Kraljević Marko i Vuča đeneral

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Kraljević Marko i Vuča đeneral

Ili grmi, il’ se zemlja trese?
Niti grmi, nit’ se zemlja trese.
Već pucaju na gradu topovi,
Na tvrdome gradu Varadinu:
Šenluk čini Vuča đenerale, 5
Jer je Vuča šićar zadobio,
Tri vojvode srpske uhvatio:
Jedno jeste Miloš od Pocerja
Drugo jeste Toplica Milane,
A treće je Kosančić Ivane; 10
Bacio ih na dno u tavnicu,
Gdjeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena.
Cvili junak Miloš od Pqcerja,
Cvili Miloš kako ljuta guja, 15
Jer se Miloš nije naučio
Podnositi muku i nevolju;
Cvili Miloš kano ljuta guja,
Privlači se na pendžer tavnici.
Te on gleda junak po sokacih, 20
Ne bi l' koga znanca opazio,
Al’ pripazi poštu knjigonošu,
Pa dozivlje Miloš od Pocerja:
"Bogom brate, pošta knjigonoša!
Donesi mi jedan list hartije, 25
Da ti gradim jednu sitnu knjigu!"
To je pošta za Boga primio,
Donese mu jedan list hartije:
Sjede Miloš sitnu knjigu pisat
U Prilipa u bijela grada 30
Svome pobru Kraljeviću Marku:
Bogom brate, Kraljeviću Marko,
Il’ ne čuješ, il’ ne haješ za me?
Teške sam ti muke dopanuo.
Pobratime, u madžarske ruke. 35
Uhvati me Vuča đenerale,
I još moja dva pobratima;
Bacio nas na dno u tavnicu,
Gdjeno leži voda do koljena,
I junačke kosti do ramena, 40
Ležim, brate, tri bijela dana,
Ako budem, brate, još tri. dana,
Nikada me više vidjet ne ćeš.
Izbavljaj me, pobratime Marko.
Jal’ za blago, jali za junaštvo!" 50
Pa u lice perom udario.
Od obraza krvi natočio,
S krvi njemu knjigu zapečati.
Pa je dade pošti knjigonoši,
I dade mu dvanaest dukata: 55
Pa je pošti Miloš govorio:
"Nosi knjigu bijelu Prilipu,
Na koljeno Kraljeviću Marku!"
Ode pošta bijelu Prilipu,
U njeg’ stiže u svetu nedjelju: 60
Kada Srbiji u crkvi bijahu:
Stade pošta pred bijelom crkvom,
Dokle Marko iziđe iz crkve.
Kad iziđe Kraljeviću Marko,
Pošta kapu pod mišice baci, 65
Poklanja se do zemljice Marku,
Pa mu dade list knjige tanane.
Kada Marko sitnu knjigu primi.
Stojeći je knjigu proučio:
Kada vidje, što mu knjiga kaže, 70
Udriše mu suze od očiju,
Pa je onda Marko besjedio:
"Avaj meni, dragi pobratime.
Tu li si mi, bolan, dopanuo!
Al’ tako mi moje vjere tvrde, 75
Hoće tebe pobro izbaviti,
Jal’ za blago, jali za junaštvo."
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
Sjede malo, te se napi vina,
Pa pripasa sablju okovanu, 80
I prigrnu ćurak od kurjaka,
Priveza je mrkom jemenijom:
Pa uzimlje koplje ubojito.
Pa se spušta u podrume Šarcu,
Te opremi Šarca od mejdana: 85
Pri teže mu sedmore kolane,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom;
Pa natoči tuluminu vina.
Objesi je o unkaš Šarinu,
S desne strane tešku topuzinu, 90
Da ne kriva ni tamo ni amo:
Pa se Šarcu na ramena baci,
Okrenu ga od Prilipa grada,
Ode pravo stojnu Biogradu.
Kad je bio pokraj Biograda. 95
Uvrati se, te se napi vina:
Pa odatle poklopi Šarina,
Za Dunavom skela dogodi se;
Dvaput Marko skeledžiju viknu.
Pa ga više ni čekati ne šće, 100
Već natjera Šarca na Dunavo,
Ode pravo gradu Varadinu,
Pod Varadin u polje zeleno.
Tu ustavi Šarca od mejdana,
Pa udari koplje u ledinu, 105
Za koplje je privezao Šarina,
