Kralj Simeun
Braćo moja i družino redom,
Vi ostav'te vašu lakrdiju,
Poslušajte našu davoriju;
Hod te, braćo, da se poslušamo,
Da po jednu pjesmu ispjevamo, 5
Od Udbine, što je za družbine,
Da vidite čudo ne viđeno,
Čudno čudo što kazuju ljudi,
Da no niđe prije nije bilo.
Jedno jutro, u svetu neđelju, 10
Prije zore i bijela dana,
Ogrijalo od zapada sunce,
To ne bješe od zapada sunce,
No to bješe kralje Simeune,
Pa on ide Svetoj Gori crkvi, 15
Da s' prestavi, pa da se posveti,
Pa iz kralja ogrijalo sunce,
Pa po travi prigrijali zraci,
Po narodu miris udario.
Kad je kralje prvi dan putovo, 20
Nešto kralja zaboljela glava;
Kad je kralje drugi danak bio,
Zabolje ga i srce i glava;
A kad kralje treći dan putova,
Baš se kralje na smrt razbolio, 25
Pa dozivlje dvije vjerne sluge,
Radosava pa i Radisava,
Pa on njima vako progovara;
„Čujete l' me, moje vjerne sluge,
Ja se jesam na smrt razbolio, 30
Vi način te samrtnu svijeću,
Lijepo mi noge opružite,
I l'jepo mi oči zaklopite,
A l'jepo mi ruke sakrstite,
Pa u ruke pripalite svjeću, 35
Pa po tome, moje vjerne sluge,
Vi otid'te Svetoj Gori crkvi,
Te sjecite tisova drveta,
Načinite tisova nosila,
Na nosilma izvezite, đeco, 40
Izvezite krste i ikone;
L’jepo mene sveca okupajte,
Okupajte, pa me preobuc'te,
Pa me tur'te, moje vjerne sluge,
Na tisova tur'te me nosila, 45
Na čelo mi zlatan krst metnite,
Kod glave mi pripalite svjeću,
Kape skin'te, te me cjelivajte,
Gologlavi pa me ponesite,
Ponesite Svetoj Gori crkvi. 50
Pa po tome, moje vjerne sluge,
Kad budete u zemlji čivutskoj,
Iz mene će ogrijati sunce,
Pa po travi prigrijaće sunce,
Po narodu miris udariti, 55
Zapaziće mloga Čivutija,
Iznosiće ne brojeno blago,
Ne mojte se, đeco, prevariti,
Da vi mene, sveca, prodavate,
Za jedno — no nebrojeno blago. 60
Pa po tome moje vjerpe sluge,
Kad budete u zemlji šokačkoj,
Iz mene će ogrijati sunce,
Pa po travi prigrijaće sunce,
Po narodu miris udariti, 65
Opaziće mloga šokadija,
Iznosiće na tovare blago,
Ne bi l' mene otkupili sveca,
Ne mojte se prevariti, sluge,
Da vi mene sveca prodavate, 70
Za jedno — no na tovare blago,
Kad to vidi mnoga pokadija,
Đe mi kosti prodavat' ne ćete,
Za njihovo na tovare blago,
Izvodiće šokačke đevojke; 75
Ne mojte se, đeco, prevariti,
Da vi njima moje kosti date,
Za njihove lijepe đevojke,“
Još to kralju u riječi bješe,
No da vidiš dvije vjerne sluge, 80
Radosava pa i Radisava,
Načiniše samrtnu svijeću.
