Kralj Dragutin

Izvor: Викизворник


5

Kralj Dragutin

Razbolje se kraljica Jelena,
Vjerna ljuba kralja Nemanjića,
U srpskome Skadru gospodskome.
Kad je gospa na umoru bila,
Svu gospodu sebi pokupila,
Sve vojvode i vijerne sluge,
Među njima gospodara svoga
Gospodara Nemanjića kralja
I dva sina kralja velikoga,
Milutina i s njim Dragutina.
Na umoru gospa progovara
I doziva svbga gospodara,
Gospodara kralja velikoga.
Ovako ga gospa zaklinjala:
»Da moj kralje, zemlji gospodare,
»Ti ostaješ, ja ću umrijeti,
»Kod tebe će đeca ostanuti
»Naša, kralje, dva rođena sina.
»Poslušaj me na samrti, kralje,
»Tako tebe zemlje ne izdale!
»Podaj kralj’stvo Dragutinu sinu
»Prije smrti za života svoga,
»Neka vlada našom kraljevinom.
»Prvo ti je čedo od srdašca,
»Na nj’ ga pada srpska kraljevina
»Na smrti mu naručila majka
»Da zavlada zemlju kraljevinu
»Za života mila baba svoga.
»Dijete je mudro i razumno
»Proširiće našu kraljevinu,
»Umiriti zemlje zavađene,
»Koje su se s Grcim zavadile,
»Te nam Grci zemlju otimaju.
»U tebe su, slavni gospodare,
»Pola Grci a pola Bugari
»Što te služe u tvojim zemljama
»Svaki voli svoju otadžbinu
»Pa ti mogu zemlju zavaditi,
»Mogu tebe Grci zadobiti
»Pa mi đeci zemlje upustiti.
»Ja moj kralje, zemlji gospodare,
»Ako moju riječ poslušate,
»Neće vama Grci dodijati;
»Jer što ima Grka i Bugara,
»Svi se boje Dragutina tvoga,
»Njega boje, tebe se ne boje,
»Već mu podaj zemlju i državu
»I stolicu svoje kraljevine,
»Podaj krunu Dragutinu sinu,
»Vas je narod mene zamolio
»Da naručim na samrti kraljstvo
»Dragutinu sinu rođenome.
»Evo danas na samrti majka,
»Eto tebe rođenoga baba
»I obadva naša mila sina
»I sve tvoje sluge i vojvode,
»Svi ste čuli što sam govorila
»Pa hoćeš li mene pbslušati?«
Tu se kralje tvrdo zaklinjaše
Sve će biti što je govorila
Još govori kraljica Jelena:
»Dragutine, moj rođeni sine,
»Nemoj bratu učiniti krivo,
»'Aram tebi moja ’rana bila
»Ako bratu učinio krivo
»Kada budeš zemljom okretati.
»Pričuvaj se Grka i Bugara
»Da vas braću ne bi zavadili.«
To izusti kraljica Jelena,
To izusti a dušu ispusti.
Lijepo su gospu sa’ranili
Po zakonu i po običaju.
Hotijaše poslušati kralje
Što naredi kraljica Jelena
Al’ to Grcim vrlo mučno bilo
Pa fermane opraviše kralju
Da ne daje sinu kraljevine.
Još ovako u fermanu pišu:
»Ako 'dadeš sinu kraljevinu
»Nikad zemlje umiriti nećeš,
»Sve će ti se listom odmetnuti.«
Tude Grci prevariše kralja
Te kralj ne šće poslušat kraljicu
Ne šće sina kraljem postaviti.
To su Grci jedva dočekali
Pa počeše s kraljem ratovati.
I kraljevske zemlje osipati.
Kad to viđe mladi Dragutine,
Žao mu je do Boga miloga
Što mu babo kraljevstvo ne daje
Kako mu je naredila majka,
Pa on moli svoga mila baba
Da mu dade državu u ruke,
Da on ide s Grcim ratovati,
Al' ga kralje poslušati neće.
Ražljuti se Dragutine mladi,
Više njega ni moliti neće.
Ispred baba pokupio vojsku
Pa se diže s Grcim ratovati,
A nema mu već šesnaest ljeta.
Al’ je njemu dobra sreća bila,
Nadbio je Grke i Bugare,
Mnoge grčke zemlje zadobio
I pod ruku Grke okrenuo.
To je Grcim vrlo mučno bilo
Pa car grčki ferman nakitio,
Pa ga sprema kralju Nemanjiću
I ovako u fermanu piše:
»Da čuješ li, kralje Nemanjiću,
»Vrati sina iz mojih zemalja
»I povrati uređenu vojsku,
»Jer mi zemlja trpiti ne more.
