Krsno ime kralja Milutina

Izvor: Викизворник


Krsno ime kralja Milutina

Kralj Milutin krsno ime služi,
Krsno ime svetitel Jovana,
Sastavio dosta Srbadije,
Srbadije i stare i mlade,
Tri mu pune sofre i dolije, 5
Jedna sofra od suhoga zlata,
Druga sofra od srme žežene,
Treća sofra od šimširovine,
Što je sofra od suhoga zlata,
Za njom sjede sedam dženerala, 10
I ostala sva srpska gospoda,
Među njima igumane Makso;
Što je sofra od srme žežene,
Za njom sjede prostački kmetovi;
Što je sofra od šimširovine, 15
Za njom sjede đeca iz ćelije,
Oko njihe sluge nekolike,
Što im služe vino i rakiju,
Zameđeno i zašećereno,
Kad se hladna napojiše vina, 20
Te im vince ugrijalo lice,
A rakija sobet otvorila,
Onda reče kralje Milutine:
»Srbadijo, moja braćo draga,
Poslušajte što ću govoriti: 25
Kada svane i ograne sunce,
Da idemo u nove ćelije,
Da mi naše knjige rasklopimo,
Da vidimo naše staropise,
Što nam knjige od starina pišu, 30
Što će naša đeca dočekati,
Šta će narod srpski zapamtiti,
Šta li nosi potljeno vrijeme?«
Kad to reče kralje Milutine,
On to reče, svi mu kajil biše, 35
Pak od zemlje na noge skočiše,
Te odoše u nove ćelije,
Dovedoše đecu vilosove,
I po redu stare kaluđere,
I ostale mloge sanovnike, 40
Rasklopiše knjige starovnike,
Pak gledaše četiri sa'ata,
Kad izišla četiri sa'ata,
Onda reče kralje Milutine:
»Zlatna brado, igumane stari, 45
I đečice naši vilosovi!
Šta nam knige starovnici pišu,
Tolkujte nam, da razumijemo?«
Progovara igumane stari,
I ostala đeca vilosovi: 50
»Gospodine, kralje Milutine!
Naše knjige starovnici pišu,
Da će postat na zemlji nevjera,
I zmajevi 'oće pobjegnuti,
U visine nebu pod oblake, 55
Iza toga preuzet se carstvo,
I na zemlji nestati junaka,
Srb će Srbu nevjeru činiti,
Suprot toga izgubiti carstvo,
Narod srpski presjenuće sunce, 60
Naše crkve porušiti Turci,
Ponajprije Stambol pritisnuti,
Starog grada cara Kostadina,
I veliku, Jasofiju crkvu,
Što je tak'e u svijetu nema, 65
I u njoj će oborit oltare,
Pa uz crkvu prizidat munare,
I na njima hučit mujezini,
Kad poruše crkvu Jasofiju,
Porušiće mlogo namastira, 70
I bijelu Petkovicu crkvu,
U Prizrenu našem Carigradu,
Kad poruše Petkovicu crkvu,
Biće tuga vas narod hrišćanski.«
Kad Milutin saslušao r'ječi, 75
Suze proli niz bijelo lice,
Suze proli, a njima govori:
»Vilosovi, moja đeco draga,
Visoko me vi opečaliste,
Da, mi toga dočekat' nećemo?« 80
Njemu vele đeca vilosovi:
»Gospodine, kralje Milutine,
Tog' se ne boj, tog' dočekat nećeš,
Ni četvrta đeca nekom tebe,
Tešk' onome ko toga dočeka.« 85
Kad vijeću tak'u učiniše,
Suze proli sva srpska gospoda,
Književnicim' kralje govoraše:
»Vilosovi, moja đeco draga!
Poslušajte, što ću govoriti, 90
Kada akšam na zemljicu pa'ne,
U svilu se novu obucite,
Pak otid'te u nove ćelije,
Zapalite mume i čirake,
Rasklopite knjige starovnike, 95
Pak gledajte s večer' do sabaha,
Te vidite što nam knjige pišu,
Kad se srpsko pak preuzme carstvo,
Oće li se ikad povratiti?
Kad se naše pak poruše crkve, 100
Oće li se ikad pograditi,
I na njima zvona udariti,
Našu braću sunce ogrijati?«
Pak od zemlje na noge skočiše,
I odoše u nove ćelije, 105
Zapališe mume i čirake,
A u ruke knjige prihvatiše,
Te gledaše s večer' do sabaha,
Kad viđeše što im knjige pišu,
Od zemljice na noge skočiše, 110
Te s' umiše i Bogu moliše,
Kad s' umiše i Bogu moliše,
Posjedaše u nove ćelije,
A sluge im pivo donesoše,
Zameđeno i zašećereno, 115
Tu se hladna napojiše vina.
Dok evo ti Milutina kralja,
A za njime sedam ienerala,
Sitno šeću, gledaju preda se,
Pa odoše u nove ćelije, 120
Đeno sjede đeca književnici,
Književnicim' dobro jutro viču,
Književnici Boga prihvatiše,
Ispred njihe na noge skočiše,
Sjede kralje u nove ćelije, 125
Pak do sebe mlađe poredio,
Sve posjede sedam ienerala,
Slavno kralje sjede besjediti:
»Đeco moja, moji vilosovi,
Jeste l' vid'li što nam knjige pišu? 130
Kad se naše pak preuzme carstvo,
'Oće li se ikad povratiti?
Kad se naše pak poruše crkve,
Oće l' braću sunce ogrijati,
'Oće li se ikad pograditi.« 135
Govore mu đeca književnici:
»Gospodine, kralje Milutine,
Tanko će se povratiti carstvo,
A još tanje pograditi crkve,
Dok s' ne složi sve sedam kraljeva, 140
Pak svi jednu vjeru uzvjeruju,
Čistu vjeru Hrista krštenoga,
Kad se složi sve sedam kraljeva,
Onda će se zamlja proslaviti,
I naše se ime pomenuti, 145
Srbinu se Prizren povratiti,
Petkovica pograditi crkva;
Onda će se Stambol povratiti
I Sofija Grcim' od Turaka,
Na Sofiju obornt munare, 150
A ogradit visoke zvonare,
A u njojzi pogradit oltare,
I ostale pograditi crkve,
Što su stari cari napravili,
I na svakoj zvono udariti.« 155
A kad začu kralje Milutine
I njegovo sedam dženerala,
On zavuče u cepove ruke,
Izvadi im stotinu dukata,
Pak otalen na noge đipio, 160
A za njime igumane stari,
I njegova đeca vilosovi,
I njegovo sedam dženerala,
Pak odoše u bijelu crkvu,
U bijelu Petkovicu crkvu, 165
Petkovicu svoju zadužbinu,
Što je kralje sebi napravio,
Zadužbinu za života svoga,
Te služaše tajnu leturđiju,
Služiše je šest puno sa'ata, 170
Kad s' osluži tajna leturđija,
Kralj Milutin iziđe iz crkve,
A za njime sedam dženerala,
Pak i oni igumane stari,
I njegovi mladi vilosovi, 175
I ostala slavna Srbadija,
Svi odoše u kraljeve dvore,
Posjedoše za punu trpezu,
A oko njih sluge nekolike,
Donesoše vino i rakiju, 180
Pak sjedoše hladno piti vino,
Pak tu piše vino i rakiju,
Za punijeh neđeljicu dana,
Kad proslavi svetitelja svoga,
Svaki ode zavičaju svome, 185
Kralj ostade u bijelu dvoru.



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 64-68.