Kad to viđe kralju Simeune,
On je njima vako besjedio:
„Hvala vama, moje vjerne sluge, 85
Kad vi mene l'jepo poslušaste,
I samrtnu svjeću načiniste.“
To govori a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
No da vidiš dvije vjerne sluge! 90
L'jepo njemu oči zaklopiše,
A l'jepo mu noge opružiše,
A l'jepo mu ruke prekrstiše,
U ruke mu pripališe svjeću,
Ukloniše u desnicu ruku, 95
Pa odoše Svetoj Gori crkvi,
Te sjekoše tisova nosila,
Isjekoše i načiniše ih,
Na nosil'ma izvezoše sluge,
Izvezoše krste i ikone; 100
Pa tad sveca l'jepo okupaše,
Okupaše, pa preobukoše,
Turiše ga, braćo, na jedno —
Na jedno — na tisova nosila,
Na čelo mu zlatan krst metnuše, 105
A kod glave zapališe svjeću,
Gologlavi sveca cjelivaše,
Gologlavi sveca poniješe,
Sve trčeći oni nose sveca,
Poniješe Svetoj Gori crkvi. 110
Kad su bili u zemlji čivutskoj,
Al iz sveca ogrijalo sunce,
Pa po travi prigrijalo sunce,
Po narodu miris udario,
Zapazila mnoga Čivutija, 115
Pa iznosi nebrojeno blago,
Ne bi l' oni sveca otkupili;
No da vidiš dvije vjerne sluge,
Oni ne će sveca da odmore,
Dok izneše iz zemlje Čivutske. 120
Pa su onda njega odmorili.
A kad bjehu u zemlji šokačkoj,
Tu iz sveca ogrijalo sunce,
Pa po travi prigrijalo sunce,
Po narodu miris udario, 125
To zapazi mnoga šokadija,
Pa iznosi na tovare blago,
Ne bi l' oni sveca otkupili;
No ne dadu dvije vjerne sluge
Za njihovo na tovare blago. 130
Kad to viđe mnoga šokadija,
Tad izvodi lijepe đevojke,
Al ne dadu dvije vjerne sluge,
Kosti sveca za lepe đevojke,
Nego oni sveca pronijeli, 135
Pa su sveca potlje odmorili.
A po tome sveca ponijeli,
Ponijeli Svetoj Gori crkvi.
— No da vidiš Milutina đaka!
— Na krilu mu stari igumane, 140
Te ga bište Milutine đače, —
Proli suze nuz bijelo lišce,
Te pokapa starca igumana.
Kad to viđe stari igumane,
On govori đaku Milutinu: 145
„Što je tebe, Milutine đače,
Te ti liješ suze nuz obraze?
Ali si se uželio majke,
Ali ne moš knjigu da naučiš,
Oli hoćeš, da te ženi majka?“ — 150
Pa govori starac Igumane:
„Ako si se uželio majke,
A ti idi, te ti viđi majku;
Ako l' ne moš knjigu da naučiš,
Ne uči je, ne naučio je: 155
Ako li se hoćeš da oženiš,
A ti idi, te se ženi, sine,
Da Bog da ti i to srećno bilo!“
Kad to začu Milutine đače,
Progovara starcu igumanu: 160
„O, ču li me, otac, igumane!
Ja se nisam uželio majke,
Ja sam juče viđ'o moju majku,
A ja mogu knjigu da naučim,
I ja ne ću da me ženi majka, 165
Već vidiš li, stari igumane,
Dvije sluge kralja Simeuna,
Radosava, pa i Radisava,
Đe ni nose sveca Simeuna,
Oni nose Svetoj Gori crkvi, 170
Sve trčeći oni nose sveca;
Sama će se crkva otvoriti,
Medenice same zalupati,
A same se sveće pripaliti,
I kandila sama upaliti, 175
Iz ikona suze udariti.“
Još to đače u riječi bješe,
Sama je se crkva otvorila,
Medenice same zalupale,
A same se svjeće pripalile, 180
I kandila sama upalila,
Iz ikona suze udarile,
Dok doneše dvije vjerne sluge,
Svetog kralja sveca Simeuna,
Pa stupiše u Vilindar crkvu, 185
Gologlavi s' staše Bogu molit”
Kad to viđe stari igumane,
On povika tridest kaluđera,
I povika trista đece đaka,
Službu čine tri bijela dana; 190
Progovara svetac Simeune:
„Vala vama moje vjerne sluge,
Vadosave, pa i Radisave,
Kad ste mene lepo poslužili,
Da Bog dade, moje vjerne sluge, 195
Više nikom već ne slugovali.
Veće vama drugi sluge bili;
Da Bog da se mladi iženili,
Sa ljubama porod izrodili:
Po dvje šćeri, po četiri sina!“ 200
Tako bilo, više pjesme nema,
Onda j' bilo, sad se pripovjeda,
Od men' pjesma, od Boga vam zdravlje!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
