Kosta Hadži Ristić
Knjižicom ovom Srpsko učeno društvo rado je da učini nadgrobni spomen jednoj plemenitoj srp skoj duši.
Naš narod su kidale i cijepale sve sile što ih biti može.
Religija, koja je na priliku Arape digla do svjetskog značenja, koja je i tolikim drugim narodima pomagala i jedinstvu ih vodila, nas je razbila u dvije vjere i u dvije crkve; u nas je ona činila sve, da nas razdruži i razbrati, vršeći svoj posao kroz duge vijekove na račun našeg neznanja i naše politične nesvijesti.
Politika nije nam nikad pomogla kao što je drugima, da dođemo do cjeline i zajednice. Ona je jedne vrgla uza trošne zidove carigradske; druge uz fanatički Rim, ili uz lukavoga mletačkog lava sv. Marka; treće uz ledene stijene ohologa Budima. Kad su veliki ljudi u nekoliko puta pobadali zastavu jugoslovenskoga jedinstva, da uz nju pokupe i sjedine plemenita ma zle sreće plemena — nikada dosad nije nam se momenat savladati dao. Prohujali su vijekovi — bilo ih je toliko, kad nijesmo niti mi znali koliko nas je i gdje smo svi, niti nas je ko znao svijeh pod pravim imenom našim. Tada su se imena po prijedjelu: Bošnjak, Dalmatinac, Crnogorac, Hercegovac, itd. i u našim vlastitim pisanim djelima izdigla na visinu imena narodnoga, tada su imena Srbin i Srbijanac postala sinonimna, tada je ime Srbin degradovano na ime po prijedjelu ili na ime po religiji! Tužno je to doba, i slatko je pomišljati, da se barem njemu vide krajevi.
Književnost je bila vjeran odblijesak religijoznoga i političkoga stanja. S toga u našoj istoriji književnosti i ima doba, kad je onoliko književnosti, onoliko pravopisa i u knjigama onoliko dijalekata koliko krajeva srpskih. Po gdjekoji je pjesnik iz naprednijega primorja, po gdjekoji još usamljen pisac sa zapadnih strana pominjao i prori
cao bolje misli, osjećajući mrak svoga vremena, nazirući svjetliju budućnost — ali su njihovi glasi mahom išli u vjetar. Na istočnim krajevima nije bilo ni toga! Mjesto jedinstvu narodnome zaprijemalo je ovamo jedinstvo religijozno.
Biće skoro ravno sto godina, kako je jedan odmetnik manastirski prošao sam sobom razne krajeve naroda srpskog, te se svojim očima uvjerio, da na prostranome dijelu jugoslovenskih zemalja živi jedan narod, da taj jedan narod govori jednim jezikom, da ima jedne običaje itd. Njegova misao bila je svjesna, misao s uvjerenjem i tendencijom izpe
čena, tako, da su na njoj i poslije toga doba svi pametni ljudi radili. To nije bila misao pojetskoga oduševljenja, već mislilačkog uvjerenja; ta je misao bačena u društvu s mnogima drugima, da izazove borbu, u kojoj će se sukobiti staro i novo stanje, čitav sistem novih misli sa čitavim sistemom starih misli; ta misao nije bila ujedinjena, niti udružena s drugima posve suprotnim joj mislima, niti kazana slučajno i nehotično, ona je bila karika u lancu srodnih joj pošljedičnih misli: a sve misli toga lanca uzrok su i pošljedica jedna drugoj,[1] sve se sklapaju u jednu cjelinu, kojoj je ime: pokret na bolje, i taj se pokret doista tako započeo.
Od ovo doba mnoge su dobre prilike i s raznih strana pomagale narodu našem. Na istočnim krajevima ideje su Dositijeve, razbistrene suvremenim duhom zapadne književnosti, razvijale se, odmotavajući se u sve nove i nove pošljedice. Na jednu su
stranu njegove knjige palili, na drugu su plaćaliza njih, koliko se nikada nije plaćalo za knjigu srpsku. Vrijeme je preteglo na njegovu stranu. Što je onda mislila izabrana manjina, danas ono misli svak, ko god ima i najmanje svijesti i znanja.
Ime srpsko, ponos srpski, nade i želje bolje budućnosti nijesu danas svojina samo pojedinih krajeva, nijesu više imanje jednoga kraja. Naše zemlje, naši krajevi počinju se osjećati kao jedna cjelina; jedinstvo našeg naroda mi vidimo u dušama i u težnjama
svojim. Naše narodno ime može biti za razne krajeve i dvostruko, ali ne treba da su dvostruke težnje i nazori o narodnosti i o pozivu našem.
