Kraljević Marko izbavlja vile

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Kraljević Marko izbavlja vile

Uranio Kraljeviću Marko
U Prilipu na bijeloj kuli,
Pak Šarina konja opremio,
O Šarinu topuz objesio,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom, 5
Izvede ga iz topla podruma,
Pak mu uzdu za jabuku baci,
Pak otide svojoj staroj majci,
Te ovako majci progovara:
„O, starice, moja mila majko, 10
„Spremaj meni lake brašnenice,
„Ja polazim u lov u planinu,
„U Šargana visoku planinu,
„Jer sam noćas čudan san usnio:
„Gdje poletje tica prepelica 15
„Od istoka iz gusta oblaka,
„A za njome dvije lastavice,
„Pak odoše na Šargan planinu,
„Na studeno vrelo suhovrelo,
„Te bijelo lice umivaše; 20
„Na vodi se tice okupaše,
„Pak sjedoše u zelenu travu.
„A kakva je tica prepelica:
„Sva joj krila zlatom okićena,
„A biserom kruna potkićena, 25
„Pak u sunce okrenula lice,
„Na krilu joj dvije lastavice,
„I u njih su krila pozlaćena,
„Iz krila im biser-rosa kaplje;
„Ukraj vode razgovor vodiše, 30
„Pak zaspaše u zelenoj travi,
„Kano golub na jelovoj grani;
„Dok poletje jastreb tica crna,
„A za njime trista jastrebova
„Sa Jastrepca visoke planine, 35
„Pa padoše na Šargan planinu,
„Na studeno vrelo suhovrelo,
„Na spavanju tice pohvataše,
„Uhvatiše ticu prepelicu,
„Uhvatiše dvije lastavice, 40
„Skidoše im krila i okrilje,
„Uhvatiše, pa ih povezaše;
„Stade piska do tri tice mlade,
„Cvilikuju kano kukavice,
„A prevrću kao lastavice. 45
„Dvije viču: „Jao, moja majko!““
„Treća viče: „Jao meni, Marko!
„„Gdje si danas? Nigdje te ne bilo!
„„Kad valjade, tebe ne imade.““
Stara majka razgovara Marka: 50
„O, moj sine, Kraljeviću Marko!
„Nemoj mi se, sine, prepadati,
„Bog će dati, pa će dobro biti.“
Pak starica na noge skočila,
Brašnenice hitro opremila, 55
Dok je Marku egbe napunila,
U mješku mu vina natočila,
Koja drži sedamdeset oka;
Odvuče je Marko do Šarina,
S jedne strane topuz objesio, 60
S druge strane crveniku vino,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
Pak debela prihvati Šarina,
Prihvati ga za oba dizgina,
Pak se konju na srijedu baci, 65
Dohvati ga oštrom bakračlijom,
Stade mu se Šarac propinjati,
Po tri koplja nebu pod oblake,
Po četiri poljem širokijem;
Otjera ga na Šargan planinu. 70
Dok istjera konja na planinu,
Teško ga je Marko oznojio,
Bijelijem pjenam’ obojio;
Kad istjera na Šargan planinu,
Protjera ga kroz goru zelenu, 75
Pak istjera polju na širinu;
Okrenu ga s desna na lijevo,
Kud se ide vrelu suhovrelu.
Kad se Marko vodi pomolio,
Dade mu se nešto pogledati: 80
Oko vode konji pritisnuli,
Pritisnulo trista bedevija,
Među njima čakar-bedevija,
Baš kobila troglav-Arapina.
Kakva mu je, zaklali je vuci: 85
U oba mu oka čakarasta,
U četiri noge kalčinasta,
Vodaju je četiri Arapa,
U četiri čatali julara,
Vodaju je i tamo i amo; 90
Na glavi joj četiri jedeka,
A na nogam’ četiri ćusteka;
Da joj nije četiri ćusteka,
Pukla bi joj četiri jedeka,
Slomila bi četiri seiza, 95
Svijeh bi ih nogam’ pogazila;
Oko vode triest čadorova,
A pod njima do trista Arapa,
Među njima čador Arap-age,
Sve čadore visom nadvisio, 100
A širine polja prihvatio
Po dva koplja i tamo i amo;
Pod njim sjedi troglav Arapine,
A na njemu do tri glave crne,
Kavu pije, čibuk prisrkuje; 105
Oko njega troje Arapčadi,
Što mu služe vino i rakiju,
Četvrto mu sjedi uz koljeno,
U rukam’ mu sedefli tambura,
Sitno kuca, tanko popijeva. 110
Marko sluša pjesme Arapove,
Kako Arap jasno popijeva:
„Vesel’te se, arapski junaci,
„Danas nam je svadba i veselje
„U našega age Arap-age, 115
„Jer je čudan šićar šićario
„Na planini kod vode studene:
„Uhvatio do tri gorske vile,
„Pak je sebe vilom oženio,
„Posestrimom Kraljevića Marka, 120
„I njezine šćeri uhvatio,
„Da oženi oba svoja sina;
„Kad se nađe čedo u Arapa,
„Arap junak, a vile bijele, —
„Jako će se rađati junaci.“ 125
A sve cvili vila nagorkinja,
I njezine dvije šćeri mile;
Šćeri viču: „Jao, moja majko,
„Kako će nas Arapčad ljubiti,
„Naše b’jelo lice nagrditi!“ 130
Majka viče: „Gdje si, brate, Marko?
