Kralj Vukašin/20
| ◄ ПОЈАВА V | POJAVA VI | ПОЈАВА VII ► |
POJAVA VI
Bojište. Lazar s mnogom pratnjom ulazi s jedne strane, a Bojo s druge. —
LAZAR:
Spaziše li Draška u šumici?
BOJO:
Još nikako.
LAZAR:
Čim zastavu b’jelu
Ja razvijem, on nek udri mahom.
BOJO:
Idem da mu kažem, pa ću otud
Da pomnjivo prezam Vukašina;
Il’ on mora, il’ ja pasti danas. (Otide)
LAZAR:
Ne stojimo ovdje najzgodnije;
Sklonimo se.
(Odlaze — Malo za tim dolazi s druge strane Vukašin s Golubanom i još nekoma.)
GOLUBAN:
Nemoj dalje, care.
VUKAŠIN:
Sve bih rek’o da knez ono bješe.
Toliko se približiti smio!
GOLUBAN:
Al’ i sam se odviše izlažeš;
Već do tebe prodr'ješe dva puta
Konjanici kneževi.
VUKAŠIN:
Kad hrabro
Lavići se biju, lav da stoji?
Danas moram, vr’jedni Golubane,
Pokazati svu vrlinu svoju,
Da je u svoj vojsci udvostručim. —
Gle, gle tamo iz šumice one
Lazarevci prodiru sa vikom!
Nebesa mi! mi smo opkoljeni.
GOLUBAN:
Kada brže! Nama iza leđa
Kan’ iz zemlje ovi ponikoše.
VUKAŠIN:
Jamačno su noćas nespaženi
Provukli se u šumicu onu.
Oni za mnom a preda mnom — Lazar!
Golubane, idi hitno Gojku
I reci mu da savije brže
L'jevo krilo na srijedu našu
Okrenuv se k zadnjim napadač’ma.
A Uglješa desno prema prednjim.
Tim ću boju preokrenut’ lice,
I iz sr’jede podupirat’ oba.
(Odlazi Goluban)
Eto na nas jaka četa ide.
Ured, djeco, na naprijed hrabro;
Rastjerajmo taj roj skakavaca.
(Svi otidoše, za njima trče preko po3ornice vojnici.
Čuje se sudar, pa za tim odstupaju Vukašinovci).
1. VOJNIK:
Cara steže najveća opasnost.
2. VOJNIK:
Pade s konja, ja ne vidjeh drugo.
3. VOJNIK:
Da ga nije valjan neki plemić
Zaklonio štitom, bio bi ga
Posjekao jedan Lazarevac.
(Odlaze. — Dolaze Lazar i Bojo s četama.)
LAZAR:
Vješt je obrt, al’ ga se ne bojim;
Sad jurnuti sa svom snagom treba
Na sredinu, i provalit’ mu je;
Pobjeda je tad izvjesno naša.
BOJO:
To će, kneže, biti boj iz nova
A za nj već je kasno; noć nastupa.
LAZAR:
Napr’jed ipak; ako se večeras
Sve ne svrši i sutra je dana.
Juriš, braćo, juriš na sredinu.
(Odlaze svi. Bojo ostaje.)
BOJO:
Već ga bijah strovalio s konja,
I nad glavom mahnuo mu sabljom,
A nesrećni Nikša izbavi ga!
Šta to znači?
(Ulazi Nikša).
NIKŠA:
Ti si Bojo? bježi;
Gojko za mnom uzastopce stupa.
BOJO:
U šakama imah Vukašina,
A ti, ti od mene da ga otmeš?
NIKŠA:
Ni od čije, već od moje ruke,
Znaj, Vukašin mora poginutn. —
Nu eto ih... Da što ne posumne,
Prividno se bijmo... Bježi sada.
(Bježi Bojo, a Nikša trči za njim. Među tim
stiže Gojko a Nikša se vraća).
Izmače mi carev taj napadač.
Da i njega mogah pogubiti
Djelo bi mi dovršeno bilo.
GOJKO:
Veliko je i bez toga, Nikšo,
Car će ti ga kašnje nagraditi;
A među tim uzimlje te mješte
Poginulog vjernog Golubana
Za svojega štitonošu.
NIKŠA:
Mene?
GOJKO:
Radujem se što ti prvi mogu
To javiti. Idi k njemu s mjesta.
NIKŠA:
Hvala caru na tom pouzdanju.
(Vječna pravdo, i sama me dakle
Označavaš za svog osvetnika). (Otide)
GOJKO:
Šta i s naše i s kneževe strane
Na odstupak zazvečaše trube?
Uglješa se vraća! Šta je, brate?
UGLjEŠA (ušav):
Boj prekinut s nastupile noći,
Obje vojske ostaju na mjestu
Na kome su sada. Mi nećemo
Pod šatorom noćiti, već ovdje.
GOJKO:
Boj prekinut, a još ne riješen!
E pa dobro, mi ćemo ga sutra
Nastaviti sa svom presudnošću.
UGLjEŠA:
Eto Vukše.
|