Kosovo
(Davorija)
I
Hej, Kosovo! — kada se
Srbin tebe sjeti,
Zar da krv mu ne navre,
Da te i osveti? . . .
Tu mu zlotvor zakopa
Žice i slobodu;
Kleti jaram natisn’o
Na vrat srpskom rodu ....
Pet v’jekova s’ napunja . . .
Ah! ne osta muke,
Koju Srbin ne snese
Od dušmanske ruke. —
Hej, Kosovo! — Srbina
Sve to sjećat mora:
Da te junak osveti,
Čim se javi hora. —
II
Napij se, Srbe, Sitnice! . . .
Silna je njena môć:
S njom će ti čustvo osvete
Odmah sve živce proć! —
Napij se, napij Sitnice;
Krvi je još u njoj,
Koju je njekad prolio
Kosovski strašni boj! —
Napij se, Srbe, Sitnice! . . .
Oh! to je tvoja krv,
Koju ti jošte duguje
Pogana turska strv! —
Napij se, napij Sitnice ! . . .
Silna je njena môć:
S njom će ti čustvo osvete
Odmah sve živce proć! —
III
Gorkim suzam Milica
Svoje lice rosi,
Pa u kneza — od devet
Jednog brata prosi:
Da od nje iz Kruševca
Ne otiđe vojno,
S ocem, s braćom ostalom,
Na Kosovo bojno;
No da sestri ostane
Za zakletvu milu,
Ako Srbi ne mognu
Divlju svladat silu. —
Knez joj brata dariva
Najmlađega, — koji
Sa barjakom krstatim
Pred svom vojskom stoji! . .
Stupi preda nj Milica,
Pod njim konja hvata:
˝Stani, Boško; knez mi je
Darova’ te brata!˝ . . .
Ali Boško Jugović
Prê bi mrtav pao,
Neg iz ruku zastavu
Ma bud’ kome dao :
˝˝Ne ću, sestro, Boga mi!˝˝ . . .
Grmnu, i obode,
Pa ka’ zv’jezda niz nebo
Na Kosovo ode. —
Vazda rodu, ognjištu,
Kad im b’jeda grozi,
Prê no igda ikome
Teci i pomozi:
Svi smo s rodom spojeni,
Ognjište je sveto;
Ko to dvoje ne brani,
Ime mu prokleto!
IV
Vuk što snuje,
Lazo čuje:
˝Zdrav Milošu!˝ —-vikne;
Miloš plane,
Pa ustane:
˝˝Vidjeće se!˝˝ — cikne. —
Zora plavi,
Junak pravi
Kud li naglo teče
S dva još druga? . . .
Strašna tuga
Njeg u duši peče. —
Srce s’ ježi; . . .
Ev’ on bježi ....
K dušmanima ode:
Ka’ što umi,
Moli, kumi,
Da ga k caru vode. —
Car ne zebe,
Neg’ do sebe
Dopušta mu doći;
Mni, s predajom
Il’ izdajom
E to mora proći. . . .
Gordo sjedi,
Ne besjedi,
No mu nogu pruži:
Da vrat skuči,
I papuči
Ka’ rob se oduži.
Miloš tada
K zemlji pada:
Grud mu kipi gnjevom;
Noge s’ lati,
I prihvati
Nju sa svojom l’jevom;
A desnicom,
Osvetnicom,
Iz potaje brže,
Kao krutu
Guju ljutu
Britka noža trže:
Sve od udi
Pa do grudi
Murat-cara pori,
Da mu tako
Kaže — kako
Miloš rodu dvori. —
Oj, Srbine!
’Vake čine
Drži na pameti:
Srce snažno,
A odvažno,
Tako ljage sveti! —
V
Na Kosovu borba bukti,
Oganj-prsa gnjevom kipe,
Strašna boja tutanj ukti,
Mači prašte, str’jele sipe,
Koplja s’ krše; — r’jeka krvi
Niz Kosovo bojno vrvi:
Srb se bori za svoj dom! —
Al’ ko ono, mili Bogo!
Podnu ravna polja dolje
Sad uzmiče — s mnogo mnogo
Čile vojske — bez nevolje? . . .
U odlučnom samom trenu
Kud će vojska? .. . Kud se djenu? . . .
Zar napušta Srbin dom? . . .
To je, to je Vuče kleti,
Svoje braće izdajica:
On to bježi, on to leti;
On je turska udvorica ....
Carsku krunu samo sniva,
A svetinje sve dariva ....
Aoh! — gdje je Srbu dom? —
Vidovdansko sunce zađe
Za goricu sve krvavo;
Crno ropstvo Srba snađe :
Zlotvori mu gaze pravo;
Muke muči svijeh muka:
Neprestano kune Vuka,
Što izdade Srbu dom. —
Kuni, kuni — srpski rode,
Izdajicu svakog kuni! . . .
Vaj! izdajstvo kuda bode,
Tud i dušu njeg’vu puni ....
Gnjevnom dušom kuni Vuka,
Da ga sprži vječna muka,
Kad mu ne bi svet ni dom! —
VI
Sitnica je bujna,
Krvav joj je tok;
Ah! srpsko je carstvo
Stiga’ koban rok! . . .
Ona sobom nosi
Mnogi ljudski leš,
Al’ ti srce zebe;
Al’ od straha mreš:
Videć’ jednu glavu,
Koju silan val
Sitnici sa sr’jede
Ne miče na žal.
Ka’ u žarka sunca
Oko nje je zrak:
Rasvjetljuje divno
Vidovdanski mrak . . .
Na njoj ni je kruna,
Carska kruna još . . .
Vaj, Srbine! — plači
Vječno udes loš! . . .
To je glava sveta
Car-Lazara tvog,
Što no pade braneć’
Prava doma svog. —
Oh! blažena glavo,
Vazda Srbu sjaj!
Što umeo: — to mu
Opet s Bogom daj! . . .
