Kralj Vukašin/10
POJAVA V
Obala Strumska. Vidoje sam. — (Noć je).
VIDOJE:
Do sad prezren, a sad sramno prognat!
Ništa bolje, vaj! i ne zaslužih.
Kud ću! ni sam ne znam; nemam kuda;
Na sve strane kao zid preda mnom. —
O vihrovi, šta s’ ne razduhate
Da me gdjegod bacite daleko,
Il’ satrete u vrtlogu vašem?...
Evo Strume; u vodi ću njenoj,
Zadušiti svoj stid, svoju grižu.
Vaj! osjećam ipak da sam nevin.
K’o što tečeš u koritu tvome
Tiha, bisgra, nit’ si štogod kriva
Kad potoci zamute te brdski,
Tak’ i meni tecijaše život;
Al’ oruđem najgrđeg zločinstva
Učini ga užasan ubica.
O nebeski duhovi, vi znate
Da kriv n’jesam, bar ne htjedoh biti;
I ti sada tamo u vječnosti
Znaš najbolje, sjenko Uroševa,
Da t’ iskreno izbaviti htjedoh,
Al’ ne mogoh. — Nevin ja? i smijem
To pomislit’ kada kraljev nalog
Pretpostavih volji cara svoga?
Ah! ti jedan, ti bijaše nevin
Među nama svima, krotko jagnje,
Okruženo tim vucima divljim;
Prosti meni, dobri Nemanjiću,
Pa udari od milosti gromom
Sa nebesa. Utekoh iz dvora
Gdje s’ imaše proliti krv tvoja,
A slijep te na vr’jeme ne pustih
Da odonud sam utečeš! Crni
Stražari te po nalogu mome
U grobnici tvojoj zadržaše.
Kriv sam, kriv sam, strahovito kriv sam.
Pa još živem?... O rijeko Strumo,
U tvoje me krilo nav’jek sakrij.
(Baca ogrtač, carica ga hvata za mišicu).
|