Kralj Vukašin/16
| ◄ ПОЈАВА I | POJAVA II | ПОЈАВА III ► |
POJAVA II
Vukašin i pređašnji.
VUKAŠIN:
Dalje, dalje; među nama dvoma
Hotio bih da sv’jet čitav stoji;
Neću da je vidim, neću da joj
Glasa čujem, jer preda me samo
I nijema kao krš da stane,
Na mene bi iz očiju njenih
Udarile tisuće strijela,
A iz svakog vlasa joj na glavi
Grmio bi strašan glas: ubico!
Dalje, dalje;
Vi caricu dočekajte ovdje,
I budite sa njom veledušni.
GOJKO:
Da li, Vukša, tvoj um čudno bludi,
Il’ govoriš doista o nekom?
VUKAŠIN:
Vi caricu dočekajte, velim;
Stražari je naši uhvatiše,
I dovode amo. Ja ne mogu
U par ovaj da se s njom sukobim.
(Dok Vukašin ide k vratima, na ova stupa
carica, a za njom Dejan).
DEJAN:
Hajd’ slobodno, tužna sestro moja,
Hajd’ slobodno; tvoj je brat uz tebe.
VUKAŠIN (Staje kao skamenjev, pa u sebi veli):
Prosjedni se, zemljo, ispod mene.
UGLjEŠA:
Sv’jetla gospo, car nalaže da se
Za te nađe ugodniji šator.
JELENA:
Car?!... I smiješ tom užasnom r’ječju
Dražiti me? Oh, posljednja bila
Što ti kleta izrekoše usta!
Car?! bješe ga u Prištini nekad;
A sad ovdje nevjerni je samo
Njegov sluga, njegov ubojica.
GOJKO:
Ti, Jeleno, kao zaboravljaš
Da si sada u rukama našim.
DEJAN:
Biće nešto i u mojim, kneže.
JELENA (Gojku):
Ja u vašim rukama?
DEJAN:
Stoj, Jelo.
JELENA:
O iz kala iskliznuli crve,
Ti ne shvataš, ni shvatiti možeš,
Da kome se jednom veličala
Na pr’jestolu ponosita duša,
Taj ostaje svoj gospodar uv’jek.
Do vrh glave lancima ga ovij
Da izgleda k’o gomila gvožđa,
U bezdan ga baci, pa sve ozgo
Nagomilaj planine svijeta,
On će tvojoj nad njim bezmoćnosti
Smijati se, i slobodnoj duši
Kad god hoće otvoriti prolaz.
Dosta s tobom. (Okreće se prezrivo od njega)
Kralju Vukašine,
Ti si blijed kao smrt, tu stojiš
Nepomičan, nijem kao ploča
Koja leži nad t’jelom mog skna!...
Njegovu si carsku krunu htio;
Odveć teška ne pritiskuje li
Tebi glavu? iz dna tvoje duše
Ne viče li glas strašniji nego
Onaj što će pozvat’ iz grobova
Na sud strašni c’jelo čovječanstvo?
UGLjEŠA:
Oh Jeleno! prevršuješ mjeru.
GOJKO:
Srdo pakla, odlazi odavdje.
JELENA:
Vukašine, ti povlačiš ruku
Preko čela, s kog debele kaplje
Znoja kipe! ne zadaje li ti
Carska ruka Uroševom krvlju?
Vukašine, ne pohodi li te
U ponoći Uroševa sjenka,
I za kosu vukuć’ te iz odra,
Ne viče li: u grob, u grob sa mnom.
(Vukašin posrće i hvata se za Gojka,
a carica s osmijehom strašnoga zadovoljstva kaže:)
Ha, sotono! — (Dejanu) Sad me vodi.
DEJAN (Odvodeći je):
U moj,
U moj šator, usred četa mojih.
Dok posljednji čovjek moj ne padne
Niko neće dotaknut’ se tebe.
GOJKO (držeći Vukašina veli Uglješi):
Amo, brate, prihvati ga časkom,
Da na mrve svu je tu isjeckam.
UGLjEŠA:
Daleko je, daleko je vodi,
O Dejane, i sam trag joj gledaj
Da sakriješ od nas.
GOJKO:
Za njom trči,
Zakolji je;... Što! nakazu grdnu
Bi l’ žalio?
UGLjEŠA (Gojku):
Gnjev utišaj. — Vukša.
Šta bi s tobom! Jesi l’ čovjek?
VUKAŠIN (ispravlja se i gleda na okolo):
Gdje je?...
Otišla je... Sad odahnut’ mogu.
GOJKO:
Izbac’mo je odmah iz tabora,
Da nas svojim disanjem ne truje.
VUKAŠIN:
Šta govoriš? bezuman si, Gojko.
Da bih znao slušat’ je onako
Svakog dana do skončanja v’jeka,
Ja je ne bih pustio iz šaka.
Skup veoma za nas je taj plijen,
I knez će ga skupo otkupiti.
(Hoda malo).
Već je prošlo. Iznenadila me
I spopala r’ječma toli strašnim
Da od istih bio bi se čovjek
Prevrnuo i mrtav u grobu.
Al’ je evo konačno već prošlo;
Ludi bojaz sav sam prebojao.
Da preda me sad je izvedete,
Gromom bih je buknuloga gnjeva
Porazio.
GOJKO:
Branjaše je Dejan!
Uzeo je pod zaštitu svoju!
Kako ti se to, despote, svidi?
Al’ da, Dejan vjeran nam je čovjek.
UGLjEŠA:
Nu za Boga brat joj je.
VUKAŠIN:
I sada
Nama treba. Bi l’ htio da pođe
Knez Lazara i on potkr’jepiti?
Treba samo na nj motriti dobro,
Da Jelenu ne bi izbavio.
To će? Gojko, tvoj posao biti.
|