»Zulum čini Dragutine mladi
»Što nijesu carevi činili,
»Zulum čini u mojoj državi
»Što nikakvom ne podnosi carstvu.
»Zemlja zulum trpiti ne more
»Na sve strane sirotinja cvili
»Teške danke davati ne more.
»I to bi mu lako oprostio
»Al’ ne mogu kralje oprostiti
»Šta vojnici u državi rade:
»Ljube meni snaje i đevojke.
»Rađaju se đeca kopiladi.
»Zar je taki izun od careva
»Da vojnici taki zulum rade?
»Zar je taki nared od careva
»Da po zemlji sirotinja cvili?
»Diži kralje sina Dragutina
»Novog kralja iz mojih zemalja
»Pa ti vladaj zemlje i gradove,
»Oprosti mi narod od zuluma,
»Sam ću tebi zemlje pokloniti
»I bez boja i bez ratovanja.« 
Kad je taki ferman dolazio
Te vidio kralje Nemanjiću,
Misli kralje da je sve istina
Pa je kralju vrlo žao bilo,
Sitnu knjigu sinu nakitio
Da povraća sa bojišta vojsku
I ostavi zemlje zadobite.
Još u knjizi sina proklinjaše:
»Ako li me poslušati nećeš,
»Na tebi ću kletav ostaviti
»Da ti nikad dobro biti neće.
»Ako s’ i tog prepanuti nećeš,
»Ne dam tebi vojske i zemalja,
»A Grci će svoje prifatiti,
»Pa ti hajde kud je tebi drago.
»A kad budem mrijet’ po zemanu,
»Daću zemlje Milutinu sinu,
»Na njemu ću krunu ostaviti.« 
Kad je taku knjigu načinio,
Brzo knjizi knjigonošu nađe,
Opremi je na bojište sinu.
Ja kad knjiga Dragutinu dođe
I kad viđe šta mu babo piše,
Veliku se čudu začudio.
To je njemu vrlo mučno/bilo,
Od jada ga zaboljela glava,
A od ara i srce i glava,
Pa da vidiš Dragutina kralja!
On pokupi sa bojišta vojsku,
Diže vojsku u zemlju Srbiju,
Dođe momak Skadru bijelome,
Da on vidi što ga zove babo.
Ja kad viđe kralje Dragutine
Da su baba Grci prevarili,
Na baba se nasrdio ljuto
Ja kako se nasrditi neće!
Koliko je salomio vojske
Dok je grčke zemlje zauzeo,
Pa ih Grci opet prifatiše,
Ni ginuše ni krv proljevaše,
Pa nanovo ratovanja traže.
Ja da vidiš mlada Dragutina,
Zavadi se s babom rođenijem,
Krenu baba iz kraljevstva svoga,
Skide krunu kralju Nemanjiću.
To je narod jedva dočekao,
Dragutina kraljem postavio,
Obuk’o mu krunu Nemanjića
Te zavlada kralje Dragutine
Svu Srbiju na četiri strane.
Prozvaše ga kraljem velikijem.
Opet pođe s Grcim ratovati,
A ostavi presto i stolicu
Milutinu bratu rođenome.
Opet poče zemlje povraćati
I pod ruku sebi okretati;
A kada se s Grcim pomirio,
Krenu vojsku kralje Dragutine
Pa ne ide Skadru bijelome,
Već on ide Srijem zemlji ravnoj
I zavlada Srijem i Srbiju,
A Milutin babovinu vlada,
Arbaniju i Maravoniju,
Ljuboviju, Zetu i Primorje.
Al’ Dragutin na svemu bijaše,
Svu Srbiju pod ruku okrenu,
Pa ratuje s Grčkom i Bugarskom.
Išću Grci od Srbije mira,
Od velikog kralja Nemanjcća.
Poče kralje proklinjati sina
Da načini sa Grcima mira.
Ražljuti se kralje Dragutine
Pa pokupi po Srijemu vojsku,
Slavoniju i svu Šumadiju,
Pa se misli s babom ratovati,
Namislio baba pogubiti.
Krenu vojsku Dragutine mladi,
Š njime vojske četeres hiljada
I dvanaest pokraj njega sluga
I vojvode dvades' i četiri,
Među njima kralje Dragutine
Na zelenku konju velikome;
Vas se sjaji u suvome zlatu,
Na zelenku sedlo carigradsko,
Ižljeveno od suvoga zlata,
Iskićeno dragijem kamenjem,
Potkićeno morskijem biserom.
