Konja jaše šećer Salih-aga
Konja jaše šećer Salih-aga
ispred dvora devet Atlagića.
Gledalo ga devet Atlagića,
gledalo ga sa devet pendžera
pa govore Kumriji robinji: 5
— Robinjice, po bogu sestrice,
hajde siđi na oborna vrata
pa ti reci šećer Salih-agi:
— Selam ti je moja gospojica,
da večeras po akšamu dođeš, 10
kad joj odu braća u džamiju!
Govori im Kumrija robinja:
— Borme neću, moje age drage!
Salih-aga jedinak u majke,
kleće mene Salih-age majka. 15
Opet vele devet Atlagića:
— Bogom sestro, Kumrijo robinjo!
Hajde siđi na oborska vrata
pa ti reci šećer Salih-agi:
— Selam ti je moja gospojica, 20
da večeras po akšamu dođeš,
kad joj odu braća u džamiju.
Dosad si nam bila robinjica,
a od sada vjerenica ljuba.
To se njojzi ino ne mogaše, 25
ona siđe na obor, na vrata,
pa govori šećer Salih-agi:
— Selam ti je moja gospojica,
da večeras po akšamu dođeš,
kad joj odu braća u džamiju! 30
Salih-aga jedva dočekao
pa on ode dvoru bijelome,
pa odjaha konja od mejdana,
ostavi ga u tople podrume
pa on ode u novu čaršiju 35
da kupuje dibu nerezanu,
čime će je darivati mladu.
I dojezdi dvoru Atlagića.
U lijepo doba dolazio,
baš u akšam, u vrijeme pravo, 40
i on uđe u mermer avliju
pa on pođe uz bijelu kulu,
uz gospodske sitne basamake.
Srete njega devet Atlagića
sve na sablje i na gole nože, 45
bijele mu savezaše ruke.
Moli im se šećer Salih-aga:
— Bogom, braćo, devet Atlagića!
Poklon’ te mi život na mejdanu.
Za to oni ni trunke ne haju, 50
već mu crne oči izvadiše.
Opet veli šećer Sahh-aga:
— Bogom braćo, devet Atlagića,
poklon’ te mi život na mejdanu,
majka će me slijepa hraniti 55
u mom dvoru, a na mome blagu!
Za to oni ni trunke ne haju,
već mu rusu osjekoše glavu
pa ga nose u zelenu bašču,
kopaju ga pod suhu naranču. 60
Sestrica im doma ne bijaše,
već u tetke, Mahmutpašinice;
zao sanak ona je usnila.
Kad svanulo i sunce granulo,
svojoj tetki sanak kazivala: 65
— Čuješ mene, moja tetko draga,
čudan sam ti noćas san usnila!
Gdje uleće siv-zelen sokole
u bijele Atlagića dvore
ruse glave i zlatnijeh krila, 70
a iziđe iz bijela dvora
i bez glave i bez zlatnih krila.
Da l’ su zdravo moja braća draga,
moja braća devet Atlagića?
Pa pripinje peču i feredžu, 75
pa odlazi dvoru bijelome.
Kad je bila uz bijelu kulu,
ali kula krvcom pokapana.
Tad doziva Kumriju robinju:
— Bogom, sestro, Kumrijo robinjo! 80
Što je kula krvcom pokapana,
jesu l’ zdravo moja braća draga?
Ona šuti, ništa ne govori.
Opet veli seka Atlagića:
— Što je kula krvcom pokapana, 85
jesu l’ zdravo moja braća draga?
Onda veli Kumrija robinja:
— Jesu zdravo tvoja braća draga,
ali nije šećer Salih-aga,
tvoja su ga braća pogubila! 90
Kad to začu lijepa djevojka,
ona ide na visoku kulu,
oblači se štogod ljepše more
pa uzima od zlata tenefe,
pa odlazi u zelenu bašču, 95
pa s objesi o suhu naranču,
viš' mezara šećer Salih-age.