„Kad valjade, tebe ne imade.
„Znaš, kad smo se, brate, pobratili
„Jedno drugom vjeru založili:
„Kada tebi do nevolje dođe, 135
„Da se seka u nevolji nađe;
„Kada seki do nevolje dođe,
„Marko bi se našo u nevolji?
„Ali evo muke i nevolje,
„Gdje ja nemam tice lastavice, 140
„Da napravim knjigu šarovitu,
„Da joj dadem pod bijelo krilo,
„Da odnese pobratimu mome,
„Pobratimu Kraljeviću Marku,
„Žalio bi mene kano majku, 145
„Danas bi me Marko izbavio,
„Pak i moje dvije šćeri mile,
„Dvije šćeri, dvije kukavice,
„Da im Arap ne nagrdi lice.“
Kad to začu Kraljeviću Marko, 150
Mislio se, šta će i kako će:
„Da pobjegnem do Prilipa grada,
„Od Boga je velika grehota,
„A od ljudi zazor i sramota,
„Da ostavim svoju posestrimu. 155
„Vjera moja, ostavit’ je neću!“
Pak pod sobom potjera Šarina,
Otjera ga do vode studene.
Kad opazi Šarac bedevije,
Ljuto ciknu kano guja ljuta, 160
Po njemu se položio Marko,
Dok dotjera konja do Arapa;
Kad to začu nagorkinja vila,
Kako začu Markova Šarina,
Kako začu, taki ga poznade; 165
Nešto joj se pogledati dade,
Dok ugleda pobratima svoga,
Pobratima Kraljevića Marka.
Kako vidje pobratima svoga,
Pobratima Kraljevića Marka, 170
Zakukala kano kukavica,
A prevrće kano lastavica:
„Gdje si Marko, mio pobratime?
„Zar ne vidiš svoje seke mile,
„Svoje seke, nagorkinje vile, 175
„I njezine muke i nevolje,
„Gdje ti kuka kano kukavica,
„A prevrće kano lastavica?"
Kad to začu troglav Arapine,
On je vili riječ besjedio: 180
„Sjedi, more, nagorkinjo vilo!
„Danas tebi ne pomaže majka,
„A kamo li Kraljeviću Marko“.
Pa zavika troglav Arapine:
„Na noge se, moja braćo draga! 185
„Eto otud zubate delije,
„Opkolite, pa ga uhvatite,
„Do čadora moga dovedite,
„Danas ću ga rado dočekati,
„S njime želim da se obeselim 190
„Britkom sabljom i teškim topuzom.“
A veli mu nagorkinja vila:
„Nemoj tako, crni Arapine!
„Ti se kažeš da si dobar junak:
„Sramota je i dva na jednoga, 195
„Ja kamo li trista na jednoga;
„Već zastavi do trista Arapa,
„Pak ti Marku na mejdan iziđi,
„Na vidiku na polju široku,
„Da vidimo ko je junak bolji.“ 200
A Arapa izjede sramota,
Od zemljice na noge skočio,
Na Arape ršum učinio:
„Zastavite vaše bedevije,
„Doved'te mi čakar-bedeviju, 205
„Koju ’no sam na mejdan dobio
„Iz podruma cara Adžemskoga,
„Što je take u drugoga nema;
„Ja ću Marku na mejdan izići.“
Pak posjede čakar-bedeviju, 210
A pripasa krivu Temerliju.
U to doba Kraljeviću Marko.
Dok zavika Marko sa Šarina:
„Zlo ti jutro, troglav Arapine!
