Bećir beg čudan adet ima:
Kada klanja i večer večera, 25
Onda uzme svoju vjernu ljubu,
Uzima je na krilo junačko,
Pa je ljubi u bijelo iice,
Pa joj broji po grlu dizije,
Eto ćeš se nagledati ljube!" 30
To je aga jedva dočekao,
Da osvane i ograne sunce,
Te on traži Radu neimara,
Da mu gradi trista basamaka.
Pa se penje kuli na bedeme: 35
U l’jepo je doba dolazio,
U jaciju kada beg večera.
Pošto beže večer večerao,
On uzima svoju vjernu ljubu,
Pa je ljubi po bijelu licu. 40
Kad to viđe aga Hasan aga,
Šćaše junak dolje ukinuti,
Al se hvata rukom za demire.
Birdem svanu i ogranu sunce,
Ode aga u pjanu mehanu. 45
Njemu Turci hožđeldiju daju.
Aga njima tiho progovara:
„Prođ’te me se, moja djeco draga,
Ah kakvo sam noćas gled’o zlato,
Vjernu ljubu bega Bećir bega! 50
Da je ono moja vjeraa ljuba,
S njom se ne bih rasto za tri dana!"
A to Bećir i gleda i sluša:
Brzo skoči na noge lagane,
Pa prignu laguhna binjiša, 55
A uzjaha konja od mejdana,
Pa on iđe dvoru bijelome.
Pred’ njega je ljuba išetala.
Govori joj beže Bećir beže:
„Dilje, dilje, nevjernico ljubo! 60
Ti ne ljubiš bega Bećir bega,
Već ti gledaš agu Hasan agu.
Vodi roblje što si mi dovela,
Nosi blago što si donijela,
Pa ti hajde rodu unatrage." 65
Govori mu vjerenica ljuba:
„Hajd’, ne luduj, beže Bećir beže,
Ja i ne znam age Hasan age,
Već ja znadem tebe gospodara."
Opet veli beže Bećir beže, 70
Opet veli vjerenici ljubi:
„Dilje, dilje, nevjernico ljubo!
Ljut je aga, da te ne okara,
Oštra sablja da te ne obreže,
Ljut je đogo, da te ne očepi. 75
Vodi roblje što si mi dovela,
Nosi blago što si donijela:
Ostavi mi sina Muhameda
I nejaku kćerku Melećhanu,
Da neguje brata Muhameda." 80
Kad se ljuba viđe na nevolji:
Vodi roblje, što mu je dovela,
Nosi blago, što je donijela;
Ona ode braći Atlagića,
A ostavlja sina Muhameda 85
I nejaku šćercu Melećhanu.
Muhameda luda ostaviia,
Vrlo luda — od godine dana,
Melećhanu od tri godinice.
Ona iđe dvoru bijelome, 90
Tužna, jadna i ocu i majci.
Tako stalo za godinu dana,
Kad nastala druga godinica,
Prose prosci Atlagića seku,
Prose prosci sa četiri strane: 95
Nju mi prose lale i veziri,
Nju mi prose tri paše careve,
Nju mi prose Mujezinovići
I prose je Šestokrilovići
I prose je Rumenilovići — 100
Nju mi prose sa četiri strane,
A najviše aga Hasan aga.
Knjigu piše ljuba Bećir bega,
Pa je šalje begu Bećir begu:
„Čuješ mene, beže Bećir beže, 105
Mene prose na četiri strane,
Sve ću mlada natrag povrnuti,
Ako ćeš me mladu povratiti.
Svi me prose na sve četir’ strane,
A najviše aga Hasan aga." 110
Kad Bećira knjiga dopanula,
Pa on viđe što mu knjiga kaže,
Hitro drugu knjigu napisuje:
„Udaji se, nevjerna mi ljubo,
Udaji se, u me ne uzdaj se, 115
Udaji se za koga ti drago!
Al ne uzmi agu Hasan agu."
Kad je ljubi takva knjiga došla
I kad viđe šta joj knjiga kaže,
Ražljuti se ljuba Bećirova, 120
Pa ne pita ni oca ni majke,
A ni braće — devet Atlagića.
Knjigu piše agi Hasan agi:
„Haj điđijo, aga Hasan aga,
Kupi svata koliko ti drago, 125
Hajde po me — kad je tebi drago!"
Kada agi takva knjiga dođe,
Veselo je ago dočekao,
Pa on kupi na kitu svatove:
Mlađe momke nikad ne ženjene, 130
Dobre konje nikad ne jahane,
Pa on ide dvoru Atlagića
I on vodi gospodu svatove.
I pođoše od bijela dvora,
Razviše se alajli bajraci, 135
Udariše zile i borije,
Zapucaše na gradu topovi.
Kad to začu beže Bećir beže,
Da se ženi aga Hasan aga,
Da mu prosi vjerenicu ljubu, 140
Brzo ide dvoru bijelome,
Pa dozivlje Kumriju robinju:
„Bogom sestro Kumrijo robinjo!
Udaje se nevjernica ljuba
Za onoga agu Hasan agu — 145
Čini čine kakve gode znadeš,
Ne bi li je, bog do, prekinulo!"
Ja da vidiš Kumrije robinje,
Ja da vidiš, kučka je rodila!
Kolike je čine učinila, 150
Iz strehe je krvca prokapala.
Kad ugleda beže Bećir beže,
Da to idu kićeni svatovi,
Da mu vode vjerenicu ljubu,
On dozivlje šćercu Melećhanu: 155
„Uzmi, šćeri, brata Muhameda,
Iznesi ga pred bijele dvore,
Ne bi li se majci ražaljilo,
Ne bi li nam u dvore unišla."
Kad to začu šćerca Melećhana, 160
Ona uze brata Muhameda,
Iznese ga pred bijele dvore,
Kud će proći kićeni svatovi
I njihova milosnica majka.
Ja da vidiš čuda golemoga! 165
Kad naleze kita i svatovi,
Koliko se ražljutila majka,
Tek što nije djecu pogazila.
Kad je došla svom bijelom dvoru,
Kad su svati konje odjahali, 170
Svi svatovi večer večeraše
I mladence u đerdek svedoše:
Sjede ljuba u brusa dušeke,
Kraj nje sjede aga Hasan aga,
Stade ljubi biser otpinjati. 175
Njemu ljuba tiho progovara:
„Nosi ruke, puste ti ostale!
Nijesi mi ti biser kupio,
Već moj dragi beže Bećir beže —
Sve na struku po deset dukata." 180
On joj stade džamfez otpinjati,
Opet veli vjerenica ljuba:
„Sebi ruke, ostale ti puste!
Nijesi mi džamfez kupovao,
Već moj dragi beže Bećir beže, 185
Sve na aršin po deset dukata."
I u njojzi živo srce puče,
Mrtva pade u meke dušeke.
Kad to viđe aga Hasan aga,
Udari se rukom po koljenu: 190
„Što ću junak od života svoga!
Žene će mi na s'jelu govorit:
„A đidije, age Hasan age!
Đe on ote živu čo’jku ženu,
Pa je zakla prvu noć u sobi." 195
Ter izvadi nože okovane,
Udari se usred srca živa:
Mrtav pade na meke dušeke.
Sve to čulo veliko i malo.
