Koran glava 7
| ← | KORAN | → |
Dato u Meki. — 205 stihova.
1. Elif. Lam. Mim. Sad. Evo knjige koja ti je ozgo poslata; neka u tvojem srcu ne bude nikakve brige o ovoj Knjizi, i ne usteži se opominjati pomoću ove knjige; neka ona vjernijem služi za opomenu.
2. Slušajte zapovijest koja vam je došla od vašega Gospoda, i nemojte slušati druge zaštitnike osim njega. O! kako vi o tome malo mislite!
3. Koliko smo mi razorili gradova! Naš gnjev iznenadio ih je, jedne noću, druge pri svjetlosti dana.
4. Kakav bijaše njihov jauk onog časa kad ih (bezbožne narode) naš gnjev iznenadi? Oni vikahu: Jest! Mi smo bili bezbožnici.
5. Mi ćemo tražiti računa od narodâ kojima smo slali proroke; mi ćemo račun tražiti od samijeh prorokâ.
6. Mi ćemo im ispričati njihova djela, pošto ih savršeno poznajemo, jer mi nijesmo bili daleko.
7. Toga će se dana pravo mjeriti; oni kojih težina bude velika, biće srećni.
8. Oni kojih težina bude mala, ti će se sami upropastiti zato, što su se ogriješili o naše znakove.
9. Mi smo vas namjestili na zemlju, mi smo vam na njoj dali hranu. Kako ste malo blagodarni!
10. Mi vas stvorismo, i obličje vam dadosmo; po tom rekosmo anđelima: Poklonite se pred Adamom; i oni se pokloniše, izuzev Eblisa, koji ne bijaše među onijem koji se pokloniše.
11. Bog mu reče: Šta ti smeta da se pred njim ne pokloniš, kad ti ja zapovijedam? Ja više vrijedim od njega, reče Eblis, ti si mene stvorio od vatre, a njega si stvorio od kala.
12. Odlazi odavde, reče mu Gospod, tebi se ne pristoji da se ovdje nadimaš ohološću. Odlazi odavde, ti ćeš biti u broju prezrenijeh.
13. Daj mi roka do dana u koji će ljudi vaskrsnuti.
14. Dajem ti ga, nastavi Gospod.
15. A zato što si me ti zaveo, dodade Eblis, ja ću ih vrebati na tvom pravom putu.
16. Za tijem ću ih napadati s prijeda i sa traga; ja ću im se pojavljivati s desna i s lijeva, i zaista ti ćeš ih naći vrlo malo koji će ti biti blagodarni.
17. Odlazi odavde! Reče mu Gospod; zasut sramom i daleko oturen, a koji pođe za tobom... vama ću svijem pakao napuniti.
18. Ti, Adame, stanuj sa svojom suprugom u vrtu i oboje jedite njegove plodove gdje god hoćete; samo se nemojte približavati ovom drvetu ovdje, da ne biste postali grješnici.
19. Đavo ih navede svojim nagovorom da opaze svoju nagotu koja im do tada bijaše skrivena. On im reče: Bog vam ovo drvo zabranjuj samo za to da ne biste postali dva anđela, i da ne biste bili besmrtni.
20. On im se zakle da je on njihov vjerni savjetnik.
21. On ih zavede zaslijepivši ih; a kad okusiše od drveta, njihova nagota pokaza im se, i oni se potrudiše da je sakriju lišćem iz vrta. Gospod im tada povika: Nijesam li vam zabranio ovo drvo? Nijesam li vam kazao da je đavo vaš javni neprijatelj?
22. Oni (Adam i Eva) odgovoriše: O Gospode naš! Mi smo griješni; i ako nam ne oprostiš, ako nemaš sažaljenja spram nas, mi smo izgubljeni.
23. Siđite, reče im Bog, vi ćete biti neprijatelj jedan drugomu. Vi ćete na zemlji naći stanište i uživanje privremeno.
24. Vi ćete na njoj živjeti i umrijeti, i vi ćete je ostaviti jednoga dana.
25. O djeco Adamova! mi smo vam poslali odijela, da pokrijete vašu nagotu, i dragocjenijeh nakita; ali odijelo pobožnosti još je bolje. Takova su učenja Božja: može biti će ljudi o njima razmišljati.
26. O djeco Adamova! neka vas đavo ne sablazni kao što je sablaznio vaše oceve, koje je izveo iz bašte; on je skinuo njihovo odijelo, da im pokaže njihovu nagotu. On i njegovi privrženici vide vas otkuda vi njih ne vidite. Mi smo njih za zaštitnike dali onijem koji ne vjeruju.
27. Kad pokvareni učine kakvu sramotu oni govore: Mi smo vidjeli da to i naši ocevi čine, Bog to zapovijeda. Reci im: Bog ne zapovijeda sramotna djela; zar vi o Bogu hoćete da govorite što ne znate?
28. Reci im: Moj Gospod naređuje pravičnost. Vaša čela okrećite mjestu gdje se on obožava; prizivajte ga iskreno u vašem bogosluženju. Kao god što vas je proizveo iz ničega, on će vas povratiti k sebi. Između vas. on jedne rukovodi, a druge ostavlja u zabludi. Ovi pošljednji su đavolove privrženike uzeli za svoje zaštitnike mjesto Boga, i misle da su na pravom putu.
29. O djeco Adamova! oblačite svoje najljepše haljine svagda kad uzidete u nekoju bogomolju. Jedite i pijte, ali ne pretjerujete, jer Bog ne ljubi one koji pretjeruju.