„Prođ’ se vraga i ljuta mejdana, 215
„Nemoj sa mnom mejdan dijeliti,
„Bez nevolje krvi proljevati;
„Puštaj meni moju posestrimu
„I njezine dvije mile šćeri,
„Jer su lude iz planine vile, 220
„Još nijesu stale za udaju
„Ni za kakva viđena junaka,
„Ja kamo li za Arapa crna.“
Kad to začu troglav Arapine,
Srdito je Marku govorio: 225
„Kraljeviću, prilipsko kopile,
„Da mi dadeš na tovare blago,
„Neću vilu prodati za blago!
„Jer je meni obljubiti drago:
„U vile je lice od ružice, 230
„A u mene zubi od bisera,
„Da sastavim biser i ružicu,
„Da obljubim nakićeno lice.“
A veli mu Kraljeviću Marko:
„Sjed’, Arape, ujela te guja, 235
„Da na miru ne činimo kavgu;
„Ako misliš obljubiti vilu,
„Ljuta će te poljubiti guja.“
Još mu nešto besjediti šćaše,
Silan Arap slušati ne htjede, 240
Već natjera čakar-bedeviju
Na Markova bijesna Šarina.
Be, da vidiš jada iznenada
Od mahnito dvoje paripčadi!
Kad se jedno drugom primakoše, 245
Obadvoje pocikuje ljuto,
Jedno drugom bliže priskakuje.
Marko svoga usteže Šarina,
A Arapin usteže kobilu,
Dok se spreme oba za junaštvo, 250
Da u koga prijevare nema;
Al’ se konji ustegnut’ ne dadu.
A kakav je troglav Arapine:
Na njemu su do tri glave crne,
Crne glave, a bijeli zubi, 255
A krvave oči izvalio;
Kakve su mu do tri glave crne:
Iz jedne mu vihor vjetar puše,
A iz druge maven plamen liže,
A treća mu glava progovara: 260
„Kraljeviću, prilipsko kopile,
„Bolje bi ti bilo ostanuti,
„Neg’ za vile glavu izgubiti.“
Namjeri se junak na junaka;
Mnidijaše troglav Arapine 270
Da se hoće prepanuti Marko
I ustranu poljem pobjegnuti;
Ali Marko ni habera nema,
Već povadi sablju na Arapa.
Kada vidje troglav Arapine, 275
Da će njega Marko udariti,
On zastavi čakar-bedeviju,
Pak od sebe vjetar otisnuo,
Ne bi li ga s konja ukinuo,
Da rastavi od konja junaka; 280
Al’ u Marka dobra sreća bješe,
U Marka je Šarac od mejdana,
Svakome se jadu naučio,
Pak on pade na koljena prva,
A na stražnje pokleknuo ključe, 285
Po njemu se položio Marko,
Dok Arapu vjetar izdušio
(Sahat goni, sahat vraća u se);
Kad je njemu vjetar izdušio,
Na Marka je plamen otisnuo, 290
Da oprži konja ja l’ junaka.
A Marko je stari mejdandžija,
Prihvatio rukom za terkiju,
Pak razavi divan-kabanicu,
Pak on pokri sebe i Šarina, 295
Dok Arapu plamen izdušio;
Izgore mu divan-kabanica,
Da vi’š sada troglav-Arapina,
On poteže koplje ubojito,
Pak na Marka koplje okrenuo: 300
„Drži mi se, prilipsko kopile!“
A Marko mu stade na biljezi,
Dok naletje koplje ubojito,
A u Marka Šarac od mejdana,
Pade njemu na koljena prva, 305
Po njemu se položio Marko,
Iznad njega koplje nalegjelo,
A Marko ga rukom uhvatio,
Prelomi ga na dvoje na troje,
Pa komade u travu bacio, 310
A zavika grlom bijelijem:
„Drži mi se, arapsko kopile!
„Ja ću tebe bolje pogoditi!“
Stade Arap njemu na biljezi,
A Marko je koplje prihvatio, 315
Gleda Šarcu između ušiju,
A Arapa po svilenom pasu;
Al’ se Arap pogodit’ ne dade,
Jer imade čakar-bedeviju,
Hitro pade na koljena prva, 320
A na stražnje pokleknula ključe,
A po njoj se Arap položio,
Iznad njega koplje naletjelo,
Arapin ga rukom uhvatio,
Prelomi ga na dvoje na troje, 325
Pa komade u travu bacio.
Primakoše konja i kobilu,
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se muški udarati;
Buzdovanim’ pera polomiše, 330
A balčake u travu baciše,
Pak za britke sablje prihvatiše,
Stadoše se sabljam’ udarati.
