Krali Marko i Filip Madžarin (Trem)

Izvor: Викизворник


Krali Marko i Filip Madžarin

Marko i Filip Madžarin
Izlяzal йe Filip dobъr юnak,
izlяzal йe na hladna mehana;
ta mi piйe vino bistro iskro,
so vinoto tako govor pravi:
"Oй ta tebe, vino bistro-iskro!
Če ima li po юnak ot mene?
Pogubil sumi sedemdeset momci,
zagubil sumi sedemdeset ženi;
ne mi stigat oщe tri юnaka:
йednoto йe Relя Šestokrilca;
drugoto йe Ivan Beligradec;
A trekьoto Marko Bugarčeto."
Počula go dimna samodiva,
Samodiva Marku posestrima,
pa si duma Kraleviti Marku:
"Lele, Marko, moe mila brate!
Pohvali se Filo Madžarina,
pohvali se vo hladna mehana
pred Madžari se otbor юnaci,
pred Madžarki se lični devoйki,
oti nema po юnak ot nego.
Saka Filo Marka da zagubi,
da zagubi Relя Šestokrlica,
da zagubi Iva Belogradca.
Slušaй, Marko, moe mila brate!
Slušaй Marko samodivsko čedo!
Щo ke tebe posestrima kaže:
Da mi staniš rano vo nedelя;
da osedlaš svoя bъrza konя,
ta da odiš vo grada Budina,
da zatriйeš madžarsko kopiйe.
Ne plaši se Filovi voйskare,
ne plaši se Filovo юnačstvo,
ne plaši se zmeя šestokrila
Filipova verna pobratima.
Neka znaйe i staro i mlado,
neka znaйe Marka ot Prilepa,
neka znaйe Marka Bugarina,
ot йe Marko samodivsko čedo."
Sednal Marko s maйka da večerя,
da večerя s negvo pъrvo lюbe,
da večerя s negvo milo dete,
milo dete malečki Ognяnča.
Gosba lopa kraleviti Marko,
gosba lopa pod mustak sa smee;
Vino piйe Marko dobъr юnak,
vmino piйe i mustak si viйe.
Sogleda go negva stara maйka
i sinu si tъžno otgovarя:
"Abre, sine, moe milo čedo!
Щo večerяš, po mustak sa smeeš?
Dal sa smeйeš na moяta staros,
il sa smeйeš na dobra večerя,
il sa smeйeš na tvoйeto lюba,
il sa smeйeš na mъžkoto dete
mъžko dete maleček Ognяnča?"
Otgovori Marko dobъr юnak:
"Mila male, moя stara male!
Ne smeя sa na tvoяta staros, -
sami Gospod staros tebe dade;
ne sa smeя na moйeto lюba, -
moйto lюba-lюba za pohvalba,
nema ravno vo Bugarska zemя;
ne sa smeья na moйto dete, -
moйto dete юnak nad юnaci.
Mila male, moя stara male!
Az sa smeя i čudno sa čuda
na Filipa Madžarska юnaka,
щo kraluva vo Madžarska zemя.
Vino piйe Filo dobъr юnak,
vino piйe vo hladna mehana
i na vino Filo govorilo:
"Oй, ta tebe, vino bistro-iskro,
če ima li po юnak ot mene?
Pogubil sum sedemdeset momci,
zagubil sum sedemdeset ženi,
ke zaguba i Marka юnaka."
Oй, ti male, moя stara male!
Da ida li tamo da go tarem,
ili tuka, male, da go čekam
da opitam moйto юnačstvo?"
Maйka Marku lepo otgovori:
"Odaй tamo, sinko, da go teraš,
щo keš tuka? žalbi da ti gledam!
Marko maйci tiho progovarя:
"Moя maйko, moйe sъrce drago!
Ami, male, koй kon da si zema:
da si zema konя šeruhata,
ili, male, kona gazibara,
ili konя lepa trošigora,
ili lepa konя šarkuliя,
šarkuliя konя šestokrila?"
Maйka Marku tiho progovarя:
"Moйe čedo, Marko Kraleviki!
Da si zemeš konя šaruhata, -
kon йe vihrest, kako vihor vetar,
ke izleze vo pole široko,
ke potrepe po pole voйskata;
da si zemeš konя trošigora, -
toй vo gora юnačestvo pokazva,
ke go karaš po gora zelena
ke prelomi gora kičovita,
ke rasplaši gorski samodivi,
samodivi tvoi posestrimi;