30. Reci im: Ko može nekome zabraniti da se ne kiti nakitima koje Bog proizvodi za svoje sluge, ili da se ne hrani prjatnijem jelima koja im on daje? Ta dobra pripadaju vjernijem ovoga svijeta, ali naročito na dan oživljenja. Tijem načinom Bog svoja učenja tumači onijem koji znaju.
31. Reci im: Bog je zabranio svaku sramotu očitu ili sakrivenu; on je zabranio pakost i svako nepravedno nasilje. On je zabranio da mu se ne pridružuju ni koje stvari; on vam nije dao nikakve vlasti za to, a zabranio vam je da o njemu ne govorite što neznate.
32. Svaki narod ima svoj rok. Kad njegov rok prispije, ljudi ga neće moći ni odložiti ni uskoriti.
33. O djeco Adamova! u sredini vašpoj rodiće se apostolâ oni će vama pripovijedati moja učenja. Koji god se boji Gospoda i čini dobro biće zaštićen od svakog straha i neće biti ožalošćen.
34. Oni koji moje znakove nazivlju lažima, oni koji ih preziru, biće predati vatri, i u njoj će vječno stanovati.
35. Ko je bezbožniji od onoga koji laži kuje na račun Božji, ili koji njegove znakove nazivlje prijevarom? Tijem ljudima jedan dio dobara ovoga svijeta, saobrazno vječnoj Knjizi, biće udijeljen do časa u koji će ih naši poslanici, prihvativši ih, zapitati: Gdje su idoli koje vi prizivate pored Boga? Oni će odgovoriti: Iščezli su; i tako će oni isti svjedočiti da su bili nevjernici.
36. Bog će njima reći: Uđite u vatru da se sastanete s naraštajima ljudi i đenija koji su iščezli prije vas. Svaki put kad tu uđe jedan novi naraštaj, on proklinje svojega brata do časa u koji će svi biti zajedno sastavljeni; tada će pošljednji reći pokazujući prvoga: Gospode, eto onijeh koji su nas zaveli, naturi im dvostruku kaznu vatrenu; a Bog će im reći: Dvostruka će biti za sve vas; ali vi to ne znate.
37. Prvi će pošljednjemu reći: Kakvo preimućstvo imate vi nad nama? Uživajte kaznu koju su vam pribavila vaša djela.
38. Zaista, onijem koji su naše znakove nazivali lažima, i koji su ih prezirali, njima se nebeska vrata neće otvoriti; oni neće u baštu ući prije nego kamila prođe kroz iglene uši. Tako mi nagrađujemo krivce.
39. Pakao će biti njihova postelja, a odozgo će ih pokrivati vatreni slojevi. Tako mi nagrađujemo bezbožnike.
40. Onijem koji su vjerovali i dobro činili mi nećemo naložiti dužnosti koje prelaze njihove moći. Oni će kao svojinu imati baštu, u kojoj će vječno stanovati.
41. Mi ćemo iz njihovijeh srdaca izvaditi svaku tugu. Rijeke će teći ispod njihovijeh stopa, i oni će vikati: Slava Bogu koji nas je doveo u ova mjesta! Zaista, mi bismo bili zalutali, da nas Bog nije vodio. Apostoli našega Gospoda navijestiše nam cijelu istinu. Jedan će im glas progovoriti ove riječi: Evo bašte koju ste stekli svojim djelima.
42. A stanovnici vrta dovikivaće stanovnicima vatre: Mi smo iskusili istinu obećanjâ vašega Gospoda, a vi, jeste li je vi iskusili? A oni će odgovoriti: Jesmo! Glasnik koji među njima uzviče vikaće ove riječi: Božje prokletstvo na bezbožnike;
43. Na one koji druge odvraćahu od Božjega puta, koji ga htijahu učiniti krivijem, i koji ne vjerovahu u budući život!
44. Pregrada dijeli blažene od odbačenijeh. Na El-Arafu stajaće ljudi koji će svakoga poznavati po njegovoj različitoj biljezi; oni će vikati stanovnicima bašte: Mir budi s vama! Oni (odbačeni) neće k vama ući, i ako to živo žele.
45. A kad se njihovi pogledi okrenu stanovnicima vatre, oni će povikati: O Gospode naš! nemoj nas smjestiti sa nepravednijem.
46. Oni koji budu stajali na El-arafu vikaće ljudima koje će oni poznati po njihovijem biljegama kao proklete: Šta su vam pomogla vaša nagomilana bogatstva i vaša oholost?
47. Jesu li to oni ljudi o kojima se vi kunijaste da neće nikada steći Božje milosrđe? Uđite u baštu, vi ćete biti zaštićeni od svakog straha i nećete biti ožalošćeni.
48. Stanovnici vatre vikaće stanovnicima vrta: Prospite na nas malo vode i tijeh milina koje vam je Bog dao. — Bog je, odgovoriće oni, zabranio i jedno i drugo nevjernijem
49. Koji su od vjerozakona načinili svoju igračku i predmet svojih poruga, dokle ih zaslijepljavaše život ovoga svijeta. Mi ih danas zaboravljamo, kao što su oni zaboravili dan svojega izlaska pred Boga, i zato što su nijekali istinu naših znakova.
50. Mi im ipak bijasmo donijeli knjigu, i mi je bijasmo objasnili znalački, da bi ona poslužila kao uput i bila Božja milost onijem koji vjeruju.
