Kordunaška konjica
Daj mi, sike, gusle i gudalo
Da ti starac zapjevam još malo
Dok me služi i grlo i ruka,
Dok me krijepi i nada i muka,
Dok je duša preko neba duga 5
Pomiješana i radost i tuga;
Da zapjevam što mi srce kaže,
Pjesmu koja i klikće i plače;
Uspomenu da ti predam dragu
Kako j’ Kordun prkosio vragu. 10
Naši stari ovđe krvcu liše
Dok Turčinu pute zatvoriše;
Nama tužnu pjesmu ostaviše:
„Oj Petrova gorice zelena,
Ti si našom krvi zalivena. 15
Tvoja brda i tvoje doline
Svud su naše kosti posijane.“
Fašističke sad dođoše sile
Ne bi l’ srpsko pleme uništile.
Ali Kordun s Kompartijom kreće, 20
Krv prolijeva, predati se neće.
Do koljena po krvi se gazi,
Al’ sa pjesmom u boj se polazi.
Dušman sela u pepeo stvori,
Al’ se Kordun za slobodu bori. 25
Bijela vilo sa naših planina,
Ti si mnoga čuda upamtila:
Gledala si trista godin’ dana
Đe se kolju Turci i hajduci;
Upamtila Muju i Alila 30
Kad goniše roblje sa Krajine;
Gledala si hrabre graničare
Na konjima kao gorske vile
Đe Turcima pute presjecaju
I dželepe plijena otimaju; 35
Vidjela si iz gore hajduke,
Sirotinje raje zaštitnike,
Đe busije tvrde postavljaju,
Od dušmana roblje otimaju.
To su, vilo, naši stari bili, 40
Zato raji uvijek bjehu mili.
Bijela vilo, mila posestrimo,
Sad doleti obasjana zorom,
Razvi krila nad Petrovom gorom
Pa pogledaj čudo naših dana, 45
Hrabru vojsku naših partizana,
Pa da vidiš četu konjanika,
Sveg Korduna ponos je i dika,
Što junačke majke othraniše
I pod barjak Titu opraviše. 50
Silni konji i dobri junaci,
Golobradi al’ kršni gorštaci;
Vitka stasa, opaljena lica,
Divizijska to je izvidnica.
Vični konju od djetinjstva svoga, 55
To j’ igračka roda kordunskoga.
Od malena kad su djeca bili
Stari su ih jahati učili;
Sad su munje što fašiste bije,
To je dika Osme divizije. 60
Brode rijeke i gaze planine,
Ostavili đevojke i žene;
Uvijek spremni za juriše ljute
Dušmaninu da pomrse pute.
Pred njima je junak od megdana, 65
Soko sivi sa naših planina,
Iz Radonje, sela ponosita,
To je junak Trbović Periša
I za njime četa sokolova
Što s’ ne plaše praha ni olova. 70
Tomašević mlađani Jovica
Na zelenku brži nego tica;
Dva Miloša Korać i Hajdina
I dva brata dva mlada Džodana,
A za njima ostali delije, 75
Kad ih gledaš srce ti se smije.
To je, braćo, naše krvi snaga,
Mili su nam k’o sloboda draga.
To je čedo što s’ u srcu nosi,
Cio Kordun s njima se ponosi. 80
Pa i konji što junake nose,
Dušmaninu i oni prkose;
Konji vrište kad se u boj kreće,
Nogom kopa, mirovati neće;
Kad polete, tad zemlja zaječi, 85
To ranjeno naše srce liječi.
Bijela vilo, zaštiti ih krilom,
Sačuvaj ih našem rodu milom.
Oni stare neće posramiti,
Nego slavna djela ostaviti. 90
Gledam, braćo, iz prikrajka lane
Šta se zbiva kad komanda pane.
Svako misli još se četa sprema,
Al’ već čete na vidiku nema.
Čuješ tutanj, zemlja se potresa, 95
Prašina se diže u nebesa;
Od mog oka brdo ih sakrije,
Srce strijepi a duša se smije.
Ali vrijeme dugo ne potraja:
Boj se zače i paklena graja, 100
Odjekuju brda i doline,
Puške prašte a topovi grme,
Dim baruta svuda vjetar širi,
Grmi, ključa pa se i umiri,
A konjanik dojuri u selo 105
Pa kazuje što se tamo zbilo:
Naletiše k’o munja u bjesu,
Fašisti se ni nadali nijesu;
Komoru im, braćo, odsjekoše
I stotinu kola zarobiše; 110
U kolima svega i svačega
Što za vojsku partizansku treba;
Municije i pušaka dosta,
Sto fašista na bojištu osta.
Al’ fašisti, pojela ih kuga, 115
Ubiše nam tri najbolja druga;
Još trojica ranjenih su bila,
Al’ je i njih četa osvetila.
Sad da vidiš, pobratime mio,
Sto puta sam to čudo vidio: 120
Davno j’ selo vatrom sagorelo,
Jedva poznaš đe je nekad bilo;
Pokolj, tifus, glad i muke velje,
Tu za život misliš nema želje;
Po jaruga’ stisle se kolibe, 125
Zemunice pa i nadstrešnice;
Rekao bi’ tu života nije,
Samo dim se tu i tamo vije;
Al’ na glase: „Evo partizana!“
Sve oživi, vrvi sa svih strana. 130
Stiže narod, aoJ puste želje,
Da pozdravi svoje branitelje.
Malo prije bje pustinja nijema,
Sad za borce večera se sprema.
To j’ dušmanu narod doskočio, 135
Zemunice svuda pogradio,
Hranu krije jer živjeti želi,
Sa borcima i zalogaj dijeli.
Vina nema, al’ tambura bije
Kao nekad na svetlo Ilinje; 140
Sve je vedro, pjeva se i smije,
Na zgarištu već se kolo vije.
A Periša i junak i lola
Samo leti od kola do kola.
Oko njeg’ se snaše okupljaju, 145
Đevojke ga očima strijeljaju.
I ljesma se na sve strane čuje,
A kroz pjesmu narod poručuje:
„Oj, Periša, naše janje milo,
Da te nije ne bi ni nas bilo. 150
Kad imamo takovih junaka,
Doći će nam i sloboda žarka!“
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
