Zapjevo bi veleglasno i k nesitnoj duši,
Da me sv’jeti, da me v’jeci, da me gluhost vnuši!
Letio bi na molnije neboparnom krilu,
Vozvještaja preizbitnu tvari tvorca silu.
Kazao bi nezabveno i sv’jetu i v’jeku,5
Ej, vječna je to istina, da mi svuda reku!
Da se popnem na visotu vavilonskog stolpa,
Nek’ se mete nedoumna čelovječja tolpa;
Glagolj bi moj svud obrjeo razumivo uho,
Kako spori červ nahodi vsegda svoje ruho.10
Niti čudo (bivalo je veće među ljudma),
Da se takvi dari rode u izbranim sudma;
Vid za mira soglasije i besjede rjesne
Predizbro je like pače i pjevaca pjesne.
Vozdusi su mu v’jesnici, a puti vjetreni,15
Sluge jego (car mu poje) plamen su ognjeni.
Ništa nije besposleno u njegovom domu,
Urok je dat od vladike čitavu i romu.
Trava travu, sve podobno, pčela pčelu rađa,
Pomeša se i rod drugda i nastane svađa.20
Koji zvezde prstom vrti, po buduščem šeće,
Ninješnosti prestolstvuje, mimošla proleće;
Koji prisno sam iz sebe svakolika stvara,
Prima u se opet natrag preživajuć stara;
(Ibo, premda nikad nije bez poretka bilo,25
Sva veštestva, ran’je kašnje, ko u vodi milo,
Plivala su rastopljena u plamenoj r’jeci,
To su naši, to su pozni iskusili v’jeci).
Vsedržitelj (to prozvište pristoji se Vidu),
Voljeo je ovci jagnje, uši dati gnjidu,30
Svakom rodu potvorimo svoje pokoljenje,
Nežel’ s čudom užasavat svaki čas stvorenje.
I kad na tvar djejstvuje, služi se sa tvari,
Da objavi sirječ, vnjatno, kako za što mari.
Ove sile djejstvija, kad budu na javi,35
Kratkovidno oko raznoj pripisuje glavi.
Otud pjevac auzonski bistrim stihom s’jeva:
Strah je boge počinio, u miru, pop’jeva.
Jest i nije, tu sad misli mogu biti naše,
Da je prido: blagodarnost, pogodio bjaše.40
Što su vešti, kojih je zlost il’ štedrost na glasu,
(Sve je dobro u svom rodu i u mjere vlasu),
Mjestom više il’ vremenom od nas razmaknute,
Ljubiti i’ il’ se bojat’ proče zrimo pute.
Projezdi ko gdi kroz selo u pišnom od’jelu,45
To je dosta, za čas bude sve u smutnom melu;
Drug se druga dopitiva, jagmi znati, ko je:
Car li volje posjetiti dostojanje svoje?
Tom se divi što ko nije učiniti kadar,
Većem djelu veću silu doumjeva na dar,50
I budući razna djela, razne duma sile;
O, uslište, to su vine bogorodne bile.
Ako obraz, sjena cara, odežde ometa,
Strah il’ ljubov kod prostaka silno zanoveta:
(Koji ljudi nisu sprva svi prostaci bili?)60
Da šta neće samodršca puti biti svili?
U neznanstvu kromje onog što u čuvstva dira,
Vitajući rodne strane pražitelji mira,
Kako su kad iskusili, ugodno il’ žalko,
Tom su užas vmjenjavali, srce slali žarko.65
Svako čuvstvo (to je rado čovek dužan sebi),
Da kad nibud krivo stalo il’ nazadno ne bi,
Razbralo je sve predmete: tu hudi, tu blazi,
Razdrlo se carstvo jedno međ bozi i vrazi.
Burni vihor po vozdusi tu ime poluči,70
Pre se zbilo bogom biti, mira žitkoj luči.
Vonje cv’jeća uhale su iz njedara Cv’jete,
Snjedi ljudske sipale su iz pregače svete.
Štogod t’jelo osjazava, inog boga danje,
Ista čuvstva imala su govjeno klanjanje.75
U svakoj je vešti ime skupa s bogom stalo,
Ništa ne bi pogr’ješili da je jedno palo.
Međ njima je i Bog bio, otac bogov, ljudi,
I kad ovim još sudbina veljevaše: budi!
Nek’ mi ide ko god zove mnogobošce drevne,80
Protivnožnik da mi bude, i čem munja sevne.
Božestvo je premudrosti pravilo, načalo,
Koje sudbu k sluhu zove, ko što je i zvalo.
Jest čoveku što prirodno djelatelja mniti,
Gdi god djela trag se vidi i pravosti niti.85
Niti dosta: on sve prstom osjaziti teži,
U svačemu, premda čezne ko voda u mreži.
Tvorca hoće ko pripetu, licem vidi k licu,
Što nestašni vade lesno ribu na udicu.
Evo kako blagodarnost sama vuče ljude,90
Da u onom, što vjeruju, lasno svi zablude.
Kako bistro ljeti rone luče s’ žarkog sunca,
No točila hladna poje jelena i junca!