Biser sjaje, kamen ševak daje,
Odgovara biser i kamenje
Prema suncu i prema mjesecu,
Pa bi rek’o i bi se zakleo
Da su s neba zvijezde panule
I iz sedla konja obasjale.
Na zelenku četiri kolana,
Sva četiri od suvoga zlata,
Uz kolane izvezene grane,
Okićene zlatom i biserom,
Trepti biser, otsjahuje zlato,
Ispod konja zemlja otsijava
Kao zraka od žarkoga sunca.
Zauzda ga uzdom okićenom,
Na njoj kite od suvoga zlata
Uz vilice s obadvije strane,
S obje strane izvezene grane
Pa na čelu sastavile glave,
U glavama dva draga kamena
Pa se sjaje iz čela zelenku
Ševak daje na četiri strane;
U zubima đemo od čelika,
Lako đemo od dvanaest oka;
S tijem zafti vilena zelenka,
Zafte konja dvanaest momaka
U dvanaest arkali julara;
Na prsim mu selembeta zlatna,
Na njemu je sedamnaest kita,
Svaka kita od suvoga zlata,
Udaraju po prsim zelenka;
Na sred prsi ogrijalo sunce,
Nije sunce već kamenje drago.
Odgovara sliku prema suncu
Na zelenku kralje Dragutine
Na kralju je čudna đeisija,
Prigrnuo ćurka velikoga,
Niz prsa je sedamn’est dugmeta
Svako dugme od suvoga zlata;
Po plećima izvezene grane
Sa biserom i suvijem zlatom,
Na ramena biser sastavile,
Oko vrata zlato ufatile;
Pod grlom mu dva draga kamena,
Iz njih biju dva sjajna plamena;
Na glavi je kruna Nemanjića
Od suvoga ižljevena zlata,
Na kruni su od zlata krstovi,
U krstovim dragi kamenovi,
A iz njiha biju plamenovi;
Na njemu je zlatna amajlija,
U njojzi su tri krsta od zlata,
U krstovim tri draga kamena
Što valjaju tri grada careva;
Na prsim je azdija od zlata
A po njojzi od zlata krstovi,
Po krstovim kamenovi dragi,
Iz njih biju plamenovi sjajni;
Na bedri je skerletna kadifa,
Sva kadifa u zlato zavita;
O bedri mu sablja opasata,
Kolani su šljeveni od zlata,
Pokriveni dragijem kamenom,
Oštrica je od čelika ljuta
A kore su od suvoga zlata;
Što je balčak pod bijelom rukom,
U njemu je sedam kamenova,
Iz njih bije sedam plamenova;
Na bedri su kite pozlaćene,
Zlatne kite niz bedra panule,
Pokrivaju bedra do koljena;
Na nogama čizme i mamuze,
Mamuze su od srebra bijela,
Dotiču se konju bakračlija,
Bakračlije o mamuze zveče,
Sve poljane u širine ječe
Kuda prođe kralje na zelenku.
Krenu vojsku svojoj babovini,
Sađe vojska Savi i Dunavu.
Zdravo sila Savu prebrodila
Pa okrenu Bosnom ponositom.
Zdravo kralje Bosnu prelazio
Pa eto ga na Hercegovinu
I okrenu preko Gore Crne;
I tu vojska zdravo prelazila.
Ne šće kralje morem debelijem
Već okrenu šeher Podgorici.
Podgoricu zdravo prelazio
Pa okrenu šeher Mitrovici,
Siđe vojska zdravo Mitrovici.
Krenu vojsku u polje Kosovo.
Kad su bili kroz Goleš planinu,
Kroz planinu vojska zagazila.
Konja jaše kralje Dragutine,
Oko njega sluge i vojvode.
Bože mili, na svemu ti fala,
Divno ti je pogledati kralja
Na njegovu vilenu zelenku!
Od kralja se gora rasijala
Kroz planinu ševak udario.
Kako kralje bakračlijom tuče,
Bakračlije o mamuze zveče,
Odjekuju brda i planine.
To začule po planini vile
Pa se skupi sedamnaest vila
Među njima vila starješnica.
Progovara vila starješnica:
»Brzo da ste drumu širokome,
»Eto vojske kralja Dragutina
»Ne bi l’ Bog d’o sreća donijela
»Da ja viđu Dragutina kralja
»Je l’ opaki kako no ga kažu.
»Što je zemlje na četiri strane
»Njega vile pa sastanku fale
»Da je ljepši neg’ na gori vila.
»A što jaše vilena zelenka
»Žešćeg zmaja ni na gori nema,
»Prilike mu u svijetu nema
»Dobru konju i dobru junaku.« 
To im reče pa se poslušaše.
Niz planinu vile udariše
I sađoše drumu širokome.
