O đevojko, dugo bolovala!
Puno ti si mene navarala:
„Danas sjutra, ja ću poći za te.“
Pa najposle pođe za drugoga,
Da za koga ne bih ni žalio, 5
No za moga dućanom komšiju,
U mahalu za jarana moga.
Mene jaran zove u svatove:
Jedni jadi u svatove poći,
Jedni poći, a drugi ne poći; 10
Ak' ne pođem, ja ne viđoh drage,
Ako pođem, nagledah se drage.
Hoću poći, da neću ni doći.
Te jaranu u svatove pođoh,
Metnuše me, daje đeverujem, 15
Prsten mećem, za ruku je stiskam,
Duvak mećem, a na uvo šapćem:
„O đevojko, jedna nevjernice!
„Kamo vjera'? da bi te ubila!
„Nekada ti tvrda vjera bješe, 20
„A sadti je mekša od pamuka.“
Ona mene šapćuć' odgovara:
„Ja ti, Jovo, tome kriva njesam,
„No je mene majka silom dala,
„Ako ćeš me, vod' me dvoru tvome, 25
„Ali sada ali ikadare.“
Uze Maru za bijelu ruku,
Odvede jedvoru bijelome.
Bježi Jovo poljem širokijem;
Kad to viđe mladi đuvegija, 30
Za njom trče, a iz grla viče:
„Vrati mene lijepe đevojke!“
Odgovara čelebija Jovo:
„Vrat' se natrag, mladi đuvegija!
„Otprijed je cura moja bila.“ 35
Pa je vodi dvoru bijelome,
Za sebe je Jovo privjenčao,
Lijep porod izrodio š njome:
Dvije ćeri i četiri sina.
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga peta, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1896, str. 318-319.
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 128-130.