51. Zar oni još čekaju njeno tumačenje? Kad dan dođe njezinu tumačenju, oni koji je budu zanemarili na svijetu povikaće: Božji apostoli doista nam bijahu donijeli istinu. Nećemo li naći nekog posrednika koji će za nas posredovati, ili nećemo li se bar moći vratiti na zemlju! Oh mi bismo radili drugačije nego što smo radili? Ali tada će oni biti izgubljeni bez lijeka, i božanstva koja su oni izmislili neće više biti.
52. Vaš je Gospod onaj Bog koji nebesa i zemlju stvori za šest dana, i stalno se krenu k prijestolu; on dan u noć uvija, a dan hitno goni noć; on stvori sunce i mjesec i zvijezde, po njegovoj naredbi podvrgnute izvjesnijem zakonima. Ne pripada li njemu stvaranje i vladanje svijeh stvari? Blagosloven budi Bog, Gospodar svega svijeta.
53. Prizivlji Boga pokorno i u tajnosti. On ne ljubi prijestupnike.
54. Nemojte činiti nereda na zemlji, kad je na njoj sve raspoređeno najbolje; prizivljite Boga iz straha i iz želje, jer je Božje milosrđe blizu onijeh koji čine dobro.
55. On je onaj koji šalje vjetrove preteče svoje milosti. Mi im zapovijedamo da nose oblake pune kiše, i mi ih potiskujemo k mjestima sušom obamrlijem; mi iz njih spuštamo kišu i pomoću ove činimo da rode svi plodovi. Tako isto dižemo mrtve iz njihovijeh grobova; vi ćete može biti o tom razmišljati.
56. U dobrom mjestu rastjenja obilato klijaju s Božjim dopuštenjem; u rđavom, ona su rijetka. Tako mi rukujemo svojim učenjem radi ljudi koji tvore djela milosti.
57. Mi smo Noja poslali k njegovom narodu. On mu reče: O narode moj! obožavaj Boga. Zašto se klanjati drugim božanstvima? Ja se za vas bojim kazne pošljednjega dana.
58. Velikaši njegovog naroda rekoše mu: Mi vidimo da si ti u gruboj zabludi.
59. O narode moj! Ja nijesam u zabludi, ja sam poslanik Gospoda svega svijeta.
60. Ja vam objavljujem zapovjesti Božje, i dajem vam spasonosne savjete. Ja o Bogu znam što vi ne znate.
61. Čudite li se vi što vam riječ vašega Gospoda dolazi preko jednog čoveka između vas, kojemu je naređeno da vas pobudi na strah Božji, da biste osjetili njegovo milosrđe?
62. Ali njega ti ljudi nazvaše varalicom. Mi smo izbavili njega i one koji su za njim otišli u lađu, a mi smo potopili one koji su lažima nazivali naše znakove. To bijaše narod slijepaca.
63. Mi smo k narodu Adu poslali njihova brata Huda. Ovaj njima takođe govoraše: O narode moj! obožavaj Boga, a nemoj obožavati druga božanstva osim njega. Zar se vi ne bojite Gospoda?
64. Između velikaša oni koji bijahu nevjerni govorahu mu: Mi vidimo da si ti izgubio razum; a u istini, mi mislimo da si ti samo jedna varalica.
65. O narode moj! reče im Hud, nijesam izgubio razum, naprotiv, ja sam poslanik Božji, gospodara svega svijeta.
66. Ja vam javljam zapovijesti Božje; ja sam vaš iskreni i vjerni savjetnik.
67. Čudite li se vi što vam riječ vašega Gospoda dolazi preko jednoga između vas, kojemu je naređeno da vas opominje? Sjetite se da vas je on učinio nasljednicima Nojevog naroda, da vam je on dao divovski stas. Sjetite se dobročinstavâ Božjih, da biste srećni bili.
68. Zar si ti došao, rekoše mu oni, da nas navedeš da obožavamo samo jednoga Boga, a da ostavimo božanstva naših otaca? Učini dakle da se ispune tvoje prijetnje, ako si iskren.
69. Naskoro će, preduze on, osveta i gnjev Božji grunuti na vas. Prepirete li se vi sa mnom o imenima koja ste vi i vaši ocevi dali božanstvima, o kojima vam Bog nije dopustio ništa da rješavate? Čekajte samo, a i ja ću takođe čekati s vama.
70. Svojim milosrđem mi spasosmo Huda i one koji su lažima nazivali naše znakove, i koji nijesu vjerovali.
71. Mi smo ka Temuditima poslali Saleha njihovog brata. On im reče: O narode moj! obožavaj Boga. Zašto biste vi obožavali božanstva druga osim njega? Evo od Boga jednog očevidnog znaka. Ova Božja kamila znak je za vas: ostavite je neka pase na Božjem polju, nemojte joj učiniti nikakva zla, da teška kazna ne padne na vas.
72. Spomenite se da je Bog učinio da vi naslijedite Adski narod, da vas je on postavio na zemlju, gdje u sredini njezinijeh ravnica, vi podižete dvorove, gdje stijene tešete u kuće. Spomenite se nebeskih dobročinstava, i nemojte se po zemlji rasturati da nerede po njoj činite.
73. Ali glavari, među oholijem Temuditima, govorahu onijem koji im se činjahu slabi, onijem koji vjerovahu: Jeste li vi uvjereni da je Saleh poslat od njegovog Gospoda? -— Mi, nastaviše oni, vjerujemo u njegovo poslanje.
74. Što se nas tiče, odgovarahu oholi, mi ne primamo to u što vi vjerujete.
75. I oni odsjekoše potkoljenike kamili, postadoše odmetnici Božjih zapovijesti, i za tijem Salehu rekoše: Učini dakle da se tvoje prijetnje ispune, ako si ti istinski poslanik Božji.