Kad su vile kralja opazile,
Veliku se čudu začudile.
Kakav bješe kralje Dragutine,
Ta ljevši je od svake đevojke!
Pred njime je vojvoda Todore
Što mu zavti vilena zelenka
I dvanaes’ kraljevijeh sluga
Što čuvaju kralja i zelenka.
Zelenko se gorom pomamio
Iz ploča mu sipa vatra živa,
Iz nozdrva mavi plamen bije,
A iz zuba k’o da munja s’jeva,
Teška đema nosi u zubima,
Preko đema pjenu izbacuje,
Oko sebe glavom odmahuje,
Odlijeću klobukovi b’jeli
K’o da lete b’jeli labudovi;
Kako lako glavom odmahuje,
Bi rekao studen vjetar duva,
Oko druma sve goru savija.
Gleda kralja starješnica vila
Pa u sebi pomislila bila:
Bože mili, prikladna junaka,
Čudna azgin pod njime zelenka,
Danas nema da ga rodi majka!
Da bi kralju puta zastavila,
Pa se vila ašik učiiila
Na mladoga kralja Dragutina.
Misli vila što će i kako će
Kako li bi zastavila kralja
U planini, sebi za konaka.
Sve mislila, na jedno smislila
Pa zavika iz gorice vila:
»Gospodare, Dragutine kralje,
»Ti zastavi u planini vojsku,
»Razmetni je na četiri strane
»Po jatima i po konacima,
»Ti ostani meni za konaka
»Da zajedno noćcu prenoćimo,
»Pa kad budeš s vojskom ratovati,
»Ratovati s Turcim i Bugarim,
»Ja ću tebi biti u pomoći,
»Okrenuti da je tebi ruka,
»Tebi ruka, Grcima neruka
»Pa ćeš grčke zemlje dobivati.
Kad to čuo kralje Dragutine,
Mučno mu je što mu vila kaže
Pa doziva vojvodu Todora:
»Slugo moja, vojvoda Todore,
»Čuješ li ti šta govori vila?
»Ja ću vilu sada pogubiti.« 
Progovara vojvoda Todore:
»Gospodare, Dragutine kralje,
»Ti se prođi vile i belaja
»Neka ide, nek’ je nose vrazi,
»More vila nama nahuditi,
»Jer sam noćas čudan san usnio,
»Desno ti se krilo odlomilo
»A iz krila perje polećelo.« 
Progovara kralje Dragutine:
San je klapnja a Bog je istina.
Ja se bojim Boga istinoga
A ie bojim vile iz planine.«
Pa ovako kralje progovara:
»Kujo jedna, iz planine vilo,
»Živu hoću tebe uhvatiti,
»Vodiću te mojoj carevini,
»Bićeš meni robinjica mlada,
»Služićeš me do vijeka svoga.« 
Momak silan pa se ražljutio,
Te na vilu ršum učinio,
Pa zaljulja šestoperca svoga
I pod sobom ražljuti zelenka.
Ode topuz nebu i oblaku,
Na udari vilu starješnicu,
Već pokraj nje vilu drugaricu,
Pobježe mu starješnica vila,
A za njome kralje Dragutine
Na zelenku konju vilenome,
Ispod neba pušća sokolove
Da savija na zemljicu vilu.
Pade vila na zemljicu crnu,
Dostiže je kralje Dragutine,
Za njom pušća hrte i ogare.
Po zemljici vilu poćeraše,
Niti more vila pod oblake,
Niti more po zemlji bježati,
Niti more u tiho jezero,
Po jezeru sivi sokolovi.
Kada viđe starješnica vila,
Sama vila pred kralja panula,
Pa ovako kralju progovara:
»Pokloni mi život na mejdanu
»I pusti me u planinu živu!
»Svagdi ću ti biti u pomoći
»Đe gođ budeš s vojskom ratovati.« 
Al’ je kralje ni slušati neće
Već uhvati starješnicu vilu,
Zasuka joj devet pletenica,
Povede je niz planinu živu.
Sva se vojska čudom začudila
Đe je kralje vilu uhvatio.
Krenu vojsku kralje Dragutine,
Jaše kralje vilena zelenka
I još vodi vilu starješnipu.
Pogledaju iz oblaka vile
Pa zapeše str’jele za tetive,
Strijeljaju kralja Dragutina.
Vrag donese strijelu prokletu,
Te udari kralja Dragutina,
S desne strane bedru prihvatila,
Na bedri mu robu poštetila,
Suho zlato i skerlet kadifu.
