Konja penje Mraor-beg djevojka
zlatnom žicom za srebreno kolje.
Gledao je Ali-paša s grada,
gledao je pa je govorio:
— Ne penj’ konja, Mraor-beg djevojko, 5
ne penj’ konja, ne čini zijana,
digni dibu da se ne urosi,
rusu kosu da se ne zamrsi,
sitan biser da se ne okruni.
Njemu veli Mraor-beg djevojka: 10
— Ne brini se, paša Ali-paša,
ne brini se mojom terli dibom,
ne brini se rusom kosom mojom,
nit’ se brini drobnijem biserom,
već se brini milom sekom svojom 15
i njezinom dibom do koljena.
Rusa kosa bijela vrata čuva,
od bisera nema ni habera.
Odgovara paša Ali-paša:
— Ne brini se, Mraor-beg djevojko, 20
ne brini se milom sekom mojom,
ja sam svoju udomio seku
za većila, careva vezira!
Onda veli Mraor-beg djevojka:
— Ne bojim se, paša Ali-paša, 25
i mene je udomila majka
za Selima, za careva sina.
Kada sjedne care večerati
sa Selimom, sa svojijem sinom,
vezir cara podviv ruke dvori. 30
I mene će dvorit’ tvoja seka,
kad ja sjednem caru uz koljeno!
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 801-802.