76. Tada ih iznenadi siloviti potres zemlje; sjutra dan nađeni su, u njihovijem kućama, mrtvi, ležeći ničice.
77. Saleh njih ostavi govoreći: Ja sam vam navijestio Božju opomenu, i ja sam vas savjetovao; ali vi ne ljubite one koji savjetuju.
78. Mi smo Lota takođe poslali k njegovijem. On im reče: Zar ćete vi činiti poganstva kakva nije nikad činio nikakav narod prije vas?
79. Zar ćete vi griješiti sa ljudima u mjesto ženâ, da nasitite svoje plotske pohoti? Zaista, vi ste narod odan krajnjim neurednostima.
80. A kakav bi odgovor Lotovog naroda? Oni rekoše jedni drugima: Gonite ih (Lota i njegovu porodicu). To su čeljad koja se staraju da budu poštena.
81. Mi Lota i njegovu porodicu spasosmo, izuzevši njegovu ženu koja ostade ostrag.
82. Mi pustismo da na njih pljusne kiša.... Vidi kakav je bio kraj zlikovaca.
83. Mi smo k Madianitima poslali Šoaiba njihovoga brata, koji im reče: O narode moj! obožavaj Boga; zašto bi ti obožavao druga božanstva osim njega? Vama se pojavio s neba očevidni znak. Pravo mjerite; nemojte ljudima oduzimati što njima pripada, nemojte na zemlji nerede činiti kad je na njoj raspoloženo sve za bolje. To će vam biti korisnije ako hoćete vjerovati.
84. Nemojte zasjedu spremati na svakom kraju puta, i nemojte od Božjega puta odvraćati one koji vjeruju u Boga; vi hoćete da iskrivite Božji put. Spomenite se da bijaste u malom broju, i da vas je on umnožio. Pogledajte samo kakav je bio kraj nevaljalijeh.
85. Ako jedan dio vas vjeruje u moje poslanje, a drugi ga dio odbacuje, strpite se i čekajte dok Bog ne presudi između nas.
86. Narodni glavari, naduveni ohološću, rekoše Šoaibu: O Šoaibe! mi ćemo iz našega grada istjerati tebe, a tako i one koji su s tobom vjerovali; ili se vratite u naš vjerozakon. — Kako? mi koji mrzimo vaš vjerozakon, odgovoriše vjerujući Madianiti.
87. Mi bismo bili krivi što smo laži izmilili o Bogu, kad bismo se mi u vaš vjerozakon vratili, pošto nas je Bog već iz njega izbavio. Kako bismo se mi u vaš vjerozakon mogli vratiti drukčije no voljom Božjom, koji svojim znanjem sve obuhvaća? Mi smo naše povjerenje stavili u Boga. Gospode, riješi među nama, jer si ti najvještiji među onijem koji riješavaju.
88. Glavari, između onijeh koji nijesu vjerovali, rekoše narodu: Ako uzidete za Šoaibom, vi ćete poginuti.
89. Žestoka trešnja zemljina iznenadi ih, i sjutra dan nađeni su mrtvi gdje ničice leže u svojim kućama.
90. Oni koji Šoaiba nazivahu varalicom nestadoše kao da nikada nijesu ni stanovali u onijem mjestima; oni koji Šoaiba nazivaše varalicom propali su.
91. Šoaib se ukloni govoreći: O narode moj! ja sam ti pripovjedio Božje zapovjesti i davao sam ti spasonosna savjetovanja. Ali zašto bih se ja žalostio radi sudbine nevjernijeh?
92. Kad god smo slali apostole u koji grad, mi smo njegove stanovnika svakada šibali nesrećom i jadom, da bi se ponizili.
93. Za tijem mi promijenismo zlo u dobro, tako da, izbrisavši sve u svojem pamćenju, oni stadoše govoriti: Sreća i nesreća snalazile su naše oceve. Pa onda ih iznenada šinusmo kaznama u času kad oni na nju ne mišljahu.
94. Da su stanovnici gradova htjeli vjerovati i bojati se Boga, mi bismo im bili otvorili blagoslove neba i zemlje; ali oni su lažima nazivali naše znakove i mi smo ih kaznili za njihova djela.
95. Jesu li stanovnici gradova bili uvjereni da ih naš gnjev neće zadesiti noću, za vrijeme njihova spavanja?
96. Jesu li stanovnici gradova bili uvjereni da ih naš gnjev neće zadesiti pri svjetlosti dana, posred njihovijeh zabava?
97. Mišljahu li oni da su bezbjedni od Božje hitrine? A ko će misliti da je bezbjedan od Božje hitrine, osim narod koji je osuđen na pogibiju?
98. Zar još nije dokazano pred očima onijeh koji su zemlju naslijedili poslije njezinijeh starosjedelaca, da kad bismo htjeli, mi bismo ih kaznili za njihove grijehe čim bismo pritisli žig na njihova srca; tako da ne bi ništa osjećali.
99. Mi ćemo tebi ispričati nekolike povjesti tijeh gradova. U njima se proroci uzdigoše i čudesa činiše; ali ti narodi ni poslije ne vjerovahu u ono što su i prije nazivali neistinom. Tijem načinom Bog udara žig na srca nevjernijeh.
100. U većem dijelu njih mi nijesmo našli nikakve vjernosti k savezu; većinom bijahu opaki.
101. Poslije tijeh uzroka mi Mojsija poslasmo, oružana našim znakovima, ka Faraonu i velikašima njegova naroda. Oni su nepravično postupali. Ti ćeš vidjeti kakav je bio kraj zlikovaca.
