Konj zelenko rosnu travu pase,
Po čas pase, po dva prisluškuje,
Gdje kaduna milu majku kune:
„Bog t' ubio, moja mila majko,
Koja si me za Osmana dala! 5
I meni su jadi dodijali
Sve perući krvave haljine,
I sinoć sam dolamu oprala:
U džepu mu desenicu nađoh,
A u drugom sitnu pletenicu. 10
Ja bih rekla, ja bih se zaklela:
Desna ruka mog je brata Muja,
Pletenica moje sestre Fate!"
U riječi, u kojoj je bila,
Dok zakuca halka na vratima: 15
„Otvor' vrata, Osmanbegovice!"
Iskočila, vrata otvorila,
Kad to sluga mile majke njene.
Govori joj sluga materina:
„Selam ti je učinila majka, 20
Da ti ideš njojzi na veselje:
Muja ženi, a Fatu udaje,
Da ne nosiš ništa od darova,
Bugarsije i morskog safuna."
Pripe peču Osmanbegovica, 25
Pipe peču, prigrnu feredžu:
Ona ode poljem zelenijem,
Ona dođe dvoru bijelome
I otvori od avlije vrata,
Kad joj majka sjedi na avliji. 30
Ona grozne suze prolijeva:
„Moja majko, dugo jadna bila,
Kako meni i Mujo i Fata?"
„Moja kćeri, izađi na kulu —
Eno Muja pod alaj-bajrakom, 35
Eno Fate pod purli duvakom!"
Ona ode uz bijelu kulu,
U šikli je sobu ulazila,
Do koljena u krv ugazila:
Kad joj zaklan i Mujo i Fata. 40
Ničice je crnoj zemlji pala
I ciknula kano ljuta guja:
„Što učini beže, Osman beže?
Avaj meni, crnoj kukavici,
što mi smače i Muja i Fatu — 45
Rad’ miraza, jadi te ubili,
Džehenem ti bog u miraz dao!"
Kako pala, više ne ustala.
Skočila je ostarjela majka,
Sakupila bule i kadune, 50
Sakupila hodže i hadžije
I ukopa troje djece svoje.