Mi smo mislili, da nam se ovoga svega valja sjetiti kad pominjemo jednoga rodoljuba iz Bosne, koji je djelom osvjedočio, što smo dovde pominjali. U redu kojim se širila ideja o svijesti i boljoj sreći našoj, o cjelini i jedinstvu našem, u toku, kojim je ona zahvatala sve više i više prostora i obuhvatala sve više i više naroda, on zauzima lijepo i poštovanja dostojno mjesto. To pak poglavito s toga, što je pokojnik pravi izraz onoga što je u većini narodnoj, što on nije ni mnogo učio ni mnogo putovao, što se razvijao onako, kako se u njegovom kraju najveći broj suvrsnika njegovih razvija, tako
reći pod uplivom onih ideja, koje je do njega naš književni i prosvjetni pokret doturiti mogao.
Po podatcima koji su nama na ruci, cijelo se školovanje pokojnikovo svršilo u školama sarajevskim, u kojima se od 1852—1862 učio. Među učiteljima njegovim sa poštovanjem pominju njegova braća g. Aleksandra Šuškalovića učitelja sarajevskog — i čitanje knjiga.
Prvo putovanje pokojnikovo bilo je 1862 preko Fruške Gore i Novog Sada u Beč, gdje je u svoje braće trgovaca ljeto proveo. Poslije toga do 1866 godine nije nikud putovao; a te je godine zbog slabog zdravlja u Beču tražio pomoći ljekarske. Treće i četvrto njegovo putovanje imalo je isti povod. „Ali ipak njegovo slabo zdravlje nije mu smetalo, da radi i osjeća kao pravi Srbin, kao vrstan rodoljub“, govore njegova braća u pismu iz koga vadimo ove bilješke. U povratku iz Beča putovao je svagda kroz jugoslovenske krajeve, učinivši mnoga poznanstva. „Pokojnikova najveća želja, nastavlja dalje isto pismo, bješe oslobođenje t. j. dvostruko oslobođenje, oslobođenje od neznanstva i tiranstva. Sprva je mislio, da se moramo najpre otresti tiranstva, pa onda voditi brigu za nauku i materijalni razvitak. U pošljednje doba kao da je bio misli promijenio, videći može biti, da se čekajući na oslobođenje od tiranstva može s korišću raditi na prosvjeti i materijalnom blagostanju. Svakoga onoga koji ove misli potpuno dijelio nije i koji nije htio raditi na tome dvostrukom oslobođenju, pokojnik je smatrao za neprijatelja, i nije ga štedio. Bio je najveći neprijatelj pošljednjih bosanskih Vladika i njihovih pristalica, upravo bio je ne samo vođ mlade i naprednjačke stranke, nego i njen tvorac u Bosni. Dajući u tom poslu spoljašnje prvenstvo kom drugom, bio je neprijatelj slavoljubivosti. To je i na smrti posvjedočio željom, da se siromaški pogrebe, da mu se nadgrobno slovo ne daje, da njegove priloge u korist prosvjete i sirotinje na dotična mjesta pošljemo, a da se o tome, koliko je mogućno manje, glasa i zna. Inače je život pokojnikov bio vrlo umjeren, samo što je više radio nego što mu je snaga dopuštala. Glavni je njegov odmor bio u proljetno i ljetno doba kupiti po poljanama cvijeće i drugo razno bilje i pitati seljane za imena njihova, tražiti pjesme po selima i t.d...“
Ova smjerna težnja, koju braća pokojnikova tako opisuju, pokazala se već u književnosti našoj. Osim dopisa u „Srbiji“ i „Zastavi“ ima u književnim listovima našim lijepa vrsta pokojnikova rada, i taj mu ovdje na nadgrobne listove spomenu njegovom
bilježimo.
Tako od kupljenih umotvorina narodnih naštampano je
a. Od pjesama narodnih: u „Danici“ od 1866 (str. 809) sedam, u „Matici“ od 1869 (pod
imenom Nevinkovića, za koje je piscu ovih vrsta poznato da njemu pripada) na str. 533 i 553 četiri pjesmice.
b. Od narodnih pripovijedaka štampano je u „Danici“ od 1869 u raznim brojevima od 2 do
31 (među str. 31—494) dvadeset na broj, među kojima ima najviše malih, i u „Matici“ od 1869 str. 539 — svega tri.
v. Od narodnih poslovica nalazi se nešto malo u „Matici“ od 1869 na str. 683 i 732.
g. Od narodnih zagonetaka opet tako u „Matici“ od 1869 na str. 732.
d. Za opis narodnih običaja imaju dva veća priloga u „Danici“ od 1866. prvi pod naslovom
„Običaji sarajevski“ (str. 348, 370, 399), a drugi pod naslovom „Običaji bosanski“ (str.
662, 686, 714, 736).
Osim toga nalazi se od njega u „Matici“ od 1869 notica pod naslovom „Staro srpsko oružje.“
Vrlo lijepih i znamenitih stvari ima u njegovim put opisima, koji su pod naslovom „Iz Bosne o Bosni“ štampani u tri niza bilježaka u „Danici“ 1867 br. 21 do 28, 1868 — br. 27—34, i 1869 br. 32—34. U tim prostim ali prijatnim slogom pisanim bilježnicima ima dosta građe za onoga ko se želi poznati sa tim krajem naše zemlje.
