Krvava pjesma
Čujte, braćo, da vam jade kažem,
Naše crne da opišem dane:
O Furjanu, selu krševitu,
Krševitu ali ponositu.
Osamnaestog aprila mjeseca 5
Četrdeset i druge godine,
Te godine teške i krvave,
Kada mnoge popadaše glave,
Kada mnoge kuće izgoreše
I ognjišta pusta ostadoše, 10
Lješevima s’ jame napuniše,
Iz Broćanca kurir doletio
U svitanje jutra proljetnoga,
Ćujić Mile, dijete od junaka,
Omladinku Zoru dozivao: 15
„Ustaj, Zoro, žalosna vam majka,
Eto k vama ustaških krvnika
Od Cetina, gnijezda krvavoga.
Od nekog su dušmani doznali
Da nam ovdje partizana nema, 20
Da su naši ošli bataljoni
Prema Plaškom prema Jasenici;
Ošli biti crne Talijane
I četnike, srpske izdajice;
Da su pusti Furjan i Mašvina 25
Ostali bez svojih branitelja;
Pa se digle zvijeri ostrvljene
Da po selu pokolju nejači.
Zato bjež’te u selo Mašvinu
Jer krvnika tamo jošte nema.“ 30
Istom oni u riječi bili
Prve kuće u plamen buknuše,
A iz kuća narod povrvio;
Golo, boso što se iz sna trglo,
U bunilu ne zna što da radi. 35
Grabi majka četvero dječice,
Kog na leđa, kog za ruku vuče;
Grabi starac troje unučadi,
Djecu vuče a i sam posrće
Jer mu staro oronulo tijelo, 40
Al’ nevolja goni da se kreće,
U miru mu ne da umrijeti.
Mali braco, nema osam ljeta,
Nosi seku od godine dana;
Mlada snaša lani dovedena, 45
Nosi mlada bolesnu staricu,
O pojasu čedo nerođeno;
Neko vuče torbu natrpanu
U nevolji kruva da se nađe,
Neko kruva a poneko ruva — 50
Što je kome prvo došlo ruke.
U štalama stoka je ostala,
U svinjcima ostale su svinje,
Pune škrinje ruva đevojačkog
I ponešto žita na tavanu 55
Što u zemlju nije zakopano;
Sve ostaje, da se glava spasi,
Dok se živi dotle se i nada.
A sad čuj me, mio pobratime,
Slušaj jade pa suze prolijevaj 60
Nad sudbinom raje pet stotina,
Niti krive niti kome dužne,
Što je srpsko ime ponijelo.
Pred njima je Zora omladinka,
Mlada cura ama soko sivi. 65
Okrenuše brdu u planinu
Ne bi li se gore dočepali
I Mašvine, sela širokoga;
Misle tamo ne ima dušmana.
Kad stigoše na rub od planine, 70
Evo njima jada iznenada:
Iz planine puške zaštektaše,
Zalajaše puškomitraljezi;
Dočekalo stotina krvnika
U zasjedi, crn im obraz bio, 75
K’o da čeka četu partizana
Koji nose pušku o ramenu,
A ne ovo raje goloruke.
Kada prvi planuše plotuni
U gomilu đe promašit neće, 80
I đe kuršum dvojicu ubija,
Tu stotine na zemlju padoše,
Popadaše i mrtvi i živi.
Nasta vrisak što goru prolama,
Nasta lelek nebo da zaplače. 85
Tad iz grma skočiše krvnici,
Iskočiše, nože povadiše;
Ti junaci iz Cetina grada,
Ta gomila prljavoga gada
Žene, starce klati započeše, 90
Na noževe djecu nabijaše,
Kundacima glave razbijaše;
Tu potoci krvi potekoše,
E, pomišljah, niko ne ostade
Jer sve leži po zemlji krvavoj. 95
Al’ da vidiš Zore omladinke.