Niz bedricu zlato polećelo,
Sasipa se u zelenu travu,
U sedlu se str’jela zastavila
I od sedla kolan rastavila
Na kom bješe sjajna bakračlija.
Bakračlija na zemlju panula,
A u kralja noga pokleknula.
Ja kad viđe kralje Dragutine,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa ovako bio pomislio:
Ja sam ovo Bogu zgriješio
Što se jesam s babom zavadio,
Namislio pogubiti baba.
Pa doziva svoju slugu prvu:
»Slugo moja, vojvoda Todore,
»Vrati vojsku Skadru bijelome,
»Nek’ mi tamo otpočine vojska,
»Pa je vraćaj Srijem zemlji ravnoj
»Ja ću vidat’ svoju ranu grdnu.«
Pa još vili kralje progovara:
»Vidaj, vilo, moje rane grdne
»Ili ću ti pogubiti glavu!« 
Progovara sgarješnica vila:
»Gospodare, kralje Dragutine,
»Kako ću ti rane izvidati
»Kad su krila tebi u rukama!
»Daj ti meni krila i okrilje
»Da naberem po planini bilja.« 
Progovara kralje Dragutine:
»Kujo jedna, iz planine vilo,
»Kad ti dadem krila i okrilje,
»Ja te više ni viđeti neću,
»Pa ćeš opet hodat’ po planini,
»Junacima na put izlaziti!
»Nemam o što sablju krvaviti,
»A sad bih ti osijek’o glavu,
»Jer ti meni ništa ne trebuješ.
»Neću tebe uzet’ za ljubovcu,
»A da uzmem tebe za robinju,
»Ti bi meni nevjeru činila.«
Pa on ščepa paklenu kandžiju,
Stade njome udaragi vilu.
Kud je bije, crna krvca lije,
Kud je kuca, sve joj koža puca.
Malo vilu ostavio živu,
Pa joj daje krila i okrilje
I ovako njojzi progovara:
»Hajde sada u planinu živa,
»Pa se fali kako ti je bilo
»Kad si s kraljem na konaku bila!
»Pa da bi te želja ponijela
»Opet hajde na drum pred junake
»Te zastavljaj junacima puta.« 
Pusti vilu u planinu živu,
Ode vila jadna kukajući.
Kad je vila u planinu bila,
Sve po gori vile dozivala:
»Jadne vile, ako Boga znate,
»Ne idite na drum pred junake,
»Ja sam jedva živa ostanula,
»A ne bih ti ni ostala živa,
»Već se trevih na dobra junaka,
»Pokloni mi život na mejdanu.« 
Tako osta u planini vila,
Ode kralje i odvede vojsku.
Stiže vojska Skadru bijelome,
Ranjen dođe kralje Dragutine
Do dvorova mila baba svoga.
To je kralju vrlo žao bilo,
Pa on vida svoga mila sina,
Dovodi mu od mora hećima.
Kad je kralje ranu prebolio,
Sa svojim se babom pomirio,
Pa on ode Srijem zemlji ravnoj.
Malo vr’jeme, za dugo ne bilo,
Pa umrije kralje Nemanjiću,
Na samrti zemlje naručio
Dragutinu sinu rođenome.
Pođe vladat’ Dragutine mladi
Na sve strane u zemlji Srbiji.
S Bugarima ratovati pođe
I širiti zemlju kraljevinu,
Prozvaše ga kraljem velikijem,
A narod ga vrlo milovao,
Sve mu dobro u zemljama bješe,
Svaka zemlja silna i bogata.
Ali malo postojalo vr’jeme,
Razbolje se kralje Dragutine
U mladosti, u najljepša doba,
Kad sve zemlje pod ruku okrenu
I nadvlada Grke i Bugare.
Dragutin se na smrt razbolio,
A na žalost svoj zemlji Srbiji,
Pa umrije Dragutine mladi
Osta zemlja tužna i žalosna.
Na samrti zemlje naručuje
Milutinu bratu rođenome.
Osta vladat’ kralje Milutine
Pošlje brata i svojega baba,
Svom Srbijom vladati okrenu
I dobro je zemlje održao
Ratujući s Grcim i Bugarim.
Kralj je bio dok se prestavio,
Na samrti kralj'stvo ostavio
Svome sinu Nemanjić Stevanu.
Tako stari cari carovali,
Spominjanje nama ostavili,
Po imenu da ih pominjemo,
Jer drukčije ne bi ni doznali
Što su nekad stari ljudi bili.
Davno bilo, sada spominjemo,
Pa velimo da se veselimo,
Pa da bi nas i Bog veselio.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Narodne pjesme iz zbirke Nikole T. Kašikovića, Svjetlost, Sarajevo, 1951, str. 5-22.