da si zemeš konя gazibara,
toй vo voda юnačstvo pokazva,
ke go karaš preko cъrno more,
ke rasplaši morski samodivi
markovite mili posestrimi.
Slušaй mene, moйe milo čedo!
Zemi, sine, konя šarkuliя,
šarkuliя, konя šestokrila;
toй prez Dunav ke mi te prenese
a prez pole ke mi te prekara."
Si posluša Marko mila maйka,
ta osedla konя šarkuliя;
butna konя prez Dunav prepliva;
tamo naйde četireset momi,
lepi momi Fila hranenici.
Hranenici kraй Dunav sedeha,
belo platno u Dunav belяha,
platno belяt, lepa pesen peяt.
-Pomozi Bog, Marko progovori,
pomozi Bog, robe i robini,
porobeni vo Bugarska zemя.
-"Dal Bog dobro, cъrna Arapino!"
Progovori kraleviki Marko:
Oй, robini, bugarski devoйki!
Tova ne йe cъrna Arapina,
toku vi йe Marko kraleviki.
Kažete mi mladi robinčici,
kъde sedi Filip Madžarina,
kъde mi йe Filo dobъr юnak?"
Otgovori bela robinčica:
"Filo sedi vo Budima grada
i si piйe vino bistro-iskro.
Madžarin йe юnak nad юnaci, -
ne moй hodi, Marko, ke zagineš, -
cъrna kamen do dolena diga,
beli kamen do čelo podiga."
Progovori юnak krali Marko:
"Я begaйte devoйki robini,
da opitam moя юnačstina,
ke li digna toя beli kamen?"
Kak go hvati vo belata rъka,
prehvъrli go prez levoto ramo.
Diviha sa mladi robinčici:
Щo йe tova čudo čudovito,
щo йe tova юnak nad юnaci
i govarat Marku ot Prilepa:
"Idi, Marko, vo Budima grada,
idi, Marko, Bog da ti pomože,
da utepaš Fila Madžarina,
da istъrgneš naši robinčici.
Pravo tegli vo Budina grada;
kato doйdeš vo Budina grada;
ke premineš po krivi ulici,
tam ke vidiš stomanova porta,
tam ke vidiš železni direci,
tam ke vidiš ot zlato karkeli:
to йe kъщa Fila Madžarina."
Butna konя Marko dobъr юnak
i otide vo Budima grada,
tamo naйde kъщa Filipova.
Filipica po dvore hodeše,
a po neяtrista hranenci,
poddъržat i krilя ot skutovi;
a Milica vo gradina sedi,
gergevьov šiйe pozlateno platno.
-"Pomozi Bog, Filipovo lюbe,
pomozi Bog, Marko progovori."
Digna oči mlada Filipica,
digna oči i Marka posrešna:
"Dal Bog dobro, černa Arapino:"
-"Otvori mi, mlada Filipice!
Otvori mi vnetre da si vleza,
če si ida Filipu na goste."
Progovori mlada Filipica:
Ne tovorяm stomanovi porti,
oti nema tuka moя stopan;
a u naze moma za mъžene,
za mъžene Milica devica."
Razsъrdi se Marko dobъr юnak
i si dupna konя šarkuliя;
kon mu ripna, prez beden preskoči,
ta doskoči dori sredi dvora.
Ogovori mlada Filipica:
"Opustela tvoя luda glava,
opustela tvoя bъrza konя,
щo rasturi kъщa razpisana.
Marko vleze v zelena gradina,
pa posegna s desnata rъčica,
ta si hvana lepa Miličica
i я kači zad sebe na Šarca,
pa govori Marko Filipici:
"Koga doйde Filip, da mu kažeš,
neka doйde vo Prilepa grada,
deka krali Marko dobъr юnak.
Aze imam sila Ognevita,
Ognevita Ognяna юnaka;
ke mu nosa golemi darovi
tvoя kerka lepa Miličica."
Pa si budna konя Šarkuliя
i si poйde vo Prilepa grada.



Izvor[uredi]

Aton; inf. niщiя Iliя, zap. dяk Evstatiй (Karavelov-Lavrov, № 72 - "Marko i Filip Madžarin").

  • Trem na bъlgarskata narodna istoričeska epika. Ot Momčila i Krali Marka do Karadžata i Hadži Dimitra. Sъst. Božan Angelov i Hristo Vakarelski. Sofiя, 1939.