Viknu mlada iza svega glasa
I nadvika vrisak i jauke:
„Bjež’te, braćo, svak na svoju stranu,
Ne bi l’ neko neđe utekao, 100
Jer ovako niko ostat’ neće!“
I da vidiš čuda, pobratime,
Digoše se zdravi i ranjeni
I prsnuše na četiri strane,
Na ustaše mnogi naletiše, 105
Pa se ovi s njima zabaviše,
A mimo njih drugi proletiše.
Neki od njih selu poletiše,
Al’ vidješe tamo puta nema
Jer je selo baklja od plamena. 110
I još, brate, da ti čudo kažem,
Hoćeš ovo moći vjerovati:
Iz sela se pljačka izvozila,
U čoporu stoka izgonila,
Za stokom se glasna pjesma čuje: 115
Što Srbima Ante poručuje.
Kada pjesmu i koljači čuše,
Kada čuše, većma pobjesniše,
Kao bjesni vuci zavijaše,
Na sve strane u lov poletiše, 120
Što stigoše na mjestu ubiše.
Tad po neku curu uhvatiše,
Svezaše je pa je ostaviše.
I ionovo da ti čudo kažem,
Ko god svojim očima ne vidi, 125
To je svakom teško vjerovati:
Kada oni pokolj dovršiše,
Tada gnjusnu rabotu počeše;
Povezane cure pokupiše,
Iz krvi ih malo izvedoše, 130
Pa odjeću sa njih pokidaše,
Na crnu ih zemlju oboriše,
Pokraj glave nože udariše
Da pokažu što ih čeka tužne,
Što ih čeha aho se opiru. 135
Što ih čeha one dobro znaju,
Pa pohorne bile il’ ne bile;
Hvataju ih hrvavim ruhama,
Hvataju ih za bijelo tijelo;
Opet s’ čuše vrisha i jauci, 140
K’o da ljude rashidaju vuci;
Pola mrtvu jedan savlađuje,
Drugi svoju po zubima bije,
Treća šuti, očima prevrće
I umrije, žalosna joj majha; 145
Pobješnjeli nije opazio
Da je na njoj rana smrtonosna.
Mila braćo, što da zborim više,
Njih pedest taho uradiše,
Noževima onda ih pohlaše 150
I u hrvi gole ostaviše.
Al’ ustaša Orešković Mile,
Od Gospića iz Široke Kule,
Začuo je Zoru omladinhu
Na počethu kad je povikala: 155
„Bjež’te, braćo svak na svoju stranu!“
I potekla u jednu šikaru.
Orešković za njom potrčao.
Tad bi Zora možda i pobjegla,
Al’ je druga susrela nevolja: 160
U bježanju naišla na majku
I još jednu sestricu nejaku.
U tom stiže i sestra joj Draga
Sa nejakim u rukama sinom,
Malim Brankom od četir’ godine. 165
Orešković sad ih lako stiže;
Kad stigao, on se okrenuo,
Opazio dvojicu ustaša,
Opazio đe se približuju
Ne bi li mu lova preoteli. 170
Kao pseto kad dočepa kosti,
Tako i on na njih zarežao,
Spreman da se sa njima pokolje,
Da mu oni ne preotmu plijena
Koga, kaže, sada ne bi dao 175
Ni samome Anti poglavniku.
Orešković’ znali su krvnika,
Sa kojijem nikad šale nije
Kada sam sa robljem raspolaže,
I dok pseću narav zadovolji, 180
Pa se oba natrag povratiše
Da sa Milom ne zameću kavge.
On poćera roblje u jarugu,
Kundakom je majku oborio,
A čizmom je druge udarao. 185
Al’ i to se lakše podnosilo
Nego ono što je govorio:
„Ajde, kaže, krepalino stara,
Odmah sam te mogao ubiti,
Ala hoću da to svi gledate 190
Kako ću ti ćerku udesiti
I pred tvojim očima zaklati."
