Krvni mir/17

II ČIN

PROMJENA

PROMJENA

VII POJAVA

Obična mehana. Četvorica momčadi za jednim starim stolom, na kome je velika boca s vinom, sjede pijani. Samo jedan što je malo trezniji, te kad se zavjesa digne, on pjeva uz gusle:

     Konja jaše Kraljeviću Marko,
     Konja jaše kroz goru zelenu.
     Namjera ga namjerila bila
     Na junaka Deliibašić Ibru.
     Govori mu Delibašić Ibro:
     »Kraljeviću, uklonii se s puta.
     Ako li se ukloniti nećeš,
     Topuzom ću tebe udariti,
     Topuzom ti kosti polomiti!«
     Nasmija se Kra.ljeviću Marko,
     Nasmija se i dva i tri pu'ta,
     Pa poteže svoju čibučinu
     Nj'om udard Delibašiić Ibru.
     Kako ga je lako udario,
     Glavu mu je na troje razbio —
     Čelo pršte, oči iskočiše!
     Nasmija se Kraljeviću Marko:
     »O junače Delibašić Ibro,
     Kad ti glava od čibuka praska,
     Kako li bi od mog buzdovana!«

(Ostavlja gusle, toči i pije.)

II MOMČE (pijan): E lijepa pjesma! Baš valja.
III MOMČE (isto): Jes’, ali je Marko dobro pio, pa je zbog toga i bio junak.
IV MOMČE: Tako i ja velim ...
DRUGO: E, ništa vam ne bi’ volio, nego kad bi u nas protekla rijeka vinom.
TREĆI: Bogme bi se napili.
ČETVRTO: Ja bih odmah načinio na obali kolibu, pa se od nje ni odmic’o ne bih.
PRVO: Jes’ ama na obalama ima đavola. Moja pokojna baba viđela ih je jednom pa se tako prepala, da je mjesec dana morala odležat’.
ČETVRTO: A što da se prepane od svoje braće? Zar nijesu davno kazali da su đavo i baba brat i sestra.
PRVO: Bre nemoj tako govoriti! Ona je bila dobra žena! Znaš li da je i tebe izliječila?
ČETVRTO: Jes’ izliječila me od groznice... Dala mi nekakvu travu, pa pošto sam je popio, do dva mjeseca iza toga pušća me groznica. (Ona dvojica udare u smijeh.)
PRVO (žestoko): Nemojte se tu šaliti sa mrtvacima, jer može bit’ čuda.
TREĆE: Šta? Zar prijetiš?
PRVO: Ne prijetim, nego govorim ljucki.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.