Pokojnikova braća pominju, da se on bavio i pjesništvom, na svaki način tokom misli poznatim u sviju mladih osjetljivih duša. I mi se opominjemo, da je uredništvo „Vile“ dobilo jedan put nešto od tih pokušaja; ali tim izrazima mladićske osjetljivosti i tamnim nerazabranim težnjama ne treba poklanjati nikakve pažnje. U ovu vrstu pokojnikova rada ide humoreska „Moja ženidba“ štampana u „Danici“ 1867 god. (str. 807, 831, 846).
Vrlo je koristan bio njegov posao oko pribiranja bilja. O tome je piscu ovih vrsta jedan put javio, da kupi bilje i imena mu, i da to predaje pruskom konsulu dr. Blau. Mi smo uvjereni, da u tim rukama ako ne imena a ono bilje neće biti izgubljeno za nauku; ali mu je pisano, da tome njegovom poslu ima ljepšeg mjesta u biogradskom botaničkom kabinetu, i pozvan je, da svoje priloge ovamo šilje. Ili to pismo nije pokojniku u ruke stiglo, ili
je njega bolest smela; tek od toga posla nije bilo ništa.
Iza ovoga javnog rada, koji je ostavio iza sebe ovaj mladić, kome se u 25-oj godini život pretrže, ostavio je on iza sebe i rukopisa, od kojih su neki u arhivi ovoga društva. Ti su rukopisi:
a. Bosanski događajnik, nešto nalik na stare ljetopisce. Tu su pobilježena mnoga turska
zločinstva spram Srba, a bilješke dopiru u početak prošlog vijeka.
b. Iz bosanske prošlosti, različite, ponajviše kratke i nepotpune bilješke za istoriju
pošljednih godina feudalne Bosne.
v. Mala zbirka pripovije daka, u kojoj je jezik pobrkan, i nije pisana njegovom rukom. Pripovijetke nijesu prave narodne, i rekli bi smo da je to nečiji tuđi posao.
Ti rukopisi, naročito prva dva, mogu se upotrebiti u nekoliko kao građa za izučenje bosanske prošlosti.
Među tima se rukopisima nalazila i ova zbirka narodnih pjesama.
Spram mladih godina, nezgodnih prilika i rđava zdravlja nije ni očekivati da se u pokojnikovim djelima, - pisanim s najboljom voljom, nalazilo kritičke očvrsle temeljitosti ili primjene duboko izrađenih i izučenih naučnih osnovica i pogleda. S toga mi nijesmo držali da nam u ovoj knjizi valja ostaviti sve kako je pokojnikova ruka pometala. Mi
smo bili uvjereni, da je on to ovamo i poslao sa željom, da se prečisti i prebere. S toga je iz mnogo veće, skoro još ovolike zbirke izabrano ovo što je tu. Među izbačenim bilo je vrlo mnogo ili posve slabih varijanata od onoga što je već poznato, ili nepotpunih, okrnjenih i načetih pjesama. Kao što se pisci dijele na bolje i slabije, tako isto se obje te vrste nalaze i među pjevačima. Izbor je ovdje prva stvar. S toga smo mi i prebrali koliko smo više mogli. Uvjereni smo da bi strog izbor motao ići još dalje, ali smo i mi imali razloga, da se sa svojim izborom malo bliže zaustavimo.
Na pošljetku u pošljednoj želji pokojnikovoj stajale su dvije zadužbine:
Jedna: prilog od 170 dukata Srpskome učenom društvu na izdavanje „najboljih srpskih knjiga a naročito bosanskih.“
Druga: prilog od 170 dukata na osnivanje srpsko ga sveučilišta u Beogradu.
Doista iskreno se trudio oko naroda i prosvjete njegove onaj, kome su take pošljednje želje. Slava njegovoj plemenitoj duši!
A ovaj vjenčić narodne pojezije, koju je on toliko ljubio, vjenčić nabran vlastitom njegovom rukom neka je u ime zahvalnosti spomen koji mu više groba mećemo.
Reference[uredi]
- ↑ Ovo ističemo poglavito s toga, što neki čim nađu u kakvome nepoznatome rukopisu ili knjizi bolji jezik od Dositijeva, ili u stog slame zakopano zrnce nalik na njegovo sijanje, pokazuju se kao da su radi ovome radniku posumnjati u prvenstvo njegovo. U iznošenju ideja mnogi gađaju, ali svaki ne pogađa. Ideje su vezane za zakon pokretne sile; istom silno, potpuno stvorenim uvjerenjem krenute, izvedene sa svima šljedstvenostima svojim, teže one nezadržano k svrsi svojoj. To poglavito vrijedi za Dositija.
Izvor[uredi]
Srpske narodne pjesme pokupljene po Bosni, zbirka Koste H. Ristića; Na korist fonda K. H. Ristića izdalo na svijet Srpsko učeno društvo; U Biogradu u Državnoj štampariji, 1873., str. III-HI.