Kud udara Kraljeviću Marko,
Tuda vatra prosipa se živa, 335
Niz kobilu do zelene trave,
Sve po zemlji zapaljuje travu;
Kud udara troglav Arapine,
Tuda krvca proljeva se crna,
Niz Šarina do zemljice crne, 340
 Po tri litre izlijeću mesa.
Kada vidje Kraljeviću Marko,
Kad vidio gdje je poginuo,
Do Arapa pritjera Šarina,
Uhvati ga za prsi junačke, 345
A iz ruku sablje ispustiše,
S dobrijeh se konja rastaviše,
Pak padoše u zelenu travu,
Pak se nose po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka, 350
Crni Arap na Kraljević Marka,
Nosiše se dva puna sahata,
A kad trećeg nasta polovina,
Dok zavika troglav Arapine:
„O, Arapi, moja djeco draga, 355
„Vidite li, gdje ću poginuti?
„Ljuto mi je pritužio Marko;
„Pomozite ja meni, ja njemu.“
Kad začulo do trista Arapa,
Pojahaše mrke bedevije 360
I na Marka juriš učiniše;
A zavika nagorkinja vila:
„Kopilane, crni Arapine,
„Ti se kažeš da si junak dobar,
„Sramota je i dva na jednoga, 365
„A kamo li trista na jednoga!“
Pak zavika pobratima svoga:
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
„Vidiš jadan, gdje ćeš poginuti,
„Nije šala trista na jednoga, 370
„Teško tebi s njima ratujući,
„Tvojoj seki tebe gledajući!
„Pomogla bi, pomoći ne mogu,
„Jer su moje savezane ruke,
„Ruse kose svezane za ruke, 375
„Pak su meni muke dodijale,
„Već prituži živom srcu svome,
„Te doskoči crnom Arapinu.“
Kad se Marko vidje na nevolji,
Gdje Arapi njega opkoliše, 380
Svome srcu ljuto pritužio,
Te Arapom o tle udario.
Stoji piska troglav Arapina
U rukama Kraljevića Marka;
Stoji cika čakar-bedevije 385
U zubima Markova Šarina;
Sve ga Marko po zemljici vuče,
Arapina po zelenoj travi,
Dok ga britkoj sablji privukao,
Pak prihvati sablju okovanu, 390
Te mu sve tri odsiječe glave.
A Arapi opkoliše Marka;
Marko sebi ljuto pritužio:
Dok Šarinu konju doskočio,
Sedamnaest odsiječe glava; 395
Kad posjede na konja Šarina,
Šarac mu se mamom pomamio,
Sve mu Šarac na kolače skače
I po polju preskače Arape,
A Marko im odsijeca glave. 400
Isiječe do trista Arapa,
Nešto Šarac nogam’ pogazio,
Nešto Marko sabljom isjekao.
Marko svoga povrati Šarina
I on ode svojoj miloj seki, 405
Pak poteže sablju okovanu,
Te njezine oprostio ruke
I njezine dvije šćeri mile;
Sve tri Marka rukam’ zagrliše,
Rukam’ grle, u lice ga ljube, 410
U obraze s obadvije strane,
A najposle među oči čarne.
Savi mu se vila posestrima
Na krioce pod b’jelo groce,
Zauče mu u njedarca ruke: 415
Iz njedarca crna krvca lije,
Te ovako njemu progovara:
„Kraljeviću, mio pobratime,
„Moreš li mi rane preboljeti?“
Pak od zemlje na noge skočila 420
Bere vila svakojako bilje,
Te Markove rane previjala,
Pa izvida pobratima svoga
Tu su bili tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo, 425
Dadoše mu od zlata kutiju
U kutiji trave svakojake:
Kad se bije, da mejdan dobije,
Kad liježe, da rano ustaje,
Kad s' obrani, da ranu izvida 430
Otalen je Marko polazio,
Ode Marko do Prilipa svoga
I povede trista bedevija,
I ponese tri arapske glave,
On se svrati do Prizrena grada, 435
U Prizrenu prodaje kobile,
Neku daje za mješinu vina
Neku daje za lulu duvana,
Neku daje za kesu duvansku,
Neku daje za čakšire sukna, 440
Neku Marko dijeli za zdravlje,
Neku daje, nek se junak znaje,
Gdje je bio, šta je zadobio.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Kraljević Marko, narodna pesmarica, Beograd : Državna štamparija Kraljevine Srbije, 1913., str. 9-20.