Kraljevska proklamacija od 7. oktobra 1912.
Crnogorci!
Tužni vapaj, koji dopire iz Stare Srbije od tamošnje naše potlačene braće, ne može se dalje podnositi,
Onamo nemisleno kolju ne samo ljude, nego žene i nejaku đecu srpsku. Gladno, jadno i plijenjeno, srpsko se roblje potuca po gorama i oko garišta svojijeh domova, klikćući vas, da ga zaštite i izbavite.
Dužnost i ljubav roda nalažu vam da pohitate braći u pomoć. Znam, da bi ste vi to i dosad učinili sa urođenom vam odvažnošću, da Me nijeste slušali i ščekivali ishod Mojijeh miroljubivih napora za zaštitu mučenika preko granice.
Moje nade, da će se naći način da se bez prolivanja krvi Srbi u Turskoj oslobode muka, ne ostvariše se, te sad, koliko god je Mojem srcu teško narušiti tišinu evropskoga mira, ne ostaje mi do latiti se sablje — one sablje koju su vaši očevi neustrašivo sljedovali na Vučijem Dolu, Nikšiću, Baru i Ulcinju.
Uz nas je pravda, a kocka je bačena, pa što Bog da i sreća junačka!
Za mnom, junaci, da ruku pružimo braći u nevolji, kao i viteškoj malesiji, koja se evo dvije godine lavovski bori za svoja prava, slobodu i sjedinjenje sa Crnom Gorom!
Nijesmo sami. S nama je Bog, s nama su balkanske hrišćanske kraljevine, sa kojima smo udruženi u zajednicu, za kojom sam vazda čeznuo i koju su sve do navale azijatskog osvajača željno očekivali toliki pasovi balkanskih naroda.
Imam tvrdu nadu i mišice, red i poslušnost sinova Mojijeh starijeh vojnika, da mi ništa neće biti nemoguće, no da će sad visočije nego ikad uzdignuti ugled drage Domovine i proslavljeno crnogorsko oružje novim sjajem obasjati.
Smejlost je uhvatiti se u koštac sa jednom velikom carevinom, ali to baš priliči Mojem vitezu, Mojem Crnogorcu, u toliko prije, što je najmilije založiti se za braću. Pratiće nas simpatije svega obrazovnog svijeta, svega našega srpskoga roda i ostaloga Slovenstva, a viteške ruke sa mačevima pružaju nam Kraljevi: Srbije Bugarske i Grčke, čiji su narodi u ovome svetome preduzeću s nama zbratimljeni. Ni tu carevinu ne zatičemo iz objesti, već iz najplemenitijih pobuda, da spriječimo konačno uništenje svoje prekogranične braće.
Vašijem muškijem korakom pohitajte onamo gdje se strada, gdje se muči, gdje se plače. Neka povezana braća Sarosrbijanci čas prije ugledaju vaše slavne barjake; neka reknu: „Evo braće, evo osvetnika ispod Lovćena, Koma i Durmitora, evo sinova Crne Gore gdje dolijeću u naš zagrljaj, i sad nijesmo više mi siraci, ni robovi!“
Tamo ćemo se sresti sa našom dragom braćom iz Srbije, koje predvodi njen viteški Kralj, Moj ljubljeni zet, da se s njima željno zagrlimo, zajedno noseći potlačenima slobodu.
Neka se blagoslovom Božijim i Svetog Petra ostvare snovi iz Moje mladosti, kad sam pjesmom nagovještavao ovaj znameniti dan i zagrijevao srpske grudi vjerom da oružani moramo poć:
Onamo, onamo, za brda ona!
Živjeli Crnogorci! Živeo Balkanski Savez.
Na Cetinju.
25. septembra, 1912. godine.
Izvori
[uredi]- Glas Crnogorca, br. od 26. IX/8. Х 1912. godine.
- Ovaj članak ili jedan njegov deo je preuzet sa sajta Srpsko nasleđe, sa ove stanice.
- Dozvola se može videti ovde.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Nikola I Petrović, umro 1921, pre 103 godine.
|