Kad siđoše dolje u jarugu,
Opaziše iznemogla starca;
U jarugu konje doćerao, 195
Dva zelenka ljepši od ljepšega,
Sakrio se ne bi l’ umakao.
Ustaša se konj’ma nasmijao,
Još je jednu želju postigao;
Odjašiće u Široku Kulu 200
Pa se svome ćaći pohvaliti
Što u boju junak zadobio!
Tu se jadnom narugao starcu:
„I onako tebi grob je blizu,
Poslaću te bogu na istinu 205
Da s’ ne mučiš po ovim brdima;
Ali hoću da još nešto vidiš:
Kako mladi danas uživaju
Kad poglavnik ovdje gospodari.“
Al’ je krvnik neoprezan bio, 210
Pokraj sebe pušku ostavio,
Omladinku Zoru pograbio.
Ali Zora, junačko koljeno,
U lice mu nokte urezala,
Do konja se tako doguraše 215
I oboje pod konje padoše.
Tad se od njih konji poplašiše
I sa sobom starca odnesoše.
Kad ustaša viđe što se radi,
Da se cura pokoriti neće, 220
Od pojasa noža izvadio,
Tri puta je nožem dohvatio.
Tad je sestra Draga priskočila,
Staroj majci dijete dobacila,
Pa ustašu za ruke zgrabila, 225
Ranjena se Zora podignula
I za gola noža uhvatila,
Uhvatila, ruku obranila,
Ali noža nije ispustila.
Kad se Zora noža dokopala, 230
Sa njime je ustašu zaklala.
To se tako brzo odigralo
Dok bi dlanom o dlan udario.
Mrtav krvnik u jarugi krči,
A ranjena Zora pušku uze, 235
Sa ustaše fišeklije skica.
Ali jadne, slaba im je vajda:
Rukovati puškom ne umiju;
Ali još je glava na ramenu
I odatle bježati se mora. 240
Svih petero u grm zamakoše
I ranjenu Zoru pomogoše,
Pomogoše i rane zaviše;
Samo Zora dalje im ne može
Jer je mnogo krvi izgubila. 245
Sada im je Zora govorila:
„Brže ovu pušku zakopajte.
Ako opet zlotvori naiđu,
Nek ubiju, nek pušku ne nađu.
Ako koja živa preostane, 250
Partizan’ma neka za nju kaže,
Ovom puškom neka nas osvete.“
Čuj me sada, mili pobratime,
Da prozborim jošte dvije riječi
O Dragici, sestri Zoričinoj, 255
Bez koje bi Zora poginula.
Nije tome dva mjeseca dana,
Dragica je bila uhvaćena
Od krvnika, domaćih ustaša,
I na jamu svezana vođena 260
Sa pedeset svojije’ seljana,
Sa jame je svezana pobjegla;
Sve ostale ovđe su pobili,
Pobili ih bez metka jednoga,
Čekićima i trnokopima. 265
Al’ Dragica, Mandića koljeno,
Strah joj nije dušu salomio,
Nego joj je bolje učvrstio.
Da Dragice ovđe nije bilo,
Petero bi ljudi poginulo; 270
Ustaša bi živ se povratio,
Povratio i pušku odnio,
S njome drugu nejač ubijao,
U Liku bi konje odjahao,
Svom se ćaći Josi pohvalio 275
Na junaštvu što je zadobio.
Sada mrtav leži u jarugi,
Gavranovi oči mu kopaju,
Kobno gaču i svijetu pričaju
O krvavom ovom događaju. 280
O, prokleti grade Cetingrade,
Koji čuvaš ovakve zvijeri
Što kaljaju tvoje ime slavno
Od koga su Turci zazirali!
Znadete li, krvavi izrodi, 285
Sav se narod poklati ne može!
Naše će se čete povratiti,
Razbojište ovo osvetiti!
Partizani Srbi i Hrvati
Tražiće vas da se račun plati, 290
Pa će vaša majka zakukati,
Domovina izdajnikom zvati.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