102. Mojsije reče faraonu: Ja sam poslanik Božji, gospodara svega svijeta.
103. Pravedno je da o Bogu ne kažem ništa osim čistu istinu. Ja sam k vama došao da učinim javno čudo; pusti da sa mnom pođu sinovi Izrailjevi. — Počem si došao, reče Faraon, da učiniš čudo, daj da ga vidimo, ako si istinit.
104. Mojsije baci svoj štap, i ovaj se odmah vrlo razgovetno pretvori u zmiju.
105. Mojsije izvuče svoju ruku iz njedara, i gle ona bi sva bijela u očima gledalaca.
106. Velikaši naroda Faraonovog povikaše: To je vješt mađionik!
107. On hoće da vas izvede iz vaše domovine, reče faraon: šta mislite da treba raditi?
108. Oni odgovoriše: Razvlači svar sa njim, a tako i sa njegovim bratom; a u sve gradove pošalji ljude koji će skupiti,
109. I koji će tebi dovesti sve što ima vještijeh mađionikâ.
110. Mađionici se skupiše kod Faraona i rekoše: Bez sumnje mi ćemo dobiti nagradu, ako ga nadmašimo?
111. Hoćete zaista, i vi ćete biti u broju domaće čeljadi mojega dvora.
112. Mađionici zapitaše Mojsija: Hoćeš li ti prvi bacati ili ćemo mi?
113. Bacite vi prvi, reče Mojsije. I oni baciše prvi, i opsjeniše oči gledaocima i prestraviše ih. Tu oni bijahu pokazali divotnu mađiju.
114. Tada mi Mojsiju učinismo ovo otkriće: Baci ovaj štap; i tog trenutka on proždera druge štapove pretvorene u zmije.
115. To pokaza istinu u svoj njenoj sjajnosti, i radnje se mađionika izgubiše.
116. Oni su bili pobjeđeni, i odstupiše poniženi.
117. Mađionici padoše ničice, klanjajući se Bogu,
118. Govoreći: Mi vjerujemo u Boga, gospodara svega svijeta,
119. Gospoda Mojsijeva i Aronova.
120. Faraon im reče: Kako! vi postajete vjerujući prije nego što sam vam ja dopustio? Vi ste ranije spremili tu prijevaru u gradu, da bi iz njega izišli stanovnici. Vi ćete brzo vidjeti.
121. Zapovjediću da vam se odsijeku ruke i noge, a poslije ću zapovjediti da vas sve razapnu.
122. Oni odgovoriše: Mi se svi moramo vratiti k svojemu Gospodu.
123. Ti hoćeš da nam se osvetiš zato što smo mi povjerovali u Božje znakove. Gospode, daj nam postojanstva i učini da umremo pokorni tvojoj volji (muslomani).
124. Velikaši carstva Faraonova rekoše mu: Zar ćeš ti Mojsiju i njegovom narodu dopustiti da otidu toga radi, da u mjestu proizvedu nered, ostave tebe i tvoja božanstva? -— Onda, odgovori Faraon, zapovijedam da se poubijaju njihova muška djeca, a poštedimo samo kćeri njihove; tijem načinom mi ćemo ih savladati.
125. Mojsije tada reče svojemu narodu: Molite se i čekajte pomoći od Boga; jer je zemlja Božja, i on je u našljedstvo ostavlja onomu od svojih sluga kojemu on hoće. Budući život biće nagrada onijem, koji se boje.
126. Mi bijasmo ugnjeteni prije tebe, odgovoriše oni, i još smo. — Bog može iskorijeniti vaše neprijatelje, nastavi Mojsije, i dati vam u našljedstvo njihovu zemlju, da bi vidio kako ćete se vladati.
127. Mi smo već narodima Faraonovijem dali da osjete nerodnost zemlje i nedostatak hrane, da bi razmišljali.
128. Poslije, kad smo im dali dobar napredak, oni govorahu: Evo što nama pripada. Desi li im se neka nesreća, oni je pripišu rđavoj sreći Mojsijevoj i onijeh koji idu za njim. Njihova zla sreća dolazi od Boga, ali veći dio njih sa svijem ne razumije to.
129. Oni Mojsiju rekoše: Ti nama zaludu donosiš čudesa da nas opčaraš, mi ti nećemo vjerovati.
130. Onda mi za njih poslasmo poplavu, skakavce, crve, žabe i krv, očite znakove; no oni se naduše ohološću, jer oni bijahu zlikovci.
131. Svaki put kad ih spopadaše koja kazna, oni Mojsiju govorahu: Przovi tvojega Boga po pogodbi koju si ti s njim učinio. Ako nas izbaviš od ove kazne, mi ćemo ti vjerovati, i dopustićemo da s tobom pođu djeca Izrailjeva. Ali odmah, kako ih oslobodismo od bijede, i naprijed određeni rok isteče, oni prekršiše svoje obećanje.
132. Mi smo se osvetili tomu narodu, i utopili smo ga u more, zato što je on nazivao lažima naše znakove i nijena njih nikakve pažnje obraćao.
133. Mi smo slabijem dali u našljedstvo istočne i zapadne strane zemlje, na koje smo izlili svoj blagoslov. Velikoljepna obećanja tvojega Gospoda djeci Izrailjevoj ispunila su se, zato što su oni bili postojani. Mi smo razrušili gradove i zgrade Faraonove i njegovog naroda.
134. Mi smo sa djecom Izrailjevom prešli more, i oni nađoše u zemlji narod koji se klanjao idolima. O Mojsije! rekoše Izrailjani, načini nam bogove kao što ih ti ljudi imaju. — Vi ste neznalice, odgovori Mojsije.