Tuluminu skide sa unkaša,
I vrže je u zelenu travu,
Pa on sjede piti mrko vino.
Ne pije ga, čim se vino pije. 110
Već leđenom od dvanaest oka.
Pola pije, pola Šarcu daje.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Pošetala Velimirovica,
Mila snaha Vuče đenerala. 115
Po bedemu grada Varadina.
Ona gleda niz polje zeleno,
U polju je opazila Marka.
Kad ugleda Kraljevića Marka
Troljetna je uhvati groznica. 120
Pa pobježe u bijele dvore.
Nju mi pita Vuče đenerale:
"Što je tebi, moja snaho draga?"
Kazuje mu Velimirovica:
"O moj svekre, Vuče đenerale, 125
Sjedi junak u polju široku,
U ledinu koplje udario,
Za koplje je konja privezao,
A pred njime stoji tulum vina;
Ne pije ga, čim se pije vino, 130
Već leđenom od dvanaest oka.
Pola pije, pola konju daje.
Konj mu nije, kakvino su konji,
Veće šaren, kao i goveče;
Junak nije, kakvi su junaci: 135
Na plećima ćurak od kurjaka,
Na glavi mu kapa od kurjaka,
Privezo je mrkom jemenijom:
Nešto crno drži u zubima
Kolik’ jagnje od pola godine." 140
Veli njojzi Vuča đenerale:
"Ne plaši se, moja snaho draga!
Ja onakih imam u tavnici,
I njega ću sada dobaviti."
Pa doziva sina Velimira: 145
"Velimire, moje čedo drago,
Uzmi sine, za trista katana,
Idi dolje u polje široko,
Dovedi mi onoga junaka!"
Velimir je na noge skočio, 150
Pa uzima trista katanije,
On usjede vranca, pomamnoga,
I iziđe gradu na kapiju.
Skoli Marka sa četiri strane.
Marko sjedi, pije mrko vino, 155
Al’ katane Šarac opazio,
Poče nogom’ o zemljicu tući.
Primiče se svomu gospodaru.
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al’ katane njega opkoliše: 160
Popi Marko leđenicu vina,
Baci leđen u zelenu travu,
Pa se turi na ramena Šarcu,
A katane na njeg’ udariše,
Da je kome pogledati bilo, 165
Kad udari u katane Marko
Kako soko među golubove:
Što pogubi sabljom okovanom,
Što pogazi Šarcem od mejdana,
Što podavi u tihom Dunavu: 170
Pobježe mu Velimir dijete,
Tjera njega na Šarinu Marko,
Dostiže ga u polju široku,
Dohvati ga malo topuzinom,
Pade dijete u zelenu travu; 175
Odja Marko od konja Šarina,
Saveza mu i noge i ruke,
Pa on ode svojoj tulumini,
Baci dijete u zelenu travu,
A on opet sjede piti vino! 180
To gledala Velimirovica,
Pa otide Vuči đeneralu:
"Zlo ti vino, Vuča denerale,
Zlo ti vino, a gore ti bilo!
Sve katane tebi izgiboše. 185
Velimiru junak sveza ruke,
Pa g’ objesi Šarcu o unkašu,
Pa eno ga, pije rujno vino,
A Velimir u travici leži."
Progovara Vuča đenerale: 190
"Ne boj mi se, moja snaho draga!
Sad ćeš vidjet, dok se starac krene."
Pa on drmnu na gradu topove,
Tri hiljade sastavi katana,
Pa posjede svoju bedeviju, 195
I iziđe gradu na kapiju:
On naredi niz polje katane,
Opkoliše sa četiri strane;
A to ništa i ne vidi Marko,
Al’ pripazi Šarac od mejdana, 200
Pa nogama o zemljicu tuče
Primiče se svome gospodaru.
Kad pogleda Kraljeviću Marko,
Al’ katane njega opkolile.
On poskoči na noge lagane, 205
Pa se maši Šarcu na ramena.
Da je kome sjesti i vidjeti,
Kad potjera po polju katane!
Sablja mu je u desnici ruci,
U lijevoj koplje ubojito, 210
U zubima dizgen od Šarina;
Koga Marko sabljom udaraše,
Po dvojicu od jednog građaše;
Koga Marko kopljem udaraše,
Preko sebe njega preturaše; 215
Dok s’ okrenu nekoliko puta.
Ode k vragu mlada katanija:
Pobježe mu Vuča đenerale
Na njegovoj tankoj bedeviji.
Potjera ga na Šarinu Marko; 220
Brza mu je pusta bedevija,
Šćaše uteć gradu Varadinu:
Ljuljnu Marko teškom topuzinom,
Pa je pušta za njim preko polja,
Udari ga sapom od topuza, 225
Pade Vuča u zelenu travu,
Tad dopade od Prilipa Marko,
Sveza Vuči ruke naopako,
Saveza mu i noge i ruke,
Objesi ga Šarcu o unkašu, 230
I uhvati tanku bedeviju,
Pa on ode sinu Velimiru,
Priveza ih jednog za drugoga,
Pa prebaci preko bedevije,
Bedeviju sveza za Šarina, 235
Ode pravo bijelu Prilipu,
Obojicu baci u tavnicu.
Knjigu piše đeneralovica.
Te je šalje bijelu Prilipu:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko, 240
Ne gubi mi Vuče đenerala
I mojega sina Velimira;
Išti Marko, što je tebi drago."
Dođe knjiga Kraljeviću Marku.
Kada vidje, što mu knjiga piše; 245
Onda Marko drugu knjigu piše;
"Vjerna ljubo Vuče đenerala!
Pusti meni do tri pobratima,
I podaj im tri tovara blaga;
I pusti mi staroga Toplicu. 250
I podaj mu tri tovara blaga.
Jer je junak mnogo dangubio:
I daj meni tri tovara blaga;
Što sam moga mučio Šarina.
Iza toga, đeneralovice, 255
Eto tamo Miloš od Pocerja.
Pa vi s njime kako načinite!"
Ode knjiga gradu Varadinu:
Kada dođe đeneralovici,
Knjigu gleda đeneralovica. 260
Šalje blago od Prilipa Marku.
Pa uzimlje od tavnice ključe.
Te otvori prokletu tavnicu.
I izvadi tri vojvode mlade.
I sa njima staroga Toplicu[1], 265
Pa ih vodi na bijelu kulu:
Pa berbere hitre dobavila:
Jedni miju, drugi kosu briju,
A treći im nokte sarezuju.
Donese im vina i rakije, 270
I lijepe svake đakonije;
Pokaza im, što učini Marko,
Pa govori Milošu vojvodi:
"Bogom brate, vojvoda Milošu.
Pustite mi moga gospodara 275
I mojega sina Velimira!"
Njoj govori Miloš od Pocerja:
"Ne boj mi se, đeneralovice,
Daj mi vranca Vuče đenerala,
Što ga jaše jednom u godini. 280
Kada ide u Tekiju crkvi,
Opremi ga, kako g’ Vuča sprema.
Da poigram preko Njemadije;
I daj meni od zlata karuce,
I u njima dvanaest vranaca. 285
Sto ih preže Vuča đenerale,
Kada ide od Beča cesaru,
Da m’ odnesu staroga Toplicu:
Daj mi ruho Vuče đenerala,
Što nosi o vaskrseniju, 290
Da obučem mojega Toplicu."
Sve mu daje đeneralovica,
I svakomu hiljadu dukata,
Što će piti vino do Prilipa,
I odoše bijelu Prilipu. 295
Lijepo ih je dočekao Marko;
Pusti Marko Vuču đenerala,
I njegova sina Velimira
I dade mu mnoge pratioce
Do njegova grada Varadina. 300
A vojvode dijeliše blago,
Pa se rujna nakitiše vina,
I u bijelo izljubiše lice,
Svaki Marka u bijelu ruku,
Pa odoše svaki svome dvoru.305



Reference[uredi]

  1. U drugoj se jednoj pjesmi pjeva, da je otac Toplice Milana od prije bio zatvoren u Varadinu, pa su ova trojica bili otišli, da ga otmu, te i njih, pošto su razbili kapiju i ušli u grad, nekako uhvatio Vuča đeneral.

Izvor[uredi]

Kraljević Marko u narodnim pjesmama, s tumačenjem manje poznatih riječi i rečenica, uredio Ivan Filipović, peto izdanje s 21 slikom, risao Vjenc. Anderle, Tisak i naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, Ilica 30, str. 53-58.