135. Vjera njihova kloni se propasti; a njihova su djela ništava.
136. Zar đu ja za vaš tražiti božanstvo drugo osim Boga koji vas je uzdigao iznad svojih narodâ.
137. Spomenite se da smo vas mi izbavili od ljudi Faraonovijeh, koji vas mukama obasipahu, koji ubijahu vašu mušku djecu, a šteđahu samo vaše kćeri. To bijaše ljuto iskušenje od strane vašega Gospoda.
138. Mi Mojsiju naredismo sastanak od trideset noći, i dopunismo ih sa drugih deset noći, tako da je vrijeme njegova razgovaranja s Bogom bilo četrdeset noći. Onda Mojsije svojemu bratu Aronu reče: Zamijeni me kod mojega naroda, postupaj pravično i ne idi putem zlijeh.
139. Kad Mojsije dođe u ugovoreni čas i Bog mu progovori, on Bogu reče: Gospode, pokaži se meni, da te posmatram. — Ti me nećeš vidjeti, preduze riječ Bog: bolje pogledaj brdo; ako ono ostane nepokretno na svom mjestu, vidjećeš mene. Mojsije obneznanjen pade licem k zemlji.
140. Došavši k sebi, on uzviknu: Slava tebi! Ja se k tebi vraćam proniknut kajanjem, i ja sam prvi među vjerujućim.
141. O Mojsije! reče Gospod, ja sam tebe izabrao između svijeh ljudi da nosiš moje poruke i moju riječ. Uzmi, što ti ja dajem, i budi blagodaran.
142. Mi smo njemu nacrtali, na pločama, zapovijesti o svemu, i potanka tumačenja o svijem stvarima. Primi ih sa postojanstvom i zapovjedi svojemu narodu da ih vrši što može bolje. Ja ću vam pokazati stanište krivaca.
143. Ja ću od svojih učenja odbiti one koji se budu nepravično ponijeli na zemlji, koji, videći sva naša čudesa, ne uzvjeruju, koji, videći pravu stazu, ne ushtiju je uzeti za svoj put, no opazivši put zablude, pođu po njemu.
144. To će tako biti, zato što su oni moje znakove nazivali lažima i na njih nijesu obraćali nikakve pažnje.
145. Djela onijeh koji nazivlju lažima moje znakove i koji ne vjeruju u budući život, sa svijem će propasti. Zar će oni biti nagrađeni drukčije nego što su radili?
146. Narod Mojsijev, za vrijeme njegova odsustva, moli se teletu načinjenom od zlatnijeh nakita, teletu po tijelu i po rici. Zar ne uviđahu da im ono ne mogaše govoriti niti ih rukovoditi pravim putem.
147. Oni uzeše to tele da ga obožavaju i postupiše nepravično.
148. A kad se pokajaše i kad saznaše svoju zabludu, oni povikaše: Ako se naš Gospod ne sažali na nas, i ako nam ne oprosti naše grijehove, mi smo izgubljeni.
149. Mojsije, vrativši se u svoj narod, pun gnjeva i tuge povika: Užasno je to što ste vi učinili za vrijeme mojega odsustva! Hoćete li uskoriti djelo Božje? On baci tablice zakona, dočepa svojeg brata za glavu, i povuče ga k sebi. — O sine moje matere! reče Aron, narod mi je oduzeo svu moć: u malo me nije i ubio; nemoj obradovati moje neprijatelje prizorom moje kazne, i nemoj me uvrstiti u broj nečastivijeh.
150. Gospode! uzviknu Mojsije, oprosti meni i mojemu bratu, daj nam mjesto u tvojem milosrđu, jer si ti najmilosrdniji.
151. Oni koji se klanjaše teletu navukoše na sebe gnjev njegov i sramotu na ovom svijetu. Tako ćemo mi platiti onijem koji kuju laži.
152. Onijema koji se, uradivši rđavo djelo, povrate Bogu i uzvjeruju.... Bog će im biti milosrdan i oprostiće im.
153. Kad se utiša srdžba Mojsijeva, on pokupi tablice zakona. Crte koje u njima bijahu urezane nosijahu uputstvo i milost za one koji se straše Gospoda.
154. Mojsije izabra iz naroda sedamdeset ljudi da ih izvede pred nas. Žestoka trešnja zemljina stiže ih. Mojsije povika: Gospode, ti si ih mogao zajedno sa mnom uništiti prije današnjeg dana. Hoćeš li ti sve nas pogubiti radi zločinstva nekolicine bezumnika? To bijaše samo jedno od onijeh iskušenja kojima ti zavodiš ili rukovodiš one koje ti hoćeš. Ti si naš zaštitnik. Oprosti nam naše pogrješke i imaj sažaljenja spram nas; ti si najbolji od onijeh koji praštaju.
155. Naznači nam lijep dio na ovom svijetu i na drugom; evo mi se k tebi vraćamo puni pokajanja. — Moja kazna, preduze Bog, pašće na koga god ja budem htio; moje milosrđe obuhvaća sve satvari; ja ga namjenjujem onijem koji se boje, koji dijele milostinju i koji vjeruju u moja znamenja;
156. Koji slijede poslanike, nepismenoga proroka kojeg će oni naći zabilježena u svojim Knjigama, u Pentatevhu i u Jevanđelju: proroka koji im zapovijeda dobro i zabranjuje zlo; koji im dopušta upotrebu prijatnijeh jela, a zabranjuje im jela nečista: koji olakšava njihova bremena i skida verige koje su ih savijale. Oni koji uzvjeruju u njega, oni koji ga uskrijepe, koji mu pomognu i pođu za svjetlošću koja je sišla sa njim, ti će ljudi biti srećni.
157. Reci im: O ljudi! ja sam apostol Božji, poslati k svijema vama;
158. Onoga Boga kojemu pripadaju nebesa i zemlja; nema drugog Boga osim njega; on daje život i smrt. Vjerujte u Boga i njegova poslanika, nepismenoga proroka, koji takođe vjeruje u Boga i u njegovu riječ. Pođite za njim i vi ćete biti na pravom putu.
159. U Mojsijevu narodu ima neki broj ljudi koji istinu uzimlju za svojeg putovođu i pravedni su.
160. Mi Izrailjane bijasmo razdijelili na dvanaest zasebnijeh plemena, i otkrismo Mojsiju, koji prosijaše kišu za svoj narod, ove riječi: Udri po stijeni stojim štapom, i stijena se razli u dvanaest izvora. Svako pleme znadijaše iz kojega ono treba da pije. Poslije toga naredismo oblaku da lebdi iznad njih, i poslasmo im man i prepelice. Hranite se izvrsnijem stvarima koje vam mi dopuštamo. Nijesu oni nama zla učinili, nego sami sebi.
161. Govoraše im se: Stanujte u tom gradu, i hranite se njegovijem proizvodima koliko vam bude volja. Prosite oproštenje svojih grijehova, i kad budete ušli na gradska vrata, padnite ničice u znak poklonjenja. Tada ćemo vam mi oprostiti vaše grijehove, i umnožićemo bogatstva onijeh koji čine dobro.
162. Ali zli između njih zamijenili su drugi riječima riječi koje su im bile preporučene. Tada mi s neba poslasmo kaznu za njih za nagradu njihove zloće.
163. Zapitaj ih o onom gradu što leži na morskom brijegu, kojega stanovnici prekršivahu subotu, kad se, u subotni dan, ribe ukazivahu povrh vode i nestajahu u druge dane. Takvijem načinom mi ih iskušavasmo, jer to bijahu njudi nesavjesni.
164. Jedan dio između njih govoraše tada onijem koji obavještavahu zle: Zašto propovijedate narodu koji će Bog iskorijeniti ili šinuti strahovitom kaznom? — Zato da pred Bogom imamo opravdanja, i da bi ga se oni bojali.
165. A kad zli zaboraviše ta obavještenja, mi spasosmo one koji zabranjivahu činiti zlo, i zle iznenadismo strahovitom kaznom za nagradu njihove bezbožnosti.
166. Kad oni prekoračiše što im se bijaše zabranilo da prekorače, mi im rekosmo: Pretvorite se u majmune stjerane u more. Tvoj Gospod tada objavi, da će od toga dana slati protivu njih narod koji će im nanijeti strahovita zla; jer tvoj je Gospod brz u svojim kaznama, ali je blag i milosrdan.
167. Mi smo ih raskomadali na zemlji i podijelili na plemena. Ima ih koji su čestiti, a ima ih koji to nijesu. Mi smo ih kušali dobrim i zlim, da bi se vratili k nama.
168. Njih naslijediše rđavi našljednici; oni su našljednici Knjige (Pentatevha), a primaju prolazna dobra ovoga hudoga svijeta za nagradu svoje izopačenosti, i govore: To će nam se oprostiti; za tijem, ako im se ponudi novijeh, oni ih opet primaju. Zar oni ne dadoše od svoje strane svečano obećanje, ugovor Pisama, kad im se bilo preporučilo da o Bogu govore samo istinu? Oni (sadašnji Čivuti) izučavahu među tijem ono što stoji u tim Pismima; a u ostalom, stanište na drugom svijetu ima više vrijednosti za one koji se boje Boga, — zar vi to nećete razumjeti?
169. Ono ima više vrijednosti za one koji se postojano drže Knjige, koji vrše molitvu; i zaista, mi nećemo dopustiti da ugine nagrada pravednijeh.
170. Kad iznad njihovijeh glava podigosmo brdo Sinaj kao sjenku, oni mišljahu da će ono na njih pasti; tada im mi rekosmo: Primite tablice, koje vam dajemo, sa tvrdom namjerom da ih izvršuje, i sjećajte se onoga što je u njima, da biste se bojali Gospoda.
171. Spomenite se da je nekad Bog iz bubrega sinova Adamovijeh proizveo sve njihove potomke, i učinio da tako dadu svjedočanstvo protivu sebe samijeh. On im reče: Nijesam li ja vaš Gospod? Oni odgovoriše: Jesi, mi to svjedočimo. — Mi smo tako uradili, da vi na dan vaskrsa, ne biste rekli: Mi to ne znadijasmo.
172. Da ne biste rekli: Prije nas, naši ocevi pridruživahu Bogu drugih božanstava; mi smo njihovi potomci, hoćeš li ti nas pohubiti za djela onijeh koji lagaše?
173. Takvijem načinom mi razjašnjavamo svoja znamenja; može biti će se oni vratiti Bogu.
174. Pročitaj im (Čivutima) povjesnicu onoga kojemu smo mi pokazali znamenje, i koji se od njega odvrati da pođe za đavolom, i koji tako ode među zabludele.
175. A da smo mi htjeli, mi bismo ga bili uzvisili tijem čudom; ali on ostade privezan za zemlju i pođe za svojim strastima. On je podoban psetu koje laje kad ga potjeraš, i koje još laje kad se odmakneš od njega. Eto našto naliče oni koji naša znamenja nazivlju lažima. Ponavljajte im povjesnicu, da bi razmišljali.
176. Na nešto rđavo naliče oni koji su naša znamenja nazivali lažima; oni čine zla sami sebi.
177. Onaj kojega Bog rukovodi dobro je rukovođen, a ona kojega on zavede, izgubljen je.
178. Mi smo za pakao stvorili veliki broj đenija i ljudi koji imahu srca kojima ništa ne razumiju, koji imaju oči kojima ništa ne vide, koji imaju uši kojima ništa ne čuju. Oni su kao skotovi, i lutaju više nego i sami skotovi. Takovi su ljudi koji ne obraćaju nikakve pažnje na naša znamenja.
179. Najljepša imena pripadaju Bogu. Prizivajte ga tijem imenima, i uklanjajte se od onijeh koji ih primjenjuju krivo. Oni će primiti nagradu za svoja djela.
180. Ima, među onijem koje smo stvorili, ljudi koji su na pravom putu i ljudi pravednijeh.
181. A one koji naša znamenja nazivaju lažima, mi ćemo malo po malo uništiti, i to načinom koji oni ne poznaju.
182. Ja ću im dati dugačak rok, jer je moje lukavstvo stanovito.
183. Zar se Arabljani neće sjetiti da njihov drug Muhamed nije sa đavolom, no da je apostol koji treba otvoreno da opominje.
184. Što ne obrate oni svoje poglede k carstvu nebesa i zemlje, i k svijem stvarima koje je Bog stvorio; da vide da im se ne približava kraj? A u koju će drugu knjigu vjerovati oni koji ne vjeruju u Koran?
185. Onaj kojega Bog zabludi, neće više naći putevođe, Bog će ga ostaviti da luta u neznanju.
186. Oni će te pitati, kad treba da dođe čas. Reci im: To zna jedini Bog. Niko tomu ne može dokučiti roka, osim njega. Taj rok tišti nebesa kao i zemlju, i on će doći samo iznenadno.
187. Oni će te o tom pitati kao da ti to znaš. Reci im: To je znanje u Boga; ali veći dio ljudi ne znaju tu istinu.
188. Reci im: Ja nemam nikakve vlasti, ni da pribavim sebi što mi je korisno, ni da otklonim od sebe što mi je teško, osim ukoliko to hoće Bog. Kad bih ja poznavao sakrivene stvari, ja bih postao bogat, i nikakva me nesreća ne bi mogla snaći. Ali ja sam samo čovjek obvezani da navijestim obećanja, i da opomenem narod vjernijeh.
189. On je taj koji vas je sve stvorio od jednoga čovjeka, koji je iz njega proizveo suprugu da sa njom živi, pa pošto čovjek poživlje sa njom, ona isprva ponese lako breme, i iđaše bez muke; za tijem, kad breme postade teže, dvoje supruga Bogu svojemu Gospodu upraviše ovaku molitvu: Ako nam dadeš čestitog sina, mi ćemo tebi ukazati znake blagodarnosti.
190. A kad im Bog dade čestitog sina, oni Bogu drugova dodavahu u zamjenu za ono što im Bog udijeli. Ali Bog je suviše uzvišen, i ne mogu mu se dodavati drugovi.
191. Zar će oni njemu dodavati božanstva koja ne mogu ništa stvoriti, koja su i sama stvorena, koja im ne mogu ni u čemu pomoći, niti mogu pomoći sama sebi?
192. Ako ih pozoveš u pravu vjeru, oni neće poći za tobom. Zvali ih vi ili mukom mučili, to je njima sve jedno.
193. Oni, koje vi prizivljete pored Boga, njegove su sluge kao i vi; molite im se dakle, ako ste iskreni, da vidite hoće li vas uslišati.
194. Imaju li oni noge da idu? Imaju li ruke da uhvate što god? Imaju li oči da vide? Imaju li uši da čuju? Reci im: Zovnite vaše drugove, izmislite protivu mene kakvo lukavstvo i ne dajte mi počinka. Ja se ne strašim ničega.
195. Jer je moj pokrovitelj Bog, onaj koji je spustio Knjigu i koji zaklanja pravedne.
196. Ali oni koje vi pored Boga prizivljete ne mogu vam pružiti nikakve pomoći niti pomoći sami sebi.
197. Ako ih pozoveš u pravu vjeru, oni te ne čuju; oni te gledaju, ali ne vide ništa.
198. Uzmi sam što ti pripada, naređuj dobro, i kloni se neznalica.
199. Ako te podbada Sotona potraži pribježišta kod Boga, jer on čuje i zna sve.
200. Oni koji se boje Boga, kad ih dotakne kakva avetinja Sotonom izazvana, sjete se Boga i odmah postanu uviđavni.
201. Njihova braća ostaju i dalje u svojoj zabludi, i neće se moći sami sačuvati.
202. Kad im ne doneseš stih Korana, oni ti vele: Ti ga dakle još nijesi našao? Reci im: Ja samo idem za onim što mi je otkriveno Bogom. To su očevidni dokazi od strane vašega Gospoda, to je rukovođenje, milost i dokaz milosrđa spram onijeh koji vjeruju.
203. Kad se čita Koran, budite pažljivi i slušajte mučeći, da biste stekli milosrđe Božje.
204. Misli o Bogu sam u sebi, s pokornošću i sa strahom, ili izgovaraj njegovo ime glasno, ali ne suviše glasno, misli o njemu jutrom i večerom, i ne budi nemarljiv.
205. Oni koji stanuju kod Boga, ne ustežu se upravljati mu molitve; oni ga slave i hvale, i padaju